Godišnjica smrti komandanta Bole

SENAHID BOLIĆ – BOLO, LEGENDARNI KOMANDANT OLOVA

Neizvjesnost bosanskih prostora vjekovima prkosi burnim i teškim vremenima. Znajući, da nam je vrijeme života posuđeno, ciljano se ukrcavamo na traku prolaznosti, sa željom dostojnog života, usklađenog s našim moralnim vrijednostima. Danas, na trenutak zaustavljajući lahor vremena, časno zakoračih s perom u davno prošlo vrijeme, na prostor udaljen svega 50-ak kilometara stazom sjeverostočno od Sarajeva prema Tuzli. Magistralni put s krivinama nepredvidivih sudbina, uvijao se poput zmije na ovim prostorima, prateći historiju još od davne 1382. godine, u mjestu po imenu Plumbum (lat. olovo), što u(kazuje) da je ovo naselje bogato rudama olova, po čemu će se kasnije i zvati Olovo.

Naselje Olovo, nastalo je prije više od šest stoljeća na obalama trima planinskim rijekama. Ovo po mnogo čemu znamenito mjesto je bilo sjedište bosanske srednjovjekovne županije Olovci. U samom središtu grada gdje su otkrivene bogate naslage olovne rude, spajaju se rijeke Stupčanica i Bioštica, formirajući Krivaju koja dalje svojim krivudavim tokom neumitno teče prema Zavidovićima.

Općina Olovo se prostire na oko 408 km² površine, na čijim prostorima je davne 1468/1469. godine, bilo sagrađeno oko 126 kuća s ukupno 660 stanovnika. Po popisu iz 2013. godine, može se primijetiti da u Olovu živi 9701 Bošnjak (95,34%), a ostatak čine Hrvati 230 ili 2,26 % stanovnika, Srba 77 ili (0,76%), i ostalih 167 ili (1,67%).

S obzirom na to da je ovo područje bogato olovnom rudom, u to vrijeme i grad se razvijao kao rudarski i trgovački centar s unosnom carinom. Krupnim historijskim događajima i prestankom eksploatacije rude, mijenjala se i struktura stanovništva. U ona davna vremena, najveći dio stanovništva ovog kraja činili su Sasi kao rudari, te razni trgovci i obrtnici, ponajviše Hrvati iz Dubrovnika i Dalmacije. U tim prohujalim vremenima Olovo je bilo katoličko središte, gdje je za vrijeme Tvrtka I, sagrađen i samostan Svete Gospe, koji i danas predstavlja najstarije Gospino svetište na Balkanu.

Svako vrijeme nosi svoje breme, tako i dolaskom Osmanlija u Olovu se enormno povećava broj muslimanskog stanovništva, koje početkom 16. stoljeća gradi džamiju na lokalitetu današnjeg naselja Gornje Olovo, a već u 17. stoljeću muslimani čine tri četvrtine stanovništva u Olovu. Historijska vremena, odnosno nevremena su ostavljali traga i na ovim prostorima, i tako se mijenjanjem titulara mijenjala i struktura samog centra grada. Sa smjenom vlasti, jedni objekti su prekriveni velom zaborava, a nicali su novi, po volji tadašnjih gospodara. Nestajali su samostani, a njeni vjernici su se povlačili na prostore Srijema, Bačke i Banata. Poslije nekoliko stoljeća vladavine Osmanlija, na tron dolaze austrougarski vladari, koji izgrađuju prugu Zavidovići – Olovo – Han Pijesak i tako počinje planska eksploatacija bogatih šuma Olova, što i danas predstavlja osnovni privredni resurs.

Naravno, s pravom se može kazati da, historijski događaji posije Austro-Ugarske vladavine su ostavljali tragove na ovim prostorima, jer svaka nova vlast je brisala prepoznatljive minule sadržaje, a gradili su se novi po kojima se pisala i novija historija.

Došlo je vrijeme i raspada Jugoslavije, a njenim raspadom bosanskim nebom su zavladali nemiri, strah i neizvjesnost. U zraku se osjetio miris rata, muslimani su bili dezorijentirani i izgubljeni u vremenu i prostoru. Samo oni uzoriti, koji su voljom Gospodara svjetova određeni da predvode narod, dobivaju i Njegove upute.

U početku agresije na R BiH, svi njeni građani su imali jednake šanse da budu časni komandanti, gazije, ratnici ili gubitnici. Tako se neki ugnijezdiše u njedra svoje domovine stavljajući joj vlastiti život na raspolaganje, drugi su razmišljali i kalkulisali svojim životom i patriotizmom, treći su spas našli u sigurnim evropskim destinacijama, a neki su obukli na sebe agresorsku uniform, te uništavali, palili i ubijali sve ono što je mirisalo na Bosnu. Ovog trenutka oštro pero se prokrivi, pitajući vas: ”Kako je moguće da preko noći komšije postanu agresori, protivnici, krvnici, zločinci? Kako je moguće?”

Iz daljine se čuje ‘historijsko glasno šaputanje’, kako su ti isti dojučerašnji “prijatelji” vjekovima kidisali nad nedužnim narodom ovih prostora, kujući svoje sramne planove u domovima svojim, bogomoljama svojim, školama i javnim ustanovama? Tako i počiniše jedanaest genocida nad nedužnim bošnjačkim narodom… Uvijek su njihovi planovi decenijama razrađivani do tančina i pečatirani na katedrama Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU). Jedino naša Bosanska akademija nauka i umjetnosti (BANU) je lutala u prostoru i vremenu, povinujući se vjetrovima sa svih strana, koji su se nesmetano zavlačili u sve pore akademskog jedinstva, odnosno nejedinstva.

Neumorno historijsko pero nastavlja umno obilaziti epohe s iskrenim ciljem da čitaoce namami u dublja razmišljanja naše stvarnosti, te da trezveno zavire u važne historijske događaje, uvjeravajući se u vjerodostojnost historijskih zapisa.

S obzirom na to da se tokom rata u Bosni i Hercegovini teritorija Olova nalazila na važnom geografskom položaju, kontrolisanje ovog dijela teritorije bio je važan cilj za obje strane u ratu. Naime, preko Olova se prostirala jedina komunikacija koja je povezivala teritoriju na sjeveroistoku države pod kontrolom Drugog korpusa Armije R BiH i ostatka teritorije koju je kontrolisala Armija R BiH. S druge strane, ovladavanje ovom teritorijom Vojska RS-a je pokušala probiti tzv. rezervni koridor koji bi se prostirao od Romanije preko Olova i doline Krivaje preko Zavidovića i spajao s Dobojem. Ostvarivanjem takve zamisli agresora, Drugi korpus Armije R BiH bio bi u totalnoj blokadi.

Isti scenarij srpskog agresora se realizirao skoro na cijeloj teritoriji R BiH, a odnosio se na iseljavanje srpskog stanovništva iz gradova u obližnja mjesta s pretežno srpskim stanovništvom, koje je bilo dobro naoružano, a poslije su vršili žestoke napade na te iste gradove u kojima su do jučer živjeli. Sličan scenarij se dogodio i u Olovu.

U Olovo su u to vrijeme stizale i izbjeglice iz istočne Bosne, Višegrada, Rogatice, Vareša, Sokoca, odnosno mjesta koja su opljačkana i spaljena do temelja od srpskog agresora. Dolaskom ovih izbjeglica, u isto vrijeme Srpska demokratska stranka (SDS) planski iseljava srpsko stanovništvo iz gradova i sela koja su se nalazila uz dolinu rijeke Krivaje – istočno od Olova i smješta ih prema Sokocu i Han-Pijesku.

Može se slobodno istaknuti, da su se s izbjeglicama iz istočne Bosne preselila i ratna dejstva na Olovo i okolna mjesta.

Agresija na Olovo je krenula u predvečerje 7. augusta 1992. godine, kada su agresorske snage dobro naoružane oružjem Jugoslovenske narodne armije (JNA) i potpomognute rezervistima te iste Armije, otpočele granatiranje gradskog jezgra Olova i prigradskih naselja. Njihov cilj je bio jasan – da danonoćno granatiraju nedužno i goloruko stanovništvo ovog grada i njihove civilne objekte. Građani ove pitome i nekad mirne sredine odjednom su postali izbezumljeni… Tom prilikom na lokalitetu Petkov potok, iznad zgrade “Osnovne škole Olovo“, od prve minobacačke granate pala je i prva civilna žrtva rata – Nermin Muratović, maloljetno dijete sa svega 8 godina. Što im je krivo dijete koje je tek naučilo prva slova? Što im je kriv grad, u kojem su do jučer ispijali kahvu i vodili zanimljive razgovore sa svojim komšijama? Izgleda da im je krivo sve što nije mirisalo na njih, na njihovu pohlepu, na njihove zločinačke gene… Njihov cilj je bio da istrijebe jedan nedužni narod i poruše jedan prelijepi grad. Tako se mali Nermin našao u tim različitostima i ostao ukočenog pogleda, ispisujući stranice historijske zbilje. Od te iste prve minobacačke granate teže su ranjeni Malik Muratović, Mevlida Muratović, Hadžira Muratović, Ferid Muratović, Salih Muratović i Naza Bešlija.

Može se s pravom kazati, da je ovo početak agresije na olovsko područje od strane Srpske demokratske stranke (SDS), potpomognute Jugoslovenskom narodnom armijom (JNA) opremljene s naoružanjem te iste Armije, koju su debelo plaćali svi narodi bivše Jugoslavije. Ti agresorski napadi su bili konstantni uz male prekide koji na ulice Olova i prigradska naselja unesoše strah i neizvjesnost. Tragovi tople krvi nedužno ubijenih i ranjenih muslimana odavali su izgled umirućeg grada. Sretna lica Olovljana prekrila je zabrinutost, tuga i bol za voljenim gradom. Po ulicama ove mirne i po mnogo čemu posebne čaršije oglašavale su se sirene za uzbunu, koje su mnogima ledile krv u žilama.

Srpski agresor je na grad ispaljivao dnevno između 400 i 500 granata, a kada su počele žestoke ofanzive, ta granatiranja su bila uvećana i više puta. Svima je poznato, da je i agresorska avijacija sijala smrt po civilnom stanovništvu, potpomognuta s artiljerijom svih kalibara. Počelo je sistematsko i planirano uništavanje javnih ustanova, i to: zgrada Općine Olovo, zgrada Pošte, Dom zdravlja, Dom kulture, osnovna i srednja škola, Zanatski centar i svi privredni objekti. Koliko je ovo područje bilo važno za agresora, govori i činjenica da je u vrijeme velikih ofanziva djelovalo i pet korpusa agresorske vojske, koji su svojom žestokom artiljerijom razrušili naselja; Olovske Luke, Zagrađe, Gornje Olovo, Kruševo i druga mjesta. Među prvim pogođenim objektima bio je i Dom zdravlja, iako je bio vidno obilježen zastavom Međunarodnog crvenog križa, koji poslije nije više bio u funkciji koju je imao. Ovakva stvarnost je dovela do uređenja novih prostorija za zbrinjavanje ranjenih u Paskoj Luci s hirurškim salama, koju su prozvali Ratna bolnica. Otvorene su, također, i dvije ambulante.

Treba posebno istaknuti, da je Olovo tokom agresije 1992–1995. godine, bio jedan od gradova koji je najviše razaran, rušen, paljen, granatiran i gađan iz svih vrsta oružja (artiljerijskih oružja, tenkova, avijacije i raznih vrsta raketa). Ovaj grad uz branioce Olova su branili i borci iz susjednih općina Ilijaš, Sokolac i Han-Pijesak. Podrška olovskim braniteljima i civilnim vlastima je stizala iz Tuzle, Zenice i Sarajeva čiji borci su dali značajan doprinos u odbrani slobodnih teritorija Olova i susjednih općina.

Vrlo je važno napomenuti, da su odabrani misionari predodređeni za velike bitke, prozreli namjere neprijatelja te su prije ovih njihovih napada počeli organizirati narod. Pristupili su formiranju odreda i to: 61. odred – komandant Ahmet Degermendžić, 64. odred – komandant Amir Ahmetagić – Fočić, 65. odred – komandant Kasim Hadžiabdić, 68. odred – komandant Senahid Bolić – Bolo, 69. odred – komandant Enver Rotić, 74. odred – komandant Akif Hasanspahić, 71. odred – komandant Elvir Karahmetović i Izviđačko-diverzantski odred (IDO) – komandant Emir Mešić.

Svaka izviđačka jedinica pa tako i ova je bila dobro obučena, fizički izuzetno pripremljena i opremljena oružjem iz MUP-a Olovo. Ovi važni odredi su prethodili formiranju bataljona, koji će kasnije biti u sastavu brigade, koja se nalazila pod komandom Teritorijalne odbrane Olovo.

Važnost olovske putne komunikacije je utjecala da se formira 1. olovska brdska brigada koja je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini djelovala u sastavu Prvog i Drugog korpusa Armije R BiH. Brigada je počela egzistirati krajem novembra i početkom decembra 1992, a zvanično po naredbi Štaba Vrhovne Komande OS br. 107/06-4 osnovana je 27. maja 1993. godine u Olovu, gdje je bila i komanda brigade. Prvi njen komandant bio je Fadil Karičić, Smajo Gradinčić – načelnik štaba, Nijaz Vrabac – zamjenik komandanta, Ramiz Pašalić – pomoćnik komandanta za moral, idejno političku djelatnost i vjerske poslove, Rifet Sokolar – pomoćnik komandanta za bezbjednost, Nusret Karić – pomoćnik komandanta za materijalno-finansijske poslove, Behadem Imširović – pomoćnik komandanta za logistiku, Vahid Hadžiabdić – pomoćnik komandanta za organizacijsko-mobilizacijske i personalne poslove.

Iz gore navedenih Operativnih odreda nastali su bataljoni, koji će kasnije biti u sastavu 1. slavne olovske brdske brigade. Pod komandom Teritorijalne odbrane (TO) formirana su četiri olovska bataljona. Tri bataljona su bila u punom sastavu, a jedan je rasformiran i borci su pripojeni Izviđačko-diverzantskoj četi (IDČ).

Stvarnost olovskog ratišta (u)kazuje da je pod komandom brigade bio još i ilijaški bataljon, kratko vrijeme crnoriječka četa i sokolački bataljon kao samostalna jedinica.

Kao što je prethodno navedeno, 1. olovska brdska brigada formirana je iz četiri bataljona:

1. brdski bataljon formiran je kao manevarska jedinica sa smještajem u kasarni Careva Ćuprija (Opštinski štab 4. juli), a za komandanta bataljona je postavljen Trakić Safet. Isti bataljon je po naredbi komandanta brigade rasformiran 4. juna 1993. godine, a od većeg dijela pripadnika tog bataljona formirana je jedinica izviđačko-diverzantske čete, a za komandira čete je postavljen Trakić Safet. Po naredbi komandanta brigade, 8. decembra 1993. godine, ponovo se formira 1. brdski bataljon, s tim da je na mjesto sada postavljen komandant Ahmo Hadžiabdić. Na dan osnivanja bataljona, isti je brojao 510 pripadnika.

2. brdski bataljon formiran je 27. aprila 1993. godine, a u sastav su ušle jedinice sljedećih odreda: 68, 74. i jedinica 1224/6 ( Ligatići i Mižnovići ). Na formacijsko mjesto komandanta bataljona postavljen je Senahid Bolić-Bolo, naredbom komandanta Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Olovo broj 03-905/1-93 od 29. aprila 1993. godine. Na dan formiranja bataljona, isti je brojao 738 pripadnika.

3. brdski bataljon formiran je naredbom komandanta Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Olovo br. 01-827/1-93 15. aprila 1993. godine, a u sastav su ušle jedinice iz sljedećih odreda : 61, 64 i 65. Na formacijsku dužnost 29. aprila 1993. g. za komandanta 3. bataljona je postavljen Amir Ahmetagić. Na dan formiranja bataljona, isti je brojao 845 pripradnika.

4. brdski bataljon formiran je 18. aprila 1993. godine, a u sastav ovog bataljona su ušle jedinice iz 69. odreda. Na formacijsko mjesto komandanta bataljona postavljen je Enver Rotić po naredbi Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Olovo. Na dan formiranja bataljona, isti je brojao 446 pripadnika.

Na dan 29. novembra 1993. godine brojno stanje brigade za lični dohodak je bilo: 2707 boraca, 269 starješina, dok historijski zapisi govore da je brigada poslije brojala i do 3500 boraca, i da su svi komandanti, starješine i borci bili hrabri, izdržljivi, časni.

Historijski događaji su učinili da nedužni Bošnjaci, kako olovske općine tako i drugih općina diljem zemlje Bosne, gube svoje mlade i nedužne živote. Cijela zemlja Bosna je mirisala na smrt. Samo odabrani vizionari, poput Bole, osjetiše namjere i ciljeve agresora te kao takvi objeručke prigrliše svoju časnu misiju i počeše pripremati narod za obranu svoje domovine.

Kada pero piše o časnim komandantima poput Bole i ono zadrhti od njihove veličine i bojazni da se neće moći uvući u duše tih istih slavnih gazija i tako nevidljivim putanjama pratiti ih od zore do mraka. Svako neumorno pero spozna nevidljivi trenutak ravnoteže tijela i duše svojih junaka, i od tog trenutka počinje zajednička misija nevidljivog pratioca i ovodunjalučkog misionara, čije uloge su određene voljom Svevišnjeg Gospodara. Zato često znaju kazati da vlasnici takvog pera postaju posrednici između dvaju svjetova, ovog prolaznog koji traje samo jedan tren i onog vječnog koji još nije ni počeo. Ovakvim saznanjima je teško svakom peru, a još teže njihovim čuvarima, koji trebaju udovoljiti i vremenu i prostoru i bezvremenosti.

Na širem prostoru Olova, pojavilo se časno lice Senahida Bolića-Bole, nurom obasjano, i osvijetljenim i zacrtanim putevima svojim časno je izvršavao zadatke njemu namIjenjene, a svojim posebnostima postao je ‘prvi među jednakima’.

Historijski zapisi kazuju, da je Senahid Bolić, uzoriti sin oca hadži Taiba i majke Esme i da su ga u narodu zvali Bolo. U Bolinim ličnim dokumentima piše da je rođen 11. marta 1958. godine u selu Bakići, općina Olovo. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Olovu. Fakultet političkih nauka završio je u Sarajevu i stekao zvanje profesora općenarodne odbrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ). Stečeno znanje na fakultetu je mudro koristio, po sposobnostima se izdvojio od ostalih, hrabro organizirajući odbranu R BiH na ogromnom dijelu olovskog ratišta. Treba istaknuti, da je Bolić prije agresije na državu Bosnu i Hercegovinu radio kao šef osiguranja u ŠIP „Stupčanica“ u Olovu. Sport je kolao njegovim venama te je igrao u Nogometnom klubu „Stupčanica“ Olovo.

U toku obrambeno-oslobodilačkog rata, Senahid Bolić Bolo obavljao je veoma značajne dužnosti: komandira Čete TO Bakići (do juna 1992. godine), komandanta 68. odreda TO Olovo (do maja 1993. g.) i komandanta Drugog brdskog bataljona 1. slavne olovske brigade do smrti, 22. januara 1994. godine. Kada znamo vojno-stručno obrazovanje Senahida Bolića-Bole, njegovo idejno-političko usmjerenje i psihofizičku sposobnost, njegov moral i hrabrost, može se slobodno kazati da je bio sposoban i za još veće funkcije.

Treba istaknuti kakvo je stanje bilo ne samo u Olovu i okolini već i na cijeloj bosanskohercegovačkoj teritoriji. To je bio težak početak organizovanja vojnih formacija, borci su bili slabo naoružani, bez iskustva, i trebala su se držati sigurnim velika prostranstva oko Olova. Sve teškoće olovskog, kao i svih ratišta, nisu spriječile Bolu i još mnogih sličnih Boli širom zemlje Bosne da se suprotstave daleko nadmoćnijem neprijatelju u naoružanju i drugim materijalno-tehničkim sredstvima.

U takvom teškom i nepredvidivom vremenu, svi nedostaci su se morali ublažiti herojstvom golobradih, hrabrih boraca, njihovom upornošću i posebnom taktikom ratovanja, koja će kasnije biti izučavana na mnogim katedrama vojnih akademija. Hrabri bosanski sinovi su ove nedostatke i nedaće često plaćali i vlastitim životima.

Ni Bolini borci nisu zaobiđeni ovim teškoćama. Stavljali su vlastite živote na raspolaganje jedinoj svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Da bi umirio svoje borce i komandire i umanjio njihov strah od neizvjesne smrti, Bolo je često naglašavao da je materijalno-tehnički faktor (u kojem agresor ima prednost), samo jedan od četiri faktora svake oružane borbe.

Kada znamo da se linija odbrane u dužini od oko trideset kilometara protezala pravcem Prgoševo – Kruševo – Bakići – Musići – Kremenjača i da je toliko dugačak front prevelik zalogaj i za jednu cijelu brigadu, a kamoli za Boline junake koji herojskim podvizima uspijevaju odbraniti olovski teritorij. Iz ovih i mnogo drugih razloga treba na svakom koraku odavati počast i upućivati zahvalnost najboljim bosanskim sinovima.

Bolo je bio prepoznatljiv po svojim jedinstvenim vizijama ratovanja, dobro organiziranoj komandi na tako dugačkom i posebnom prostoru. Vjerujući svome Boli, mnogi branioci Bosne nisu prezali ni od smrti, već su svakim danom bili hrabriji i brojniji… Tako je Bolin bataljon dostigao zavidnu cifru i do 800 vojnika.

Mnogi će potvrditi da je Bolo bio vizionar, da je golim okom i trezvenim umom vidio nadaleko, stoga je precizno predviđao događaje i organizirao odbranu. Tako je i pristupio formiranju Općinskog kriznog štaba Olovo i kriznih štabova po mjesnim zajednicama i sa svojim saradnicima otpočeo s uređivanjem linija odbrane, najudaljenijih mjesta od grada Olova u pravcu Sarajeva i Sokoca, preko Kajine.

Komandant Bolo je bio legenda hrabrog srca, vrsni strateg, a njegova vizija da se Olovo brani izdaleka često je za mnoge bile nerazumna. Hrabri komandant se nije osvrtao na neosnovane primjedbe. I dalje je radio na utvrđivanju linija govoreći: „Ovo su beton linije za četnike i oni će se od njih odbijati kao od zida smrti.“ Boline vizije su se kasnije pokazale ispravnim.

Hrabri Bolo je svoje nezadovoljstvo posebno isticao u odnosu logistike prema prvoj borbenoj liniji. Često su njegove besane noći praćene spoznajama nemogućeg, unosile nemir u njegovu hrabru dušu, znajući da učestale borbe i žestoki napadi agresora lišavaju života mnogih njegovih hrabrih boraca, a samim tim dolazilo je i do enormnog smanjivanja materijalno-tehničkih sredstava. Često je Bolo i svoja materijalna sredstva odsrca ustupao za nabavku naoružanja, a nekada se znao čak i zadužiti da bi nabavio minimalno naoružanje koje bi moglo obezbijediti koliko-toliko sigurne linije odbrane njegova bataljona.

Tokom jedne žestoke ofanzive, jedinica je ostala bez naoružanja. Komandir te jedinice nazvao je komandanta Bolu, govoreći mu zabrinuto: “Ostali smo bez žita!” (to je značilo da su ostali bez naoružanja)

Nije prošlo ni par sati, pojavljuje se Bolo niotkuda i u lijevoj ruci nosi sanduk municije, u desnoj 7 granata, na ramenu svoju pušku, a ispred dvije šteke cigara. Znači, na sebi je nosio teret između 35 i 40 kg, ne mareći za svoj umor i nesigurnost sa željom da što prije stigne do svojih boraca i pritekne im u pomoć.

Znao je često komandirima četa govoriti da moraju paziti na svoje vojnike, da pokušaju riješiti njihove probleme, jer za sve ima rješenje. “Jer samo zadovoljan borac u duši je i pravi ratnik na liniji” – govorio bi im često Bolo.

Imao je istančan sluh s koje strane će agresor izvršiti akciju, te bi prema svojim procjenama znao i pregrupisavati svoje borce i naoružanje.

U posebnim trenucima bez naoružanja i kad se smrt osjećala u hrabrim koracima Bolinih junaka, onako zabrinut i nemoćan Bolo je otvoreno kritikovao podrumaše, babine sinove, tajkune, intelektualce koji nisu osjetili miris baruta, a debelo su pametovali iz prikrajka. Jasno je isticao važnost njegovih boraca na linijama. Većinom su to bili časne patriote, radnici i slabije imućni mještani… Zato su ga njegovi borci uvažavali i odobravali njegove kritike. U njihovim očima postao je njihov ‘legendarni komandant Bolo’.

Naročito se protivio tome da se stanovništvo udaljava od prvih linija odbrane. Njegova porodica je, također, bila uz njega, uz samu liniju fronta. Prozreo je bolje od ikoga u Olovu ozbiljnost operativnog agresorskog cilja – uspostavljanje koridora preko Olova dolinom rijeke Krivaje i povezivanje okupirane Glasinačke visoravni s Vozućkim džepom i ozrenskim neprijateljskim vojnicima. Sve napore i vojne snage je usmjerio da ne dođe do ispunjenja ovog agresorskog cilja i zauzimanja Olova i okolnih mjesta.

Prva četnička ofanziva s Romanije počela je 7. augusta 1992. godine, i od tada četnički napadi na olovske slobodne teritorije nisu prestajali. Može se slobodno kazati da je ovo značajan datum od kojeg počinje sistematsko razaranje Olova od neprijatelja, ali i herojski podvizi branitelja Bosne koji nisu ustuknuli pred nadmoćnijim neprijateljem.

Tog 7. augusta 1992. godine, historijski zapisi govore da su izvedeni najžešći napadi na Kruševo, pitomo planinsko selo, te da su hrabri Bolini momci odbranili svoje dobro utvrđene linije. Njegova vizija da puste neprijateljske vojnike vrlo blizu svojih položaja, a onda im iznenada uzvrate kontranapad, pokazala se ispravnom i vrlo efikasnom. Neprijatelj je doživljavao ogromne gubitke i vrlo teške poraze. Poslije toga agresor je zaobilazio Kruševo i snage prebacio na Olovske luke, gdje je ponovo poražen. Tako se glas o golemim podvizima Bolinih ratnika pronio cijelim krajem, odnosno cijelom Romanijom. Bolo i njegovi borci su postali simbol uspjeha, a Bolino ime se izgovaralo s posebnim uvažavanjem.

Senahid Bolić – Bolo je svoje ogromne uspjehe krunisao časnom ulogom komandanta Drugog bataljona, braneći južne kapije grada Olova.

Kruševo je bilo slaba i bolna tačka neprijatelja, na kojem je neprijatelj izvodio najžešće napade, čiju je odbranu organizirao jedan od najboljih sinova Bosne, Senahid Bolić – Bolo. Komandant Bolo je „čitao” njihove namjere kô bukvar i po svojoj procjeni prebacivao snage i naoružanje na te pravce. Uvijek ih je časni gazija spremno dočekivao na Kruševu, na Kremenjači i drugim linijama te hrabro odbijao svaki njihov napad.

Iz pripovijedanja njegovih boraca doznajemo da su ga svi voljeli, jer je bio, prije svega, veliki čovjek pa tek onda komandant, gazija s blagim osmijehom koji mu je krasio lijepo i umilno lice. Borio se za svaki pedalj svoje zemlje Bosne. Svojom vizijom uzoritog i hrabrog komandanta i s drugim jedinicama, odbranio je Olovo. Isturanjem odbrane grada što dalje od Olova, spasio je dosta civila, ali i sam grad. Njegova snaga i odvažnost se ogledala u čvrstom karakteru, pronicljivom komandom, rukovanju oružjem i u svakom trenutku je bio učesnik u borbi na prvim linijama odbrane. Uvečer bi pregledavao karte, osmišljavao akcije i bio komandant.

Pričali su saborci, da je njihov komandant pored silnih briga za svoj narod, u džepu uvijek imao i kliješta za vađenje zuba.

Često bi Bolo govorio s blaženim osmijehom: “Vještinu vađenja zuba naučio sam od oca Taiba, koji mi je i poklonio kliješta. Mušterije mi vele – ‘Baš si lahke ruke’. Vadim zube na svakom mjestu i u svako vrijeme. I po danu i po noći, pod omorikom, u rovu. U Olovu nemamo nijednog stomatologa, tako da je sav posao spao baš na mene. Posebno se radujem kad rasteretim djecu”, govorio je Bolo nekoliko dana prije pogibije.

Jedne prilike bilo je i neko malo zatišje na liniji i četa Ligatići organizirala je malo sijelo. Iskoristili su predah za druženje i za vađenje zuba. Bilo je negdje oko trideset boraca na tom istom sijelu, a Bolo je izvadio 36 zuba. Ispada da su neki izvadili i po dva i više, jer bilo je par njih koji nisu bili u koloni za vađanje. Na kraju je sretan bio i Bolo i svi borci, kojima je prestanak bolova vratio osmijeh na lica.

Svaka sloboda, pa tako i ova naša bosanska je skupa, preskupa, plaćena životima najboljih bosanskih sinova koji svoje časne živote uzidaše u temelje ponosne zemlje Bosne i Hercegovine.

Kod uzoritog komandanta Bole nije bilo privilegija. Jedne prilike agresor je napadao sa svih strana. Padalo je dnevno i po tri hiljade granata.

A nekako u to vrijeme Bolin amidža je kupio ‘mitraljez 72’ i dao ga Sifetu, Bolinom bratu.

U tako teškom i neizvjesnom vremenu, Bolo je izdao naredbu: “Sifete, uzmi taj mitraljez i pravac na kotu Gaj!”

Znajući da je to najopasnija kota koja sije smrt, Sifet se pobunio: “Senahide, ja idem reći majki gdje me šalješ!”

Senahid je pogledao u njegovom pravcu i narednički kazao: “Sifete, uzmi mitraljez i pravac Gaj, a ja idem kazati majki gdje si otišao!”

Koliko je volio domovinu kazuje i činjenica da ni svoje najvoljenije nije štedio u toj borbi. Njegov otac, hadžija Taib, bio je zadužen da svakog jutra osigura 100 litara mlijeka za kuhinju bataljona. Jedno jutro, babo Taib mu je raportirao: “Gospodine komandante, imamo samo 70 litara mlijeka. Ahmine krave zanoćile vani, pa nisu pomužene!”

Komandant Bolo mu je ozbiljno odgovorio: “To se hadžija više ne smije dešavati. Zadužite djecu, nane i djedove da sav mal zanoći u štali. Neću to više tolerisati, borcima ne smije faliti mlijeka”. Tako je on kao glavnokomandujući naredio rođenom ocu.

U intervjuu datom Olovskim ratnim novostima na Kremenjači u jesen 1993. godine, komandant bataljona Bolić je izjavio:

„Vidite i sami da nas čak ni helikopteri, u vrijeme ove žestoke ofanzive, ne mogu iznenaditi. Naši borci su roboti koji izvršavaju sve zadatke. Masa ljudi je uz mene. Ja ne mislim o sebi. Ja sam po danu obični borac, noću sam komandant. Ima nas dovoljno! Dovoljno imamo i naoružanja i nije tačna propaganda, koju širi “Srna” u svom izvještavanju: Ispucali ste, balije, municiju, nemate više! “A mi – imamo i municiju, i srce, i dušu i znamo za šta se borimo. Ako mi shvatimo da svaki komandant treba da ima vojsku, onda ćemo mi lahko pobijediti neprijatelja. Vidite da je komandant Mladić direktno komandovao snagama u ovoj ofanzivi na Olovo. Samim tim ova njihova operacija je dobila na značaju i težini. Ja, kao komandant, sam tu. Imam taj moj bataljon. Imam i ljude koji imaju puno povjerenje u mene i mislim da bi i svi drugi trebali biti spremni da daju život za ovu Bosnu i Hercegovinu, jer druge domovine nemamo. Ovo je naša zemlja, ovo je Bosna. Mi moramo biti jedna snažna cjelina. Druge nam nema. Ja sam sastavni dio takve jedne cjeline. Svaki branilac Olova zaslužuje publicitet, možda i veći od mene. Pojedinci ne čine čuda. Čuda čini narod!“

Prilikom posjete jedne vojne delegacije Armije R BiH prvim linijama odbrane, pitali su komandanta Bolu: “Kako ide s mobilizacijom? Imate li problema s ljudstvom?”

Komandant Bolo im je odgovorio: “Moj jedini brat Sifet je u rovu i na liniji. Kad sam rođenog brata poslao u rov i na liniju po ostale i ne idem, već mi sami dođu.”

Olovsko ratište od 1992 do 1995. godine, nikada nije mirovalo. Ali, dešavala su se i kraća zatišja, koja su nagovještavala jake bure i oluje neprijateljskih djelovanja.

Poslije jednog kratkog predaha, otpočela je i žestoka srpska ofanziva ‘Drina 93’ u jutarnjim satima 8. novembra 1993. godine s jakim dejstvima artiljerije i oklopnih vozila. Tenkovsko-pješadijski napadi Vojske Republike srpske (VRS) vršeni su u više pravaca, a najžešći su bili na liniju odbrane 2. brdskog bataljona, na čelu hrabrog komandanta Bole u pravcu Salikovac – Gradina – Konjsko. Hrabri komandant Bolo sa svojim braniocima uspješno odbija ovaj napad, kada uništavaju i jedan tenk. Veliki uspjeh Bolinog bataljona izazivao je gnjev kod agresora koji se nastavio svetiti civilnom stanovništvu u samom gradu Olovu, granatirajući ga neprekidno. Agresorski san o osvajanju koridora dolinom Krivaje prema Vozući govori o važnosti ovog koridora, tako da je u ovoj žestokoj agresorskoj ofanzivi na Olovo komandovao lično i ratni zločinac, general Ratko Mladić. I sam general je želio okusiti slast pobjede i poraz Bolinog časnog i hrabrog bataljona.

Ofanziva je počela 8. novembra 1993., a potom nastavljena tokom decembra, i u januaru 1994. g. i trajala je preko sedamdeset dana s kraćim prekidima. Ova ofanziva je obuhvatala niz operacija usmjerenih protiv jedinica Armije R BiH na olovskom, teočansko-zvorničkom, tešanjsko-maglajskom i bihaćkom bojištu. Svima je poznato, da je svaka od ove četiri operacije završila porazom srpske vojske.

Može se slobodno kazati da ova ofanziva predstavlja prekretnicu u odbrambeno-oslobodilačkom ratu na ovim prostorima. Neprijatelj nije želio odustati, redajući i dalje napade na Kruševo, Olovske Luke, Gradinu, Kremenjaču, Konjsko brdo, Kozlovac, Krušku, Salikovac, Kamen, Golo brdo…

U toku ove velike neprijateljske ofanzive učestvovalo je preko 10 000 neprijateljskih vojnika, a Bolo je osjetio potrebu da se ovako obrati svojim borcima: “Nailazi žestoka ofanziva! Svako ko osjeća veliki strah, može slobodno ići kući bez ikakve odgovornosti!”

Javio se jedan borac za riječ, pitajući Bolu: “Komandante, kad oni nas toliki napadnu gdje ćemo mi njih poslije tolike zakopati?” Svi su gledali u Bolu, smijali se i niko nije ni pomislio da krene kući.

Agresorska vojska i njihova komanda su imali pred sobom težak cilj osvajanja olovskog prostora, a njihovi sve učestaliji napadi su i dalje bili neuspješni. VRS demoralisana teškim porazima, ubrzo je promijenila pravac napada, bezuspješno napadajući direktno s juga linijom Kruševo – Bakići – Kremenjača ka samom gradu. Naravno, dok je agresorska vojska gubila, na drugoj strani su se nizali uspjesi olovskih branilaca, među kojima posebno treba istaknuti 2. brdski bataljon s komandantom Bolom na čelu. Hrabri branioci grada su 16. novembra 1993. g. u rejonu Mačka i Gradine uništile tenk M-84 i neprijateljsku pragu. I dalje su se redali uspjesi branilaca Olova, a u ranim jutarnjim satima 22. novembra iste godine, branioci su u rejonu škole u Ajdinovićima uništili još dva tenka T-55, na što su srpske snage odgovorile artiljerijskim djelovanjem po liniji Kruševo – Bakići – Kremenjača i civilnim ciljevima. U popodnevnim satima tog istog dana VRS su naneseni ogromni gubici: 30 poginulih, preko 50 ranjenih i još dva uništena tenka. Gubici u redovima olovskih branitelja bili su minimalni.

Po svaku cijenu Vojska Republike Srpske je željela zauzeti položaje samog Olova i okolnih mjesta, te 29. novembra 1993. uvodi nove snage za napad u rejonu Mačka, ali se pokazalo da je i ovaj napad bio bezuspješan. Dalje su neprijateljske jedinice agresora nastavile dejstvovati avijacijom, borbenim helikopterima, te raketnim sistemima Oganj i Orkan po civilnim objektima i linijama odbrane hrabrih branilaca grada. Početkom decembra, tačnije 10. decembra, uslijedili su jači napadi VRS iz pravca Gajina i Ajdinovića na Salikovac i Močilo, te na područje Kozlovac – Kundakov grob. Tokom ovih borbenih dejstava uništen je još jedan neprijateljski tenk T-55. Zbog herojskog držanja branitelja u borbama oko Olova, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 14. decembra 1993. g. dodijelilo je 1. brdskoj brigadi počasni naziv slavna.

Ofanziva VRS je kulminaciju doživjela 26. decembra ’93. kada su odbijeni napadi na pravcu Konjsko brdo – Velika bukvica – Kremenjača. Na dan 27. decembra u 14:00 sati, branioci su bili primorani da se povuku na rezervni položaj nakon napada VRS u rejonu Kruševa i Kremenjače pravcem Gornje Kruševo – Groblje – Donje Kruševo. Branioci grada Olova, u kontranapadu narednog dana su vraćene na početne linije odbrane, a uništen je i tenk T-55 uz nanesene velike gubitke neprijatelju u živoj sili i materijalno-tehničkim sredstvima.

Ofanziva se nastavlja i u januaru 1994. godine. Glavni pravac napada bilo je Kruševo, gdje su linije branitelja Olova trpjele gubitke. Znalo se dobro, da bi se padom Kruševa omogućilo VRS da izbije na potez Kruševo – Dolovi čime bi se dobila putna komunikacija Olovo – Sarajevo.

Treba istaknuti, da je 12. januara 1994. godine, na olovsko ratište stiglo korpusno pojačanje ‘Živiničkih osa’ kojima je komandovao Hazim Bešlija. Naravno, trebalo je pridošle jedinice upoznati s novim ratištem, uvesti ih na linije odbrane. Takva odgovornost je pripala hrabrom komandantu Boli. Želio je Bolo po svaku cijenu da sačuva linije odbrane, osmišljavao je akciju, vizije su mu titrale umom, ali ne ide uvijek po našim željama.

Bez straha, s vjerom u pobjedu kao da je osjetio svoju smrt. Kažu da šehidi osjete svoju smrt i da joj se raduju… Tako je i komandant Bolo želio slavno položiti svoj život u čast odbrane svoje domovine. Nije se dvoumio ni jednog trena, već hrabro uvodi ‘Živiničke ose’ u borbu, poznavajući najbolje teren s ciljem da što prije zaustave žestoke napade na Kruševo. Želio je da najkraćim putem stigne u pomoć svojim jedinicama, a to je ujedno bio i njegov najkraći put do smrti.

Neprijatelj je bio ogorčen uspjehom Boline i ostalih jedinica oko Kruševa, tako da su nastavili žestoku ofanzivu i oko 14:00 sati 14. januara 1994. krenuli na Kruševo i otpočeli tenkovsko-pješadijski napad. Može se slobodno istaknuti da su se borbe vodile za svaku kuću. U ovom sudbonosnom trenutku za jedinice Armije R BiH, daleko nadmoćniji neprijatelj tenkovima i pješadijom, uspijeva probiti linije odbrane, zauzevši Kruševo na desnom krilu. U ovim žestokim napadima štektalo je oružje, i ginuli su najbolji sinovi Bosne.

Tog kobnog 14. januara 1994. g. vodile su se teške borbe između branilaca grada Olova i neprijateljske vojske koji su po svaku cijenu željeli pokoriti olovske časne jedinice. Sudbonosni geler granate zakačio je slavnog komandanta Bolu iznad čela… Još nekoliko boraca je poginulo i ranjeno s njim. Na bijelom snijegu ostali su crveni tragovi Boline krvi dok su ga borci teško ranjenog vozili do olovske bolnice Paskova Luka, a dalje prema bolnici Gradina u Tuzli, gdje mu je izvađen geler.

Hrabri branitelji Olova, saznavši za ranjavanje komandanta Bole, postali su dezorijentirani, zavladala je panika, strah i tuga među njima i bez svog komandanta Bole nisu izdržali, te je Kruševo palo u ruke agresorske vojske.

Dok se slavni komandant Bolo borio za život, njegovi borci, dezorijentirani i tužni morali su dalje. Radi stabilizacije linija, 15. januara iste godine, u Olovo stiže Vahid Karavelić, komandant 1. korpusa i Ramiz Šuvalić, zamjenik komandanta 2. korpusa. Tog dana napadi su malo utihnuli…Vršene su pripreme na obje strane. Jedinice VRS planirale su zauzimanje Dolova, a nakon toga i Olova.

U historijskim zapisima treba ostati zapisano, da su ‘Živiničke ose’ dobile zadatak da 16. januara iz pravca Prgoševa izvrše napad na Kruševo zajedno s jedinicama 1. slavne olovske brdske brigade i 1. samostalnog sokolačkog bataljona, te jedinicom Vojne policije 2. korpusa ‘Balta’. U rejonu Kruševa, Vojsci Republike Srpske (VRS) su naneseni ogromni gubici od kojih se na olovskom bojištu nije oporavila do kraja rata.

Daljnja aktivnost VRS ogledala se u neprestanom granatiranju Olova i prigradskih naselja. Nove linije odbrane jedinica Armije R BiH uspostavljene su na području Prgoševa. Posljednji napad VRS izvršen je upravo na novoformirane linije odbrane Olova 21. januara 1994. godine. Žestokim odbijanjem ovog neprijateljskog napada zaustavljena je i operacija ‘Drina 93’ na olovskom bojištu. Sveukupno, tokom trajanja ove ofanzive, na olovskom bojištu bilo je raspoređeno oko 12.000 boraca Armije R BiH.

Treba istaknuti, da su uz Bolinu komandu njegovi vojnici i druge jedinice uništili neprijatelju šest tenkova i pragu, a iz stroja im je izbačeno mnogo vojnika.

Dok su branitelji 2. bataljona 1. slavne olovske brdske brigade i ostale jedinice vodili žestoke borbe za očuvanje slobodnog Olova, dotle je slavni komandant Bolo vodio najtežu bitku – bitku za život. U takvom nevremenu, ne zna se kome je bilo teže, da li Boli koji u komi nije bio svjestan ničega ili njegovim vojnicima koji su svaki tren iščekivali svoju i Bolinu smrt.

I tako, dok je na olovskom ratištu štektalo oružje, dotle se u tuzlanskoj bolnici odvijala nada u komandantovo ozdravljenje. Gledali su ga njegovi saborci kako bespomoćno leži i gubi svoju prvu i posljednju ratnu bitku. Njegovi prijatelji su kasnije svjedočili da je u tim zadnjim trenucima svojim, njihov Bolo na bolničkom krevetu izgledao kao i u životu snažan, lijep, hrabar, ponosan.

Ipak, bez obzira na prognoze o njegovom teškom stanju, njegovi borci su iščekivali neko čudo i povratak komandanta na kapije Olova. Ostao je ležati u komi, i s blagim osmijehom, nurli lica, napustio je svoje borce 22. januara 1994. godine u 36. godini života. Njegova časna duša se zadovoljna vratila svome Gospodaru. Zadnje misli, možda i nesvjesno podijelio je s doktorom: “Dušmani ne mogu uzeti grad Olovo nikada… I, još je izgovorio najtopliju riječ ‘Majka’ ispustivši svoju časnu dušu.

Vijest o preseljenju na bolji svijet njihovog Bole, jednog od najvećih sinova Bosne, potresla je sviju koji su ga poznavali, cijenili, vjerovali u njegovu viziju, njegovu hrabrost i njegovu istrajnost. Borci su zanijemili… Duša im je bila prazna, dok su im u ušima odzvanjale naredbe komandanta Bole, čuli su i njegov dragi osmijeh, a kao da su osjetili i miris cigareta, koje im je uvijek dijelio pri susretu na prvim linijama odbrane. Nisu mogli vjerovati da su ostali bez svog časnog komandanta.

Bolina dženaza je obavljena na šehidskom mezarju u Solunu kod Olova.

Njegovi bliži saradnici, kažu da je par dana prije ranjavanja, ustao rano, izdao zadatke komandirima četa, te se pripremao za odlazak na linije, i u toj silnoj brizi za domovinom otkrio svojim saborcima da je usnio san o svom teškom ranjavanju i preseljenju na bolji svijet.

Historija je zapisala… Uvodeći nove jedinice u borbu veliki sin Bosne u odbrani Kruševa teško je ranjen 14. januara 1994. godine. Duša šehida inšallah, Senahida Bolića – Bole, napustila je ovaj svijet 22. januara 1994. godine, ostavljajući nam u emanet Bosnu, jedinu domovinu, koja se nikada predati ne smije…

Posthumno su mu dodijeljena priznanja: značka “Zlatni ljiljan” i “Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima”. Godine 1996. preimenovan je u čin pukovnika, a 2007. dodijeljeno mu je priznanje “Povelja za životno djelo općine Olovo”.

Ratno priznanje – odlikovanje značka “Zlatni ljiljan”, dodjeljuje se pripadnicima oružanih snaga koji su se naročito istakli u oružanom suprotstavljanju agresoru, doprinijeli proširenju slobodnih dijelova BiH, izvršili više djela u kojima je došla do izražaja njihova lična hrabrost i požrtvovanje, pri čemu su agresoru naneseni znatni gubici u ljudstvu i materijalnim sredstvima.

Časni pripadnici 1. slavne olovske brdske brigade – dobitnici najvećeg ratnog priznanja značke “Zlatni ljiljan” su:

1. Bolić (Tajib) Senahid – Bolo, pripadnik 1. Slavne olovske brigade, preminuo 22. januara 1994. godine od posljedica ranjavanja 14. januara 1994. u rejonu Kruševo – Olovo.

2. Hemić (Ibrahim) Muhidin, pripadnik 1. slavne olovske brigade, poginuo 7. oktobra 1992. godine na Kruševu – Olovo.

3. Rotić (Avdija) Zahid, pripadnik 1. slavne olovske brigade, poginuo 28. septembra 1992. godine na Kruševu – Olovo.

4. Duraković (Alija) Amir, pripadnik 1. slavne olovske brigade, poginuo 15. jula 1993. godine pod nepoznatim okolnostima na putu u Zagreb.

5. Avdagić (Ibrahim) Sead, pripadnik 1. slavne olovske brigade, poginuo 22. novembra 1993. godine u rejonu Bakića – Olovo.

6. Dahić (Ibrahim) Adil, pripadnik 1. slavne olovske brigade, poginuo 25. septembra 1992. godine u Prozoru.

7. Jamaković (Ševko) Ramiz, pripadnik 1. slavne olovske brigade, poginuo 13. novembra 1992. godine u rejonu

Čumića – Olovo.

8. Selimović (Mujo) Muamer, pripadnik 1. slavne olovske brigade, preminuo 16. januara 1994. godine od posljedica ranjavanja 14. januara u rejonu Kruševa – Olovo.

9. Kehić (Hasib) Imer, pripadnik 1. slavne olovske brdske brigade, poginuo 16. juna 1995. godine u rejonu Jasena – Ilijaš.

10. Kladanjčić (Kadir) Seman, pripadnik 1. slavne olovske brdske brigade, poginuo 5. novembra 1994. godine u rejonu Mačka – Crnoriječka visoravan.

11. Selimović (Ismet) Besim, pripadnik 1. slavne olovske brigade, poginuo 1. augusta 1994. godine u rejonu Krivajevića – Olovo.

12. Kamenjašević (Hamid) Mirsad – Vojnik KO

13. Mešić (Zahir) Emir – Potporučnik PK za OBP

14. Višća (Zuhdija) Hamza – Natporučnik Referent OBP

15. Kadrić (Derviš) Nuraga – Vojnik izviđač diverzan
16. Čolaković (Nezir) Salem – kapetan komandir čete
17. Ibrahimović (Bećir) Omer – Vojnik KO
18. Žilić Fahir
19. Kolak Dževad

Zbog iskazanih zasluga u odbrani Republike Bosne i Hercegovine, brigadi je 14. decembra 1993. godine dodijeljen počasni naziv slavna. Usklađivanjem naziva brigade unutar korpusa, 11. januara 1995. brigadi je promijenjen naziv u 110. slavnu olovsku brdsku brigadu. Taj naziv brigade će se zadržati sve do 16. novembra 1995. kada je preimenovana u 161. slavnu olovsku brdsku brigadu.

Branioci Olova, pored svoje linije odbrane duge preko 50 kilometara, učestvovali su i na ratištima Gradačca, Brčkog, Pelemiša, Vareša, Vozuće i drugim ratištima i na kraju u operacijama u oslobađanju Bosanske krajine, na području Sanskog Mosta. Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu olovskom brigadom komandovali su: Fadil Karičić, brigadir; Osman Plećan, major i Nijaz Vrabac, major.

Na kraju, treba istaknuti da je, babi Taibu i majci Esmi od tri sina ostao Sifet. Iza komandanta Bole ostalo je dvoje djece – šestogodišnja kćerka Aida i četverogodišnji sin Jasmin.

O mnogim časnim gazijama i komandantima su ispjevane pjesme, napisane knjige, snimani dokumentarni filmovi, tako se i časno ime komandanta Senahida Bolića – Bole našlo u svim ovim ekranizacijama i historijskim zapisima…