GOVORITI TREBA NA SAV GLAS!

Danas o genocidnoj tvorevini rs. svjedoči jedina preživjela Zehra Turjačanin, koja se spasila lomače na Bikavcu u blizini Višegrada. Danas o toj genocidnoj tvorevini svjedoči i jedini preživjeli Zijo Ribić, kojem su ubijeni roditelji, brat i šest sestara. Svjedoče o toj istoj gnusnoj tvorevini i majke Srebrenice, Prijedora, Višegrada, Sarajeva, Bosanske Krupe, Ključa, Sanskog Mosta, Tuzle, čiji sinovi u kaburima leže, čije kćeri silovane dunjalukom hode. Svjedoči o tim monstrumima i Fatima Muhić, koja se rodila i vratila svome Gospodaru. O njima svjedoči i Samir Beganović, prvi pilot Armije RBiH, čije kosti još i danas nisu pronađene. O njihovim zlodjelima će se pisati knjige, snimati reportaže, filmovi i govoriti će se vjekovima. O, Bože, dokle doseže njihova svijest? Jednog dana će ih stići suza majčina, jednog dana će osjetiti uzdah jetima naših, jednog dana”progovoriti” će šehidski mezari razasuti po cijeloj prkosnoj, ponosnoj, časnoj zemlji Bosni. Sve će to biti jednog dana, a danas, tebe Bošnjo, molim da progovoriš. Tebe, Bošnjo, molim da podigneš svoj glas, da razbistriš svoj um i odupreš se nepravdi i pomiluješ svojim bistrim razumom i uplakanu majku, okaharitog babu, tužne kćerke i sinove njihove…Tebe, Bošnjo, još jednom molim da ne zaboraviš 68 101 (šezdesetosamhiljada i stojedan) kabur, i da prenosiš svojoj djeci krvavu istinu o stvaranju naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.Sjetimo se danas svih nepravdi koje su nas zadesile i koje će se opet ponoviti ako sve to ode u zaborav…
Zehra Turjačanin je osjetila lomaču, osjetila vrisak svojih najbližih dok su u plamenu dušom svojom se rastajali…

Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

ZEHRA TURJAČANIN: Vrisak u plamenu čuje se i danas!

Mirisni behar okitio voćnjak bijelim i rozim cvjetovima u kojem stari Bošnjo uživa, sjedio je na pletenoj stolici i gledao svoga Senahida, kako mu prilazi uskom popločanom stazom. Mahnu mu svojom staračkom rukom i umilninim riječima obrati mu se:
– Sine, moj! Nisam te vidio čitava dva dana! Nekako mi u duši prazno tvoje mjesto!
Senahid priđe bliže i stisnu izboranu babinu ruku, još ga zagrli oko vrata i spusti se pored njega:
Stari moj! Obigrao sam pola Podrinja i dosta tuge pospremih u ovu svoju dušu. Upravo, evo, ugledah i svoju hanumu Esmu – da nam kahvu donosi.
Senahid i ne završi sa kazivanjem, a vrijedna i naočita Esma sa džezvom vrele kahve i fildžanima na okrugloj, smeđoj tacni gracioznim koracima gazila je uskom popločanom stazom. Blagim osmijehom spusti vrući osvježavajući napitak na drveni stočić i sa lijevom rukom na prsima sipala je kahvu po želji svoga Senahida i njegovog babe.
Stari Bošnjo pogled je bacao, čas na nevjestu svoju, čas na Senahida svoga i progovori.
– Kad vidim vas dvoje kako se umiljato gledate ispod oka tada mi neka silna milina kola venama. Niko od mene sretniji nije kad vas dvoje jednom dušom dišete. Valja mriti takvi ste od prvog dana, od kada lijepa nevjesta zakorači u našu kuću…
Esma brzo srknu gutljaj vrele kahve i obrati se svome svekru:
– Babo! Uvijek me svojim finim riječima učiniš još boljom i sretnijom. Poživi nam još sto godina. U mojoj duši imaš mjesto, namah pored moga rođenog babe. Odmarajte vas dvojica u proljetnom, mirisnom, beharu, a ja odoh da nam pravim zeljanicu od friškog zelja. Ubrala friško maloprije, iz naše bašče. Uze Esma prazne fildžane i vrati se istom stazom kojom i dođe.
