Perom do istine
JA, SLUČAJNI PRATILAC BEZVREMENOSTI!
Prođoše mnoga ljeta, još jedno je na pomolu. Behari okitili voćnjake, lipe mirišu nadaleko, a potok pronosi sudbine i nestaje u daljini. Gledam te prekrasne krajolike koji su grijali moju dušu, srce je kucalo u ritmu cvrkuta ptica, a zelena trava klizila je ispod mojih stopala. Moj pogled zastade na nebu, tamo gdje se sunce skriva iza tamnih oblaka koji užurbano nekuda žure, rastvarajući se u izblijedjele sjenke. Odjednom kao da se nebo otvori i pljusak toplih kišnih kapi zaustavi se na mome tijelu.U blizini ugledah krošnju velikog hrasta koji je prkosio prolomu oblaka i sjevanju munja. Brzim koracima probijam se kroz oluju i nedugo smjestih se u krošnji spasa. Ogrnula sam džemper,koji sam slučajno nabacila oko struka, sklupčala se kao u majčinoj utrobi zaklonjena od vjetra i padavina. Malo sam se zagrijala i san mi je počeo zatvarati kapke. Zelena ravnica polahko je nestajala u magli i mom pogledu…
Zaplovih prostranstvima nestvarnim. Šetam poljanom koja je mirisala ljiljanima, pokošenom travom, a vedro nebo je uranjalo u moj pogled. Osjetih mirisno poljsko cvijeće kako mi golica gole tabane i krijepi dušu. Izdaleka je dopirao eho razgovora nevidljivih insana koji se prolamao okolinom. Pogledala sam u tom pravcu! Oči postadoše ogledalo u kojem su šaroliki cvijetovi lelujali nošeni blagim povjetarcem, koji je širio opojne mirise do neba, do svemira, do beskraja… Moja duša je zatreperila, srce zaigralo i hodala sam u pravcu od kuda je dolazio žamor i smijeh. Lepršavost pramenova kose, ozareno lice sunčevim zrakama s’ blaženim pogledom koji se zaustavio u daljini.
Vrijeme se mješalo sa stvarnošću, prostor je poprimio svoja obličja. Odjednom ta daljina postaje dio mene, dio svemira beskrajnog. U raznolikim, prelijepim ružama sjedili su oni… nepoznati mladići koji su bili obučeni u šarene uniforme i razgovarali umilnim glasom, a osmijeh nije silazio sa njihovih lica. Izgledali su sretni, bliski, ispunjeni ljubavlju i dobrotom. Nedugo su me ugledali i utihnuli. Užurbano se dizali, kao da odjednom nekuda žure.
U sebi sam molila: „Molim vas, ostanite bar još malo, da se ljepote ove nagledam!“
Ali, nisu osjetili moje vapaje. Dovikivala sam iz sveg glasa i trčala ka njima, a kao da šutim i ne krećem se. A oni se, jedan po jedan, žurno uputiše uskom stazom koja je vodila u nepoznatom pravcu. Zadnji vojnik malo se zadržao na odlasku. Trčala sam koliko me noge mogu nositi da ih sustignem. Već sam bila blizu njih i jasno sam poznala rahmetli, generala Izeta Nanića. On je oklijevao sa odlaskom! Gledao je u mom pravcu sa posebnim tajanstvenim osmijehom koji je krasio njegovo blaženo lice i pokazivao mi na pogaženu travu. Mahnuo mi rukom i produžio za svojim saborcima. Zbunjena i istovremeno sretna, dotrčala sam do mjesta na kojem sam odjednom postala nepomična i bezvremena…
Oborila sam pogled, zrikavci su već pjevali svoju tužnu pjesmu, a na pokošenoj travi ležala je otvorena, brižljivo ispisana, bijela hartija čija bjelina se nadaleko širila. Nemoćnim rukama brzo je podigoh i počela sam čitati isprekidanim glasom koji je podrhtavao od silnog uzbuđenja. Pismo je meni bilo namjenjeno. Preplavila me radost beskrajna…
Pisalo je:
„Mi nismo otišli! A, zašto nismo? Zato što tvoja uloga, koju ti je Allah dž.š odredio, neće dozvoliti da ikada odemo u zaborav, da ikada postanemo samo igra bolesnih ciljeva, da ikada zarastemo u travu sa izblijedjelim slovima nišana šehidskih! Zato, odigraj svoju ulogu do kraja, draga naša, sestro Krajiška! Piši o svakom insanu, svakom Bošnjaku, svakom gaziji, svakoj majci, svakoj ljubavi, svakom proplanku! Piši i ne posustaj! Nemoj da te obeshrabre oni što nikada hrabri nisu bili! I, nikog ne ističi posebno! Svi smo mi, samo, obični putnici na putu Njegovom!“
Ispod potpis: „Gazija Izo“.
