Haški forenzičar Robert McNeil kazuje o svojoj misiji u Srebrenici

Kada se približava crveni mjesec juli ožive i bolna sjećanja, osluškuje se vrisak podrinjske tišine, uzburkaju se duše nedužnih… I moje pero u tom julskom nevremenu postaje britko i crvenim mastilom ispisuje historiju bošnjačkog naroda. Bilo bi me sramota i osjećala bih veliki grijeh da posustanem na toj stazi, stazi nepravedno ubijenih Bošnjaka čije kosti i danas leže razasute po proplancima napaćene zemlje Bosne. Bilo bi me sramota i zbog ljudi koji su došli iz daleka da bi govorili istinu o stradanju nedužnog bošnjačkog naroda i prenosili je svijetu. Jedan od takvih prijatelja Bosne je i škotski forenzičar Robert McNeil koji je na zahtjev UN-a došao u Bosnu i Hercegovinu da bi svojim tridesetogodišnjim iskustvom pomagao identifikaciji žrtava i istinu o njima proslijedio istražiteljima u Haagu. S obzirom da nam se uskoro približava 11. juli, uvaženom prijatelju Robertu McNeilu sam uputila nekoliko pitanja uz molbu za odgovorima.

Gosp. McNeil:

“Da li nam možete reći što vas je posebno dirnulo u vremenu forenzičkog rada u Srebrenici? Koja je bila Vaša misija? Kako se osjećate danas poslije misije u BiH?“ Na postavljena pitanja iščekivala sam odgovore…

U toku istog dana na moju mail-adresu stiglo je pismo ovakvog sadržaja:

Draga Ramzija,

Nakon tvoga zahtjeva za nekim informacijama o mome radu u BiH, napisao sam sljedeće (dolje). Kao što možete vidjeti napisao sam dosta toga, ali slobodno izaberite ono što želite. Nadam se, da barem nešto od toga će vam koristiti i da je to upravo ono što ste tražili od mene.

Lijepi pozdrav i hvala ti!

Robert

…Ganula me odgovornost uvaženog prijatelja McNeila i njegove želje da istina zaviri u naše duše i možda nas čak i promijeni…

…Pokušat ću Vam ukratko predstaviti našeg prijatelja McNeila, njegov doprinos u rasvjetljavanju zločina, počinjenog genocida i svakodnevnu njegovu borbu da istina o strašnom genocidu stigne na kraj svijeta. Dok sam ispisivala ove stranice, usporedih važnost, želju, cilj i namjeru ovog stranca koji je došao u Bosnu, izvršio svoj postavljeni mu zadatak i nastavio dalje gajiti kulturu sjećanja na strašne zločine nad nedužnim bošnjačkim narodom.

Zamislite se nad mukotrpnim radom gosp. McNeila, a onda zamislite i naše pojedine Bošnjake koji na silu žele zaboraviti sve strahote radi nekog mira, jedinstva, suživota. Da li se smijemo ovako bahato ponašati? Ne bojimo li se svih onih suza koje prekrivaju kaharli obraze naših majki? Ne bojimo li se ubijene nedužne djece? Ne bojimo li se porušenih gradova i avlija zaraslih u tugu? Ne bojimo li se lagahnih kabura naših sinova i kćeri? Vjerujte, ja se svega toga bojim i stoga želim svakog trena podsjećati na zlo koje nam se desilo i cilj mi je da sam budna i kad spavam…

U svom obraćanju, Mcneil je ispisao zanimljivu, istinitu i tešku priču, počev od svog prvog dolaska za njega u skroz nepoznatu i daleku zemlju, pa do današnjeg dana kada svoje misli o golgoti nad Bošnjacima prenosi i kistom na platna, pravi velike izložbe, a potom svojim predavanjima širom Velike Britanije i dalje, pronosi istinu o BiH i genocidu koji je počinjen nad Bošnjacima.

Svoja kazivanja Mcneil je opisao ovim redom:

…„Za većinu ljudi na Zapadu (uključujući i mene) ranih 1990-ih, bilo je to izbijanje sukoba u Bosni i Hercegovini, gledajući strašne scene ubijenih ili ranjenih vojnika u brdima oko Sarajeva na našim televizorima. Činilo se, da u cijeloj zemlji su izbili sukobi između Srba, Hrvata i Bošnjaka“ – konstatirao je Mcneil i nastavio dalje:

…„Međutim, krajem 1995. godine, naučili smo nešto više o onome što se dogodilo u Srebrenici. Prije toga sam gledao i TV izvještaje britanskih novinara; Penny Marshal i Ed Vulliamy o logoru Omarska. U svom izvješću pokazivali su strašne prizore prestravljenih i napola izgladnjelih, uglavnom muslimana koji su zajedno boravili u napuštenoj tvornici, ograđenoj bodljikavom žicom.

Početkom 1996. godine zamoljen sam od UN-a da putovanje u Ruandu odgodim i krenem u BiH. Satelitske fotografije pokazivale su vjerojatnost postojanja masovnih grobnica u okolini Cerske uz saznanje da su žrtve najvjerojatnije muslimanski muškarci pogubljeni u julu 1995. godine, kada je Srebrenica bila etnički očišćena od strane bosanskih Srba i vojnog zapovjednika Ratka Mladića i njegove vojske“ – sjeća se tih dana Mcneil i nastavlja dalje:

…“Doputovao sam u Tuzlu i pridružio se timu međunarodnih forenzičara. Naš zadatak je bio jasan, da eshumiramo tijela žrtava, smjestimo ih u privremenu mrtvačnicu gdje smo mogli prikupljati forenzičke dokaze u ime MKSJ koji bi dalje služili za suđenja optuženih počinitelja ovih strašnih zlodjela u Haagu.

Prvi naš posao je bila masovna grobnica u blizini Cerske. Vidjevši velik broj pomiješanih i razgradivih tijela u ovom paklenom mjestu, te slike su imale strašan utjecaj na mene i ostale kolege. Bilo je jasno da ta tijela treba sjediniti, očistiti, identifikovati i vratiti ožalošćenim obiteljima da se pristojno ukopaju.

U tim ranim danima istrage, naša prisutnost nije dobro došla za neke grupe u Bosni, to jest nismo dobro došli na teritorije gdje su zločini počinjeni, iako je Daytonski sporazum koji je potpisan krajem 1995. godine bio namijenjen za prestanak neprijateljstava. Postalo nam je jasno da su Srbi htjeli poremetiti naš rad. Našu mrtvačnicu morali smo ponekad napustiti zbog prijetećih napada. Nekada smo znali otkriti i eksplozive na putu do posla zbog čega su i kasnila naša istraživanja.“ – živa sjećanja navirala su škotskom forenzičaru uz želju da riječima oslika srebreničku stvarnost:

… „Dosta puta kada smo stizali na posao, ispred mrtvačnice su nas na vratima već čekale uplakane žene Srebrenice. Čekale su vijesti o svojim najbližima, jer im je Mladić obećao da će im se muževi i djeca pridružiti u Tuzli čim ih ispitaju. Nažalost, nikada nisu stigli do Tuzle. Osjećao sam se vrlo frustriran što ne mogu pomoći tim ženama jer, u ovom trenutku niko od muškaraca i dječaka koje smo pronašli u grobnicama nisu bili identifikovani. DNK podudaranje se nije koristilo sve do nekoliko godina kasnije.

Saznanja da su Srbi tajno ekshumirali tijela žrtava iz mnogih primarnih grobnica i redistribuirali ih u sekundarne grobnice još dalje na srpskom teritoriju su nas strašno pogodila. Znali smo da se radi o više hiljada dijelova tijela. Njihov cilj je bio da, ako se ikada pronađu tijela da će ih biti nemoguće ponovo spojiti i prepoznati ih. Ovakva saznanja su bila dodatna tuga za rodbine žrtava, kada im je sve ovo rečeno. Međutim, Srbi su bili u krivu. Iako je prošlo mnogo godina više od šest hiljada tijela su pronađena, identifikovana, predati najbližoj rodbini i ponovno pokopani na mezarju u Potočarima.

Dok sam boravio u Tuzli živio sam u kući Tuzlanke Zlate i njezine kćeri, tinejdžerice Amile. One su, kao i mnogi drugi pretrpjele gubitak najmilijih i bile su znatiželjne što mi to radimo u Bosni. Zbog tajnosti nisam im mogao ponuditi objašnjenje, ali su ubrzo saznale. Zbog loših uvjeta u mrtvačnici, uključujući nedostatak tekuće vode, kad sam se vraćao s posla svaki dan moja odjeća poprimila je miris smrti od identifikovanih tijela. Osjećao sam se vrlo neugodno zbog toga.

Dok sam ručao s njima u kuhinji, primijetio sam da je uvijek prazno mjesto čekalo na voljenu osobu, koja im je nedostajala. Nažalost, voljena osoba nikada se nije pojavila.

Jednog dana, Amila me posjetila u Sarajevu. Bila je puno uzbuđena, jer tramvaji, automobili su počeli ponovno voziti. Činilo se, da su ljudi izgledali pomalo sretni sada kada je rat konačno završen. Nikad prije nisam osjetio toliku ljubav ljudi prema svom gradu.

Uz kafu i razgovor, Amila mi je postavila pitanje, koje nikada nisam, neću i ne smijem zaboraviti: „Zašto ste na Zapadu dopustili da nam se sve ovo dogodi?” – pitala me s golemim suzama u očima.

Nakon nekoliko mjeseci rada sa žrtvama iz Srebrenice vratio sam se kući na svoj normalan posao u Škotskoj. Nisam se mogao pomiriti s ogromnim nezavršenim poslom, koji sam ostavio iza sebe. Također, Amilino pitanje uvijek se motalo mojim mislima i stvaralo obavezu da ispravim donekle nehaj tog Zapada. Moj boravak i posao u Bosni i Hercegovini je skroz promijenio pravac moga dotadašnjeg života. Ponovno sam se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Od 1996., pa do dan danas, vraćao sam se još osam puta i dalje nastavljao s radom. Ne samo u BiH već i u Hrvatskoj i na Kosovu.

Zbog nesigurnog putovanja u Tuzlu osnovana je stalna mrtvačnica u Visokom. Nabavljeni su rashladni kamioni za prijevoz do 200 tijela, uglavnom tijela muslimanskih žrtava i dijelove tijela iz okolnih grobnica Srebrenice, koji su ekshumirani. Uskoro je bilo mnogo takvih kamiona ispred mrtvačnice.

Od 1997. i tijekom sljedećih godina, kada sam premješten u Visoko, ostao sam u kući Dine, gdje mi je osiguran smještaj. Osjećao sam se kao kod svoje kuće. Jednog dana otkrila mi je, da je i ona pretrpjela veliki gubitak. Njezin mlađi brat ubijen je kada je granata eksplodirala ispred njihove kuće. Umro je na licu mjesta. Činilo mi se da niko nije izbjegao strašni pokolj i smrt.

Najteži dani za mene su bili kad su žene Srebrenice dolazile u mrtvačnicu da pogledaju odjeću koju smo našli na žrtvama. Od tog vremena prepoznavanja, one su počele shvaćati da im njihovi muškarci nikada neće doći kući. Kad bi prepoznali komad odjeće koji su nosili njihovi sinovi / očevi / muževi, njihova srca su bila slomljena. Nakon tih dana forenzički tim se osjećao jako ponižen.

Pokušali smo naš znanstveni rad prikazati objektivno i na neutralan način. Mi smo bili obaviješteni vrlo detaljno i na osnovu izjava svjedoka znali smo što su sve žrtve pretrpjele prije ubojstva. Po povratku iz Srebrenice nikada više nisam imao miran san. Strašne slike iz moje podsvijesti kistom sam prenosio na slikarska platna. Uvijek sam se rado odazivao na pozive da studentima, učenicima, zatvorenicima, pričam o svojim forenzičkim istraživanjima u BiH. Nikoga posebno ne uvjeravam u svoj rad, jer moje je bilo da prikupim dokaze a oni jasno ukazuju da je u BiH a pogotovu u Srebrenici počinjeni strašni ratni zločini i genocid.

U 2016-oj godini izabran sam na čelo izaslanstva od dvanaest forenzičara, koji smo ponovo radili na rasvjetljavanju zločina u Bosni. Susreli smo se s Hasanom Hasanović kustosom u Memorijalnom centru Srebrenica, zatim Nedžadom Avdić koji je kao sedamnaestogodišnjak preživio streljanje i još s nekim majkama Srebrenice. Saslušao sam njihove strašne priče. To su za mene bili najdirljiviji trenuci… Historija je odigrala svoj krvavi pir…

Moj doprinos i doprinos ostalih kolega je bio i da nevine žrtve konačno pronađu svoja vječna počivališta i svoj smiraj.

Rastužuje me pomisao da još uvijek postoje mnoge žrtve čija tijela su skrivena u raznim premještenim i sakrivenim grobnicama. Dakle, njihovi najmiliji ne mogu normalno tugovati i da će neke od majki i otići s ovog svijeta ne znajući za tijela svoje djece i svojih muževa“ – nakon iscrpnog kazivanja, McNeil je uputio i završnu riječ:

„Moje završne misli su, da je; rat u Bosni i Hercegovini bila agresija i desile su se razne okrutnosti protiv mnogo hiljada nevinih ljudi, žena i djece. Osjećam se ponosno što sam dao i mali doprinos u rasvjetljavanju nedužno ubijenih i pomogao staviti neke od počinitelja iza rešetaka. Nadam se, da je obrazovanje ljudi u školama, muzejima i drugim mjestima o posljedicama netolerancije i mržnje potrebno, i da ljudi mogu naučiti lekcije iz Srebrenice.

Moja poruka onima koji žele osporiti ono što se dogodilo je; Suci u međunarodnim kaznenim sudovima u Haagu presudili su da ono što se dogodilo u Srebrenici je bio genocid. Oni su također presudili da i mnogi drugi zločini u BiH bili su zločini protiv čovječnosti. Činjenica je, da su 33 zemlje svijeta (među kojima su bili i Srbi) poslale svoje forenzičke eksperte i potvrdili smo istinu o počinjenim zlodjelima, i odgovorno tvrdim – da ne možemo svi biti u krivu.” – ovim riječima svoja kazivanja je završio moj uvaženi prijatelj McNeil…

Robert McNeil

Lipnja 2020.

ROBERT McNeil, MBE.

Veleposlanik, Sjećanje o Srebrenici u Velikoj Britaniji.

UNESCO Rila Affiliate izvođača.