ČUDAN NEKI VAKAT DOŠAO…!
Sumorne moje misli na raskrsnici čekaju… Tiha ramazanska noć polahko odmiče… Kojim putem krenuti? Prostrani vidik „smjestio“ se u moj tužni pogled. U daljini nedokučivi prostori. Stojim kao ukopana. I pero zanijemilo… Razni mili i nemili događaji tutnjaju mi u glavi.
Pitam se: „Na koju stranu krenuti? Od kuda početi? Gdje zastati?“
Najradije bih se vratila unazad. Tamo u daljinu, u neka davna vremena, gdje je sve imalo smisla. Dok mislima lagahno stazama hodim, osjetim tu malu djevojčicu u sebi… Leprša ona vjekovima i prati me u stopu. Zbog nje sam i sretna, ispunjena, uvijek svoja. Kako i ne bih bila?… Dok se ja i ona družimo dotle i postojim. Ne želim nikada odrasti… U moje vrijeme, znalo se tačno ko kome i gdje pripada. I koje su nam uloge namijenjene. A Bog dagi rasporedio uloge po zaslugama. Neke je i nagradio, samo da ih iskuša. Roditelji su znali svoju ulogu, djeca svoju, a znali su se, Boga mi, i poglavari i titulari. Sve se smjelo, ali takav sklad se nije smio remetiti. A danas? Kako kažu stari mudraci: “Ne zna se ni ko pije ni ko plaća“ Ili, sve se to tako dobro zna, samo se pravimo malo zaboravni.
Iz ovakvih misli, trgnu me jedna tužna sudbina iz moga kraja. U ovom Ramazanu, odabranom mjesecu, prije nekoliko dana, mladi Samir je oduzeo sebi život. Mnogi dušebrižnici pohitaše da što prije rašire takvu tužnu vijest. Žao cijeloj okolini… Mislim, koja dvoličnost. Bog dragi nam svima poslao Samira da nas iskuša. I iskušao nas je. Da li je efendija u tom džematu zavirio u Samirovu dušu. Da li je komšija pogledao Samira iz bliza? Da li je rodbina vidjela u njegovim vodenim očima vapaj za pomoć? Da li se šira zajednica oglušila o njegove potrebe? Allah dž.š. zna najbolje gdje smo pogriješili. Ugasio se jedan mladi život pred našim očima. Bože dragi, postali smo slijepi kod očiju, gluhi kod oba uha. Imamo sve, a izgubili smo ono najvrijednije… Izgubili smo sebe. Žalosno je, kad insan luta ovim dunjalukom, a samo ga sjenka prati. Izgradili smo moderne vile koje su postale hladne, puste. Niko nam vrata ne otvara. Ako imamo razloga za okupljanja, onda je to u nekom prestižnom restoranu, hotelu.
Iz daljine osluškujem eglen: “Ah, ne bi kuća da mi se prlja, da se umorim, bolje je tamo. Ko da će mi neko zafaliti…? A, isto me košta i da kod kuće kuham, dočekivam, prljam, ispraćam…“ Poslije ovakvih saznanja, iskupimo se na zakazanom mjestu i dok pogledamo kako se ko obukao, kako držimo viljušku i kašiku, ko je šta kome rekao, opet nemamo vremena zaviriti u duše bližnjih. Odlazimo sa takvih gozbi prazni… Jedino namještene slike će nekolko dana kružiti javnim mrežama. Na slikama se vidi raskoš i jela i tijela. Nema duše… Sve se upakovalo u foliju vremena… I tako vrijeme odmiče svojom zacrtanom putanjom…
Sjetih se i jedne davne zime:
“Bilo je jako hladno. Puno tih minusa nekakvih. Tako mi je babo objasnio. Staklene ledenice su izvirivale ispod strehe… Dugačke, hladne, prozirne, haman do zemlje. Snijeg te zime zapadao preko metra. Škripi ispod stopala. Preko dana hodala sam po snježnom pokrivaču, puzala se na najlonskoj vreći napunjenoj slamom, a snježna poljana se caklila na suncu. Nije dala gledati u sebe. Promrznem se na prtini. Onako promrzla, uvečer se skrasim u blizini šporeta. Raskravim se. Koja milina. Pucketanje suhi drva upozorava da je vani jako hladno… Lampa na duvaru upotpunjuje idilu koja proviruje kroz pendžer. Soba treperi, a kroz pendžer prema mjesečini prelivaju se i ledenice. Iz dajine, pogledom osjetih neko svjetlo kako se pomjera. Sejrim u tom pravcu. Poslije toga začuh kucanje na vratima. Mati mi išaretom sa pustekije naredi da idem otvoriti. I ne pitam ko je. Znam da je neko iz komšiluka. Dok sam otvarala vrata, ugledah komšinicu Minu. Rodom je iz Bapića sa Konjodora, te dobi nadimak Bapićka, a mnogi po čojku su je zvali i Jusufovca. Sa sobom je uvijek u ovim zimskim, dugim noćima, nosila i prelu. Prela je ona vunu za čarape, za ćilime, serdžaze. Dvije kćeri ima za udaju, treba obraz osvitlati. Njena teška sudbina je u meni izazivala uvijek poštovanje prema ovoj hrabroj hanumi. Mlada je ostala udovica iza svoga čojka, a jedini sin Muhamed joj poginu mlad u saobraćajnoj nesreći. U tim noćima, ja bih se smjestila pored šporeta, nezainteresirano prebirala po svojim mislima, a oba moja uha su bila naćulita u njihovom pravcu. Babo bi se zarano povukao u svoju sobu, a mi smo ostajali do kasno u noć. Pratila bih sa oduševljenjem merhametli priče drage mi Mine i moje majke i ispisivala u svome biću. Sjetih se: „koliko puta sam znala u to vrijeme, otići kod komšinice po malo soli, zejtana, komad vešnog safuna, ili nečeg drugog. I one su navraćale kod nas istim povodom. Znale su i naočite cure mjenjati se za dimije, kada je na pomolu bila kakva čuvena piranija. Što ‘no kažu: “selo je dihalo jednom dušom“
Koliko dragih priča ispričanih, koliko tajni je ostalo netaknuto u ovim njihovim noćima. Drugu noć bi kucale na naša vrata; Hasanovca i Hilminca, a bilo je noći kada su ugledni ahbabi dolazili u musafirluk kod moga oca.
Jezerski u noći
Šum automobila sa obližnje ceste, vrati me u okrilje ovdašnje zbilje, kojoj i ne pripadam. Dok mašem djevojčici i njenim sjećanjima osjetih potrebu da nastavim dalje sa svojim mislima… Danas imamo vile, toliko zaliha hrane da im i rok zna isteći, a sve oko nas je pusto i hladno. Nemere niko ni sa kim… Niko nikoga više i ne zove u musafirluk…
Slušam onako usput dvije kone: “Ah, jučer me zvala Zehra da mi dođe. Ja joj slagala da imam neki termin kod doktora. Šta će mi, da mi glavu moju razbija. Ma, haman mi ne treba ni rođena mater. Nekako mi draže pružiti se sama u svom onom prostranom boravku i vidjeti šta ima u javnom životu. Svega se nagledam i nauživam“ – ispunjena svojom samoćom govorila je Azra. Njena sagovornica Amira jedva dočeka da se i ona pofali: “Danas sam i ja svekrvi uskratila dolazak. Hitno sam morala kod zubara, a nisam nikuda ni makla. Baš trebam slušati njeno pametovanje. Taman posla, neka je što dalje od mene. U to vrijeme baš naišla ona moja serija, poslije u kupovinu, a sada i sa tobom na kahvu“ – ispraćam razgovor ovih dviju kona i uzdahom negodujem na njihove spletke.
Sve ove spoznaje me rastužiše… Idem mislima dalje… Nikada nismo imali više džemata, džematskih odbora, imama, doktora islamskih nauka, hafiza, a da su nam duše tako prazne. Te naše duše zarobila je oholost, zavidnost… Mislimo da smo pokupili pamet cijelog svijeta i da nam niko ravan nije. Spustimo se na zemlju. Od nje smo postali i njoj se vraćamo. Postali smo graditelji ogromnih vila, islamskih centara, ali ne izgradismo prvo sebe, svoju svijest i svoju potrebu da čistoćom nas samih popunimo te ogromne prostore. Čudan je vakat došao… Uzdigli smo se… Silom hoćemo da se baš mi pitamo, a ne znamo da ćemo biti pitani. Gdje je onaj naš sabur? Gdje je ona iskra koja obasjava lice vjernika? Gdje je bojazan da ćemo biti pitani na Sudnjem danu?
Neku noć svi se polomismo od silne želje da se stopimo sa odabranom noći Lejletul Kadr… Znamo mi dobro šta znači ta noć, koja je njena vrijednost i šta trebamo činiti. Da li smo baš onakvi kakvi trebamo biti? Da li smo zalutali u prostoru i vremenu? Preispitajmo sebe u ovim odabranim noćima, gdje smo to pogriješili? Da li smo mogli nešto drugačije uraditi? Da li nas je šejtan i ovaj put pobjedio i usmjerio u krivom pravcu? Da li smo ispunili sebe u sebi? Kakav je naš duh? Da li smo mogli nekom vratiti osmijeh na lice? Da li smo nečiju dušu okaharili? Spoznajmo već jednom, da li želimo drugima ono što i sami sebi želimo? Osjetimo komšiju u nevolji, osjetimo bolesne, nemoćne, ne potvarajmo nedužne, ne izdižimo se iznad njih…
Shvatimo da smo sićušni a tako veliki. Kad sve to shvatimo, kad očistimo dušu svoju, onda će ova odabrana noć potražiti nas i osjetit ćemo je. Možda je baš sutra večer ta odabrana noć? Možda, baš čeka na nas? Zamislite, možda danas baš imamo vremena da olakšamo i sebi i drugima… Možda je sutra već kasno? Spustimo se na zemlju, visine ne pripadaju nama…
Leave a Comment