Lebdjela sam, a oblaci su putovali u beskraj, baš kao i autor ovoga pisma. Još jednom sam ponovo čitala i opet i opet… i opet…
… Sve utihnu, a onda zafijuka neki jaki vjetar, onaj nestvarni i istrgne mi pismo iz ruku! Gromko sam uzvikivala, molila: „Ne! Neee!!!“…
Glas se prolamao predjelima i dopre do moje podsvijesti, te probudi me iz sna. U daljini su još odzvanjale riječi moje, vapaji moji, koji postaše zavjet i njemu i njima i meni! Gledala sam okolo… Kiša je prestala, sunce se šepurilo vedrim nebom, a kraj moga drhtavog tijela ležala je jedna uvehla ruža. Širila je miris blaženstva i spokoja. Dok su suze niz lice mi tekle, prislonila sam ružu na svoja njedra i gledala u prazno. Ništa nisam osjećala, osim žamora i njihovog osmijeha koji su mi tutnjali u glavi. Vrijeme je postalo samo slučajni pratilac moje bezvremenosti. Odjednom sam se trgnula i vratila u suton, koji je prekrivao usnulu poljanu sa gustom maglom i mojim snom, koji će postati moja stvarnost. Bila sam iznemogla, tiha, ali u duši spokojna.
Znala sam svoj cilj, svoj pravac kojim trebam hoditi; i po buri, oluji, snijegu, i po kiši i žarkome suncu. Ustala sam na noge, koje kao da nisu bile moje, čvrsto stisnula ružu i krenula prema svijetlu koje se naziralo iz moje varoši. Ali, noge su me teškom mukom nosile. Činilo mi se da idem korak naprijed, a dva nazad i da nikada neću stići tamo. A, gdje je to moje tamo? Da li postoji moje stalno mjesto boravka? Da li postojim ja? Mnoga pitanja lutaju oko mene, a nigdje odgovora.
Shvatih u jednom trenu da moje „ja“ je satkano od svih duša koje čekaju da se stope sa mojom dušom, da ih osjetim, da ih oživim i smjestim tamo gdje su zaslužili svojim djelima, svojom dobrotom i junaštvom. Hodila sam stazom koja je u tami postala osvjetljena, postala putokaz peru da ispisuje riječi i oblikuje istinite priče o nama, o njima…
Ujutro sam se probudila kao neka druga osoba sa stalnim pratiocem u sebi, koji je dobronamjeran, nevidljiv, a tako postojan. Moja prva knjiga „Eho Sarinog osmijeha“ je već odavno plijenila duše čitalaca, a moja nova uloga u meni počela je da ispisuje nove stranice. Jutrima sam se budila i ne znajući o čemu ću pisati… Odjednom je pero pronalazilo riječi i ispisivalo sudbine koje nisu trebale biti takve…
Jezerski, 28. april 2014.
Bio je veliki ratnik-ali još veći čovjek!