Stari Bošnjo isprati pogledom dragu i milu nevjestu i obrati se sinu:
– Sine! Kazivaj mi namah sve što si zapisivao, putujući krvavim stazama Podrinja! Kazivaj, sine, i ne prekidaj! Ja ću slušati sa dušom svojom svaku tvoju izgovorenu riječ i neću te prekidati. Umoran sam ti sine, moj Senahide.
– Da nisi šta bolestan! Da te vozim namah u bolnicu? –zabrinuto je pitao Senahid.
– Sine! Nije babi ništa! Pritiska me ovih osamdeset i kusur godina i ništa više. Nastavi pričati i ne prekidaj!
Senahid pogleda babu svoga od glave do pete i spoznade da mu stari njegov ne liči na bolesnika već na umnog insana koji jedva čeka njegove nove spoznaje! Sve to Senahid je vidio svojim očima i počne sa riječima iz svoga teftera:
– Ako je tvoja želja takva – namah krećem sa kazivanjem! Ne bih ti, babo moj – izašao iz hatora za sav dunjaluk! Zato ću ti umno zboriti bez prekidanja! Pričaću ti o hrabroj Bošnjakinji, Zehri Turjačanin. Neka to bude moja prva priča, jednog surovog života u priči neispričanoj – pa još jednom obazri se na sve strane, nakašlja se glasno – da bi svome babi dao do znanja da ga pažljivo sluša i krenu da obznani tegobnu priču, jedne bolne istine:
– Danima sam istraživao i duboko u noć slušao strahote rata, slušao strašne ispovijedi naše Zehre Turjačanin iz okolice Višegrada, koja je željela da preživi, koja je željela da svjedoči jednom genocidu koji se desio i koji će se opet desiti, ako budemo onakvi, kakvi oni žele da budemo. Dok kazaljke sata su otkucavale naprijed i remetile tišinu u meni, dotle u mojoj glavi tutnjaju bolne Zehrine riječi: “Moram preživjeti! Moram biti živi svjedok njihove zlobe! Moram nijemom svijetu reći istinu! Moram!“.
Senahid ispod oka pogleda svoga starog, koji nije migao očima, i nastavi sa svojim spoznajama:

Bikavac – opština Višegrad, 27. juna 1992.

– Ljetni, dugi dan na pomolu… Vrućine i strah se uvlačio u njihove kosti… Sve se uznemirilo tog, 27. juna 1992. godine, i ljudi izbezumljeni nekuda kao da žure. Pitao sam se: “Da li su u toj žurbi osjetili svoj kraj? Da li su osjetili miris smrti? Da li su suznim pogledima opraštali se i prije vremena? Da li su…?“
– To su pitanja koja ubijaju, i srce, i dušu, i sve, moj Senahide! – ubaci se u razgovor stari Bošnjo.
– Tako je! – potvrdi istinu bolnu, pa nastavi:
– Na Bikavcu, nadomak Višegrada, Zehra je zajedno sa svojom majkom, dvjema sestrama, snahom, komšinicom i njihovom djecom, ostala bez daha – kada se zaustavilo auto ispred njihove kuće iz kojeg je treštala glasna, nacionalistička muzika. Osjetili su ukućani male Zehre da im se veliko zlo sprema. Pod izgovorom da ih vode konvojem prema Bajinoj Bašti, izveli su ih iz kuće, dojučerašnje, njihove komšije: Milan Lukić, koji je bio organizator paravojne jedinice „Osvetnici“ i tadašnji policajac u ratu, Sredoje Lukić, te su ih odveli u kuću Mehe Aljića… – i drhtavim glasom nastavio je dalje:

– Zehra je posljednja ušla preko balkonskih vrata i zatekla u Mehinoj kući mnoge svoje rođake i komšije. Kuća je od njenog dječijeg straha izgledala sablasno, svjetlosti je bio zabranjen ulazak zbog ormara i drugih predmeta koji su podbočili prozore, a iz polutame izvirivali su strahovi žena i djece, koji nikom ništa nisu skrivili. Velika kuhinja, boravak i trpezarija su uranjali u Zehrin prestrašeni pogled koja se naslonila na dovratak i osjećala je jaku želju da što prije napusti ove prostorije, koje su na sve ličile, osim na siguran prostor njihovog života. Dok se borila sa takvim mislima, kamenje je udaralo o pendžerska stakla, a ubojiti meci su završavali po zidovima. Svi su već ranije bili zalegli po podu, jer su očekivali ono najgore… Malo, zatim, osjetili su oblake prašine koja je bila zagušljiva i zapaljiva i odjednom se i razbuktala… Sve je oko njih bilo u plamenu… baš sve!…
– Kako se plamen širio brzinom munje, tako su i urlici, vapaji, gromki uzdasi, valjanja po podu, praćeni dječijim jecajima, a potom i plačem, koji se čuo do neba, probijajući se kroz prašnjave prostorije, nalik na sablasnu smrt. Mehina kuća je bila puna mladosti uz pokoje starije čeljade…
Senahid je gledao babu svog, kako rukama stiska kaharli, svoja njedra, i nastavlja svoju priču:
– U kući u plamenu je bilo dvoje starijih ljudi, od kojih je jedna nepokretna osoba, zatim jedan šesnaestogodišnji dječak, destero djece do dvije godine, ostala djeca imalu su po devet godina i njihove mlade majke između 25 i 30 godina…
– Zehra je svojim očima gledala sve te strahote i kovala planove u svojoj dječijoj glavi kako da se što brže izvuče kroz ista ona balkonska vrata, na koja je i zadnja ušla… Već je neke zahvatio plamen i još glasnije su urlikali i dozivali u pomoć. Orila se soba od boli, od patnje, od plača, od crne i teške sudbine njihove. Zehra ih nije mogla više ni slušati ni gledati, već se uputi prema izlazu, a za njom krenu i njena mlađa sestra… Svom silinom su otvarale ulazna vrata, lupale svojim malehnim ručicama ali uzalud… Vrata se nisu dala otvoriti. Zehra je brzo kolutala očima i tražila bilo kakav otvor na balkonskim vratima i čim ugleda malu rupu u ćošku, provlačila je svoje sićušno i tanko tijelo koje je već bilo u plamenu. Napokon je bila sa onu drugu stranu vrata… Osjeti ispred i iza sebe smrt. „Hoće li preživjeti“, pitala se. Ugleda teška, željezna, vrata kojima su zlobnici podbočili izlazna vrata, kroz koja je maloprije izašla i to kroz mali otvor života.
Svi njeni pokušaji da skloni željezna teška vrata, i da ponovo otvori ulazna vrata i spasi svoj narod i svoje najbliže bili su uzaludni. Njena odjeća već je plamtila u crvenom i vrelom plamenu, dok su je njene teške i drhtave noge nosile što dalje od strave i užasa, koji su joj odzvanjali u ušima. Nije im mogla pomoći… Nije imala vremena ni da čeka… Odlazila je praćena urlicima, iznemoglim dječijim plačem, vapajima za pomoć iz plamena – govorio je tiho Senahid, pa pogled podiže ka babi svom i kad se uvjeri da ga pažljivo prati, namah nastavi:
– Osvrnula se još jednom… Dok je dalje pratila teške korake svoje, čula je posljednje urlike majke svoje, svojih sestara, snahe i njihove djece, koji su joj parali uši i stvarali led oko njenog toplog i uznemirenog srca… Hodala je, a imala je osjećaj kao da stoji na jednom mjestu, i osjeti duše svojih nevinih kako vihore iznad plamena njihovih tijela… Kada se u neznanju okrenula ispred sebe vidjela je zlobnike, dželate, krvoločnike kako leže u travi sa flašama alkohola i krvavim očima bezdušno su gledali u pravcu krika, u pravcu bola, u pravcu gromkog plača nedužne djece, u pravcu crvenog plamena. Onako polusvjesni, nadrogirani, pijani, gledali su Zehru kako brzim pokretima skida odjeću, koja je plamtila na njenom sićušnom tijelu… Kako je skidala odjeću sa sebe, tako se i koža odvajala od njenog tijela. U Mehinoj avliji stajala je mala Zehra samo u potkošulji i gaćama, dok joj je njena duga kosa, umotana u punđu, spasila glavu i tjeme od plamena…

– Firauni! Dželati!… Zvijeri!… – skoro je urlao Bošnjo.
– Malo je reći šta su ti zločinci, babo moj! Jer je sramota upoređivati ih, kad su gori od bilo koje zvijeri. Zamisli, babo! Gledali su je krvnički kako živa umire i smijali se njenom izobličenom tijelu, čija duša je svaki tren trebala da je napusti… A, bila je samo dijete… Krvoločnici, zalegli u travu, smijali su se grohotom i vjerovali da će joj duša izaći uz veliku patnju i umiranje u velikom bolu i jadima teškim – Senahid pogleda svoga starog, a ovaj mu samo mahnu da nastavi:
– Bol i teška sudbina zarobi Zehrino, sićušno tijelo i s tišinom i suznim očima grabila je dalje i osjećala sivilo života pod svojim, drhtavim i crvenim nogama… Samo stotinu metara dalje, od tog plamena u jednoj drugoj kući, skrivao se Zehrin brat koji nije ni slutio da njegovi najmiliji, korak od njega rastaju se sa dušom u plamenu… Zehrin brat skrivao se od zločinaca u zidinama napuštene kuće i nije smio ni korak naprijed… Jer, ako napravi koji korak naprijed, i stupi na višegradski most, znao je da ga čeka kasapenje i bacanje u nabujalu krvavu Drinu… Zato su svi bježali od tog sudbonosnog mosta, kojeg Andrić smjesti u ona njegova vremena, koja i tada nisu bila naša vremena… kao i sva vremena ispred… – malo zastade, pa se obrati ocu svom:
– Stari, moj! Ostaviću Andrića da uživa u svjetskoj nagradi, tih naših nevremena, i pustiću našu Zehru da pečenog tijela ispisuje ove požutjele hartije, koje nikada ne smiju nestati iz naših spoznaja.
Nastavlja dalje Senahid sa Zehrinim krvavim stazama i izgorjelim tijelom, koje se pušilo, dok se jadna vukla prema kanalu, u kojem osjeti spas od nemani, koji svakog trenutka mogu da se osvijeste i krenu da je traže… Senahid je pratio svoga babu kako pritiska i dalje grudi i tužnim riječima nastavi:
– Zehra je tromo hodala i danas, kaže mi, osjeća smrad iz njene kose, koji je prodirao do njenih trošnih pluća i koji je gušio do bola… Opekotine trećeg stupnja bile su joj po cijelom skrhanom i iznemoglom tijelu koje se, haman, raspadalo ispod izgorjele njene kože, a prste, na kojima su izgorjele jagodice nije ni osjećala…
Znala je samo da mora skupiti posljednju snagu i vratiti se ponovo u svoj Bikavac, da upozori brata i ostale mještane da bježe i da ne čekaju njihovu sudbinu za koju još nisu saznali. Dok se lagahno, korak po korak, uz jake smrtne bolove vukla, primijetila je jednu kuću i tiho, u polumraku govorila je: “Zehra je! Molim vas, nemojte se prepasti! Ne bojte se! I duša moja boji se moga tijela, ali moramo izdržati“.
U susretu sa mještanima zamoli ih da bježe i da ne pričaju njenom bratu da su 72 Bošnjaka izgorjela u plamenu. „Kažite mu da su svi otišli prema Bajinoj Bašti“, mucala je Zehra. Uplašeni ljudi, razumije se, upitaše je namah: “A, kuda ćeš ti, Zehra? Kako te ostaviti mrtvu sa dušom, koja samo što nije izašla?“. Zehra je hrabro i smiremo odgovorila: „Samo mi ostavite širom otvorena vrata i molim vas požurite! Odlazite što prije! Spašavajte se! Ne želim da prolazite moju sudbinu! Ako krenu za vama zaustavit’ ću ih dok se vi ne izvučete! Lijekova nemate i ne možete mi puno pomoći! Zato ostajem da vam držim odstupnicu! Poslije ću otići u njihovu zloglasnu komandu i tražiti da me ubiju! Neka završe ono što su davno započeli!“, govorila je Zehra isprekidanim i tihim glasom.

Višegrad, 28. juna 1992.

Oko 2 sata i 30 minuta, tu istu noć, mještani, zajedno sa Zehrinim bratom otišli su putevima nepoznatim i neprohodnim, dok je Zehra, oko 4 sata i 30 minuta, ujutro kucala na vrata njihove zloglasne komande. U komandi su dežurali njen dojučerašnji komšija i prijatelj i jedan dječak koji nije bio iz Višegrada.

Kada je ušla, pravili su se kao da ništa ne znaju i pitali su je drsko: “Šta ti je bilo?“, gledali su je onako sablasnu zatvorenih podbuhlih očiju, uvećane glave, natečenih ruku, okorjela od krvi, sa primjesama smrada dima, koji je izlazio iz polumrtve Zehre. Gledala ih je pravo u oči i samo je dodala “Plinska boca ekspoldirala u mojoj blizini i napravi ovaj garet na meni!“.
Nepoznati dječak je sa gorčinom dodao: “Majku im četničku, ako rade zlodjela nad muškarcima zašto jadne žene i djecu ne ostave na miru?“, skrivao je pogled po strani i proklinjao u sebi nemoral ljudski.
– Babo moj, duša mi se kida dok ovo ti pričam, ali moram dalje. – Preko puta te zločinačke komande nalazila se jedna muslimanska kuća u kojoj su bile četiri stare nene, od kojih su dvije bile nepokretne. Odveli su Zehru kod njih, i namjerno je nisu htjeli ubiti, ostavljajući je da se pati i umire polahko u teškim mukama, a da se oni naslađuju u njenoj blizini.
Sjeća se, naša hrabra Zehra: „Kada sam pokucala na vrata starih Bošnjakinja, dočekana sam sa blagim osmijehom 73-godišnje nene Ševale, koja me primi u svoja topla, stara, krhka njedra, malo me osvježila, mazala me nekom kremom i zamolila me da malo odspavam i da bar na trenutak zaboravim ove neizdržive bolove, koji su izvirali iz mog borovog tijela. Kratko sam spavala i kada htjedoh otvoriti kapke ostali su zatvoreni od jakih bolova, koji su preuzeli moje slabunjavo tijelo. Ja nisam više imala tijelo, nisam imala razum, nisam imala sebe…
Oko 13 sati, tog istog dana, došao je doktor Vasiljević koji je bio njihov. Dao mi je injekciju i ostavi mi neke masti na komadu papiru i 10 tableta, vjerovatno protiv bolova i na odlasku besramno reče: “Ja više neću dolaziti! Ne smijem! Nije do mene!“, i osjetio se neki nerazumljivi strah u njegovim očima dok je zatvarao vrata“ – nastavila mi je dalje pripovijedati Zehra sa dubokim ranama u duši:
„Poslije doktorovog odlaska, ostala sam sa našim milim i dragim nenama i svojom Ševalom još jedanaest dana, bez ikakve liječničke pomoći, na milost i nemilost Božiju… Tada mi je došao onaj isti dječak iz komande i rekao: “Moraš napustiti ovo mjesto! Sa sobom povedi jednu nenu da te pazi! Inače će te pronaći i ubiti!“. Dok se mrak spustio krenuh do jednog potoka i tu u jednoj kući sam provela četiri dana sa iznemoglom staricom i mojim jakim bolovima, od kojih nisam više mogla oka sklopiti. Bolovi su bili neizdrživi, moje tijelo se raspadalo, ali moja jaka želja da preživim bila je veća od sve te goleme patnje“ – tu je malo Zehra zastala, a zatim je nastavila svoju paklenu priču:
„Četvrtu noć tišinu prekinu nečije kucanje na vratima. Ničeg se nisam bojala, jer nisam ništa ni osjećala, jer nisam bila živa… Čule smo tiho pitanje:“Je li Zehra tu? Došli smo po nju?“.
„Otvorile smo vrata i vidjela sam svog amidžića iza kojeg je malo dalje stajao i moj brat. Došli su po mene… Staricu nismo mogli povesti, na sve moje nagovore da neću krenuti bez nje… Od bola za njom nisam se mogla ni oprostiti, već sam otišla u golemoj tišini. Naši će po nju i ostale vratiti se sutra veče. Krenuli smo pomrčinom i nakon desetak metara, bešumnog hoda našeg, jednom borcu nehotice ispade puška, opali u nebo i probudi tihu noć… Svi su od straha ostali ukopani, očekujući neprijatelje da će ih otkriti i smaknuti sa ovoga svijeta… Ali, oni su spavali dubokim snom, a svaki dan postalo im je normalno da čuju pucanj koji je odnosio nečiji život i stoga nisu ni marili za nekakav odjek puške“… Senahid malo othuknu i nastavi:
– Otišla je Zehra, a ostade njena starica i još 750 civila po kojih se sutra vratiše i izvukoše ih iz krvavog obruča a onda, Senahidov glas, učini se Bošnji, preuze Zehra, sama:

„Hodajući sporo u mraku, moje tijelo se raspadalo od bolova, a u meni se javljala želja jaka do neba da preživim i da svijetu kažem krvavu istinu. Tako sam i osluškivala svoje misli: “Hoću da živim! Ako sam izgorjela, ja i dalje čujem, ja i dalje vidim, ja i dalje mogu da hodam i mogu da pričam na sav glas istinu iz plamena!“, vidno uzbuđena iznosila je sjećanja na bolne i krvave scene.
„Krenuli smo preko planina koje su bile neprohodne… Pretežno smo morali hodati noću. Oko 40 boraca je brinulo o nama 750 civila, od kojih je bilo dosta starih, iznemoglih, bolesnih, nepokretnih… Moralo se paziti na minska polja, na njihove zasjede, na iznemoglu djecu… Hrane nije bilo… Nešto svega malo je bilo u zavežljajima civila i to: malo soli, sira i starog kruha… Putovali smo pet dana i pet noći prostorom koji se pređe autom za samo 15 minuta.“ …Sjeća se Zehra tog putovanja:
– Ja sam imala toliku potrebu da jedem, jer me bolest crpila! Svaki sat sam morala nešto staviti u trbuh! Čudila sam se zbog silne potrebe za jelom i vodom?
Tek treći dan smo došli na slobodnu teritoriju, 30-ak kilometara od Višegrada prema Goraždu, gdje nam je jedan mještanin dao vola da zakoljemo i da se dobro najedemo. Tako je i bilo… Kuhalo se meso, peklo i trpalo u usta, koja su odavno mirovala… Bar siti morali smo naprijed…
Mjesta na koja smo nailizali bila su bez struje, bez hrane, bez nade u bolje sutra… Na tom putovanju, sa jakim i neizdrživim bolovima, dočekao me je sa blagim osmijehom doktor Hasan Ajanović, koji je pretrpio svega i svašta kao i ja… Pristizali su mu i ranjeni sa okolnih brda… Vršile su se nemoguće misije… U mraku su se radile najteže operacije, kao što se ranjenom borcu vraćao mozak kašikom, šivala se lobanja prema svijeći, odstranjivale se ruke i noge koje su visile, crijeva su se rukama vraćala u utrobu, vadili se meci prstima, šivale se duboke rane… Jedna nemoguća misija u nestvarnom vremenu i spoznaji“… sjeća se dalje ova hrabra Bošnjakinja na kojoj su iskaljena sva zvjerstva nekadašnjih komšija:
„Bilo je jako toplo, pržilo je sa svih strana i nakon pet dana doktor se spremao da očisti moje rane, posebno moje ruke, koje su bile umotane i koje više nisam osjećala… Dok je odmotavao zavoje sa mojih ruku, osjetio se zadah, a iz ruku su gmizali crvi na sve strane… Očistio je pola kile crvi i nije mogao dalje, srušio se na zemlju…
Nastavio je drugi bolničar teškom mukom čistiti moje ruke koje su se, haman, raspadale… Žalosno je sve to izgledalo, ljudi su bježali od mene, kao od kakvog đavola, a Hasan je bolno dodao: “Draga, Zeki! Bilo bi mi lakše da te ne poznajem!“
Ostala sam kod vojske i brinuli su se o meni, kao o važnom i jedinom preživjelom svjedoku njihovog genocida, njihove zlobe, njihovog nemorala… Nastavili smo dalje prema Zenici… Kada sam stigla, htjedoše prvo da me okupaju, a ja sam u pola kupanja tražila da mi donesu jesti… jer crvi su jeli mene, a ja sam morala jesti hranu i tako se sve vrtilo ukrug…
U tim svojim preteškim mukama saznala sam da mi je otac živ i zamolila sam one dobre ljude, koji su pazili na mene da ga ne puštaju u moju blizinu, jer nisam željela da me vidi spaljenu sa živim ranama po cijelom tijelu. Željela sam da me prepozna i da se još malo bolje oporavim…
Sjećam se kao danas… Zatvorenih očiju odmarala sam dušu i trgnu me dobro poznati glas moga babe: “Rekli su mi u komandi, ćeri, Zehra da vidiš? Ja nikako ne vjerujem u to? Reci mi, drago dijete – šta imam na sebi?
Otvorila sam oči, koje se ispuniše suzama i odgovorih babi: “Imaš, babo, crne poderane pantalone i zelenu, prljavu majicu! Mogao si, babo, bar majicu oprati?“, htjela sam ovim riječima da otjeram bol iz njegovog tužnog pogleda. Poslije tužnih pogleda, otac upita Zehru: Ćeri, je li moj Dževad živ?“, pitao je skrušeno ne vjerujući da će ga stisnuti u svoje naručje.
„Jeste babo! Živ je naš Dževad i sutra ćete se vidjeti!“, uslijedio je Zehrin odgovor.
„Opet je neko kucao tiho na vrata, i pojavi se zet, koji je izgledao kao smrt i kojem su oči duboko utonule, a blijedi obrazi odavali tugu sa pitanjem: “Pobogu Zehra, kako niste mogli spasiti moju ženu i djecu moju? Samo su došli na ovaj svijet? Djevojčica moja, šest godina je napunila, a sin mi samo dvije godine imao… Osjećam ih svake noći u plamenu… Osjećam, Zehra, kako me zovu u pomoć… Osjećam njihove sitne ugljenisane kosti… Osjećam ih i umirem polahko… Umro sam ja, Zehra, onaj dan zajedno sa njima… Umro sam, draga Zehra!…“, i drhtave riječi su ostale iza njega, a on je otišao bez pozdrava….
Dževad i babo sutradan su se sreli u čvrstom zagrljaju boli, kojim su oplakivali lomaču na kojoj ostadoše prikovana sjećanja ugljenisanih tijela njihove majke, sestara, djece i ostalih najbližih…
Gledala sam sa strane i osjećala grižnju savjesti što sam ostala živa iza njih, ali i sa ponosom što sam pobijedila smrt da svjedočim tom vremenu, kojeg su aveti obilježili svojom bezdušnošću, nemoralom i zločinom…
Ostala sam na tim prostorima naredna tri mjeseca, koja nisu imala hrane, ni ostalih životnih namirnica. Najviše se imalo pšenice i čaja, kojeg su brali na poljima i bez šećera davali bebama, koja su danima plakala od ispranog i bolnog želuca…
Poslije se vojska povlačila u druge krajeve, a mene su uvijek vodili sa sobom, kud god su naumili… Pored mene su uvijek morale biti najmanje dvije osobe i tako su mi pričom skretale pažnju sa boli, koja je tinjala u meni i tada i sada i za sva vremena“, Bošnjo je stiskao grudi od nekog teškog kahara, dok je Senahid tužnim eglenima zarobio njegovu dušu glasom napaćene Zehre:
„Na tom krvavom putu sretala sam svakojakih ljudi, i onih dobrih, i onih malo manje dobrih… Na svim tim proputovanjima srela sam divnu osobu u selu Orahovac, Hasana Tučala, koji je bio prosvjetni radnik sa ogromnim znanjem historije, čovjeka koji zahvaljujući njemu Goražde nikada nije palo… Put nas je dalje vodio kroz šume, koje ponekad nisu bile ni prohodne, u kojima su se znale ispriječiti i goleme grane i dugačke žile, koje su zapinjale u mrkloj noći i često smo znali nosom poljubiti crnu bosansku zemlju i prostrijeti se između visokih bukava.
Na tom putovanju bez povratka sreli smo, u okolici Viteza, i pet Hrvata koji su nam donosili hranu, mlijeko za bebe i municiju koja nam je spašavala gole živote. Jedan od tih dobrih ljudi se zvao Franjo. On je uvidjevši iznemoglu, sablasnu kolonu, poručio svima: “Iz vas Bošnjaka treba istjerati taj vaš merhamet! Treba vam usaditi odlučnost da se ponašate prema drugima, upravo, onako kako se oni ponašaju prema vama. A ne da k’o kakve tetke stalno ponavljate: “Ono što su oni nama uradili mi njima ne bi mogli nikada! Oni vas istrebljuju, a vi njih merhametom! Daj, otjerajte taj, više, vaš merhamet što dalje od sebe!“
Sjećanja naviru Zehrinim mislima, k’o nabujala rijeka prema ušću, stalno se pitajući: “Nikada neću razumjeti šta se to desilo nama? Šta su nam sve uradili? Zašto nas toliko mrze?“.
Zehra je poslije rata bila jedini živi svjedok Milanu i Sredoju Lukiću, koji su na pravdi Boga poslali u smrt pored ostalih i 72 Bošnjaka, nedaleko od Višegrada, od kojih najmlađi nije imao ni godinu dana i koji su zapaljeni, plamtili i izgorjeli u vrisku duša, koje su se teškom mukom opraštale od njihovih nedužnih tijela. Milan Lukić, kao glavni organizator presudom je osuđen na doživotnu robiju, a Sredoje Lukić, kao policajac i sudionik ovog krvavog zločina dobio je samo 27 godina zatvora…“.
– Na kraju ovog krvavog i teškog svjedočenja i slušanja teškog ratnog puta naše Zehre i ja se, babo moj, pitam: “Da li ova dva zlikovca Milan i Sredoje u tihoj noći čuju nedužne duše, koje se bore u plamenu i koje jaukom i krikom dozivaju pomoć? Da li se sjete djece koja bi danas bila odrasli ljudi i imali svoje porodice? Da li mogu mirno spavati tog kobnog 27. juna, koji svake godine kuca na njihova vrata i podsjeća ih na predvečerje višegradskog Bikavca, koji u dimu skriva sjećanja duša koje nedužne kruže iznad crvenog plamena? Da li zlikovci osjete crni dim i miris izgorjelih tijela? Da li?
Dok je Senahid izgovarao ove zadnje riječi svoje spoznaje, sejrio je svoga babu kako se guši u suzama i briše ih sa obraza. Mahao je rukama, okretao glavu na sve strane i nije mogao doći k sebi. A kad se malo smiri, uze Senahidovu ruku i stavi na svoje srce koje samo što nije iskočilo od bola i govorio je isprekidano:
– Sine moj! Duša jeca u meni! Ne mogu se nikako smiriti! Kako ih nije sramota Zehrinih živih rana po njenom tijelu? Kako mogu pogledati nama Bošnjacima u oči? I deseti im u rodu trebaju se sramiti njihovih zlodjela? – zagrlio je svoga sina i gledao je dugo uprazno.
Senahid se zabrinu za babino zdravlje i uze ga za ruku i krenuše prema kući. Na sredini voćnjaka mahnu rukom Bošnjo da zastanu i tiho poče kazivati:
– Sine moj! Sada ne žalim ni umrijeti, kada znam da iza sebe ostavljam tebe koji ćes svijetu prenijeti istinu i sve one strašne zločine nad našim narodom – nije više mogao pričati, mahnu sinu da krenu u njegovu sobu i cijelim putem brisao je bijelom maramicom suze koje su napravile velike brazde po njegovim obrazima….