Ovih dana, u Bužimu, nevidljivim lagahnim koracima vihori gazija bužimski, sin bosanski, vitez krajiški… Blagi osmijeh lice mu prekriva, izviruje iz svake ulice, svake avlije i svake naše molitve…Njegova sjena lagahno prolazi između safova bužimske džamije, baš kao i onog petka prije dvadeset i više godina…Bužimljani na sedždi, a sve izviruju hoće li njihov Izo na vrata hrupiti…? Sejre i opet sejre… Nakon praznine, tuga ispuni njihova skrušena njedra, a blagi lahor pomilova njihova lica bolna… Mnogi nesvjesno osjetiše njegovu blizinu i ruku ispružiše u pravcu njegove sjenke… Kao da im mahnu general i produži dalje…Treba obići svoj vatan, sve bužimske sokake, poselamiti svoje ahbabe, svoje gazije, svoju majku, hanumu svoju i dječicu svoju… U srcu Bužima još uvijek kuca tvoje srce komandante, generale, viteze Izete i čuvaće te oni do sudnjeg dana… Stranice moje poeme “Slavni gazija bužimski” prigrliše mnoge suzne poglede iskrenih Bošnjaka, baš ovdje na padinama bosanskim, gdje si važne bitke vodio i pobjede nizao… Na žutoj hartiji ispisah brižno tvoje upute nama svima, zarad čuvanja naše Bosne, naših adeta, našeg identiteta…
Tvoj lik i tvoja plemenita djela i danas žive u nama i nedamo da odeš u zaborav naš viteze bužimski …!
Ako sam nacionalna, zašto su gradili crkvu u mojoj avliji?
Zahuktao se rat u Bosni i Hercegovini, mnogi su morali silom prilika napustiti svoja ognjišta i potražiti utočišta u novim i nepoznatim sredinama.
Među takvima je bila i Fata Orlović, koja je spašavajući živu glavu, pobjegla iz Konjević Polja. Ratovalo se. Ali svemu dođe kraj pa tako i ratnim zlodjelima koja su se dešavala nedužnom narodu Bosne. Nana Fata nakon završetka rata nije mogla odmah se vratiti na ognjišta uspomena koja su duboko povrijedila njenu dušu. Ali u sebi je osjećala da se mora vratiti na mjesto njihovog zločina… Znala je i vratila se nakon pet godina rata. Dok je putovala u njenoj duši je bila tuga, čemer i tišina.
Prekrasni krajolici prolazili su njenim pogledom, a ona je zamišljala svoju avliju i svoje korijene…Približava se njena varoš, ali ni blizu onoj koju je nosila duboko u sebi.
Ugledala je svoje Konjević Polje…i oči su kolutale u pravcu njene avlije… Skamenila se… Umjesto avlije na kojoj je ostavila svoj dom kojeg je brižno teškom mukom gradila, ugledala je visoko uzdignutu pravoslavnu crkvu koja je prkosila jadima Fatinog sjećanja. Suze su zamaglile Fatine umorne oči, srce je ubrzano kucalo, a gromki uzdah se prolamao njenom nemirnom dušom.
Stiskala je svoja njedra kako joj srce ne bi iskočilo i tišinom misli obećala sebi i svima oko sebe: „Ne zvala se ja Fata Orlović ako ovo zvono ne udaljite iz moje avlije”
Ova bošnjačka majka je smjestila svoju dušu na zgarišta i krenula naprijed. A opet se duboko u sebi pitala: „Kako mogu naprijed kada ispred mene stoji njihov prkos, njihov inat, njihova zloba…?“
Nana Fata nije protiv druge vjere, nana Fata nije ni protiv crkve…ali neka je grade na njihovom, a svoje nikada i nikome neda…
Ma ni pedlja zemlje bosanske…! Jer ta ista zemlja plače nad sudbinom svojom! A kako i ne bi plakala? Krvlju natopljena najboljim sinovima i kćerima i opet prkosno i uzdignuto gleda u budućnost.
Priča Fata sa tugom koja se smjestila na lice njeno izborano:“Iako su mi ubili moga čojka Šaćira, iako su mi pobili 22 bratića i sestrića i još 10 Orlovića, ja opet nisam htjela brez zakona! Ali njima ništa nije sveto pa ni zakonske procedure im ne mogu ništa…Sudim se godinama, a zvono prkosi uvijek ispred moga ponosa! Haman nemam volju ni na balkom izaći! Ako se desi pa nekada zalutam, prvo me ubode ta bjelina njihovog bezobrazluka, prvo me vrate na moju avliju poharanu, prvo mi uzburkaju dušu nemirima, od kojih bi najrađe umrla…
Ne mogu im dati svoje ognjište…Onda bi izdala sebe, izdala bi svoga Šaćira koji leži pod crnom zemljom bosanskom…Izdala bi sav narod bošnjački i bosanski koji nosi ovu napaćenu zemlju u svojim njedrima. Ja nikada nisam bila izdajnik! Ja nikada nisam imala straha! Ja nikada nisam htjela tuđe!
Dolazio je njekakav Dodik da prigovara sa mnom. Šta on ima sa mnom da prigovara? Neka nosi ovaj belaj iz moje avlije…i nema tu nikakvih dogovara…Veli mi onako mučki smješkajući se taj isti Dodik: „ Imaš li nano stolicu da sjedemo i da se lijepo ko ljudi dogovorimo? Republika Srpska ti daje 2 miliona maraka, a ja od sebe dajem ti još 500 hiljada!“
A ja ga onako gledam ispod smrknutih svojih navučenih obrva, a kroz mene jeza prolazi bolna. Mislim se u sebi da ga ščepam za onaj debeli vrat a opet sabur onaj bošnjački proradi u meni. Podignem glavu prema hrsumu i kažem:“Nejmam ja stolice, četnici mi sve pokrali, popalili, porušili, poubijali! Ali ima nana Fata Orlović obraz koji vrijedi više od svih tih tvojih maraka, ma vrijedi više nego cijela Jugoslavija, a znaš šta ću ti još reći…nema ti para koliko vrijedi moj obraz…Nosi ovo zlo iz moje avlije kad ti kažem! Nosi jer biće belaja…! Kako vas nije sramota…? Izgradili ste crkvu na mojoj zemlji…Izgradili je a ni jednog vašeg nema u blizini…Ko će se moliti u njoj? Reci zašto ste je baš tu nasadili? Zna nana Fata zašto? Mislili ste da ste nas sviju potamanili i da se niko od nas živ više neće vratiti…Gledala je nana Fata u Dodika onako visokog haman dva metra i nastavila bez straha: -Meni tvoje pare ne tribaju…Ti imaš para i možeš davati, ja nemam i ne trebaju mi! Pare su samo papir i ništa više. Meni treba moja avlija! Meni treba moj mir!
I nosite ovo zlo ispred mojih očiju! Svako jutro ja bih najradije da su mi prozori zakovani i da ne gledam napolje! Jer znam da moj pogled svako jutro počinje sa vašim prkosom i vašim inatom! Da Bog da vas Bog dragi kaznio za sav vaš brezobrazluk koji je prevršio svaku mjeru! Koji nedate jadnom narodu da rahat živi, da rahat umre na svojoj zemlji. Sramite se svoga brezobrazluka!“ – ovako su završili pregovori sa tim nekakvim Dodikom, kako kaže nana Fata koja je ispraćajući nemilog gosta iz svoje avlije osjećala svu nepravdu koja je vihorila u zraku, koja je zagađivala i trovala narod koji se gušio u svome bolu.
Dok sam posmatrala ovu bosansku majku, ovu bošnjačku nanu u meni je ponos rastao do neba. I još dalje…Gledam je, zaokružila se od godina, lice odaje nadu u pobjedu, rukama dodiruje pravdu koju očekuje a glas se prolama i doseže u svaku avliju bosansku. Nana Fata je poslala poruku cijeom svijetu…Nana Fata je postala sinonim čistog obraza…Nana Fata je postala nana sviju nas koji osjećamo svoju domovinu u srcima svojim. Ova Bošnjakinja mehkog srca, čiste duše i dalekog pogleda je svima pokazala koliko vrijedi njena avlija! Koliko vrijedi njen Šaćir i sva njena rodbina!
Osjetila je nana Fata ako bi drugačije radila da bi je proklele kosti njenih najmilijih koji su na pravdi Boga ubijeni, masakrirani, izobličeni, napaćeni. Zato nana Fata ponosno na kraju razgovora dodaje: „Moj Šaćir vrijedi više i od mene“ Ova misao, ova izjava, i ovakvo proživljavanje sudbine našeg naroda je i opredjelilo njeno ponašanje i njene principe.
Nana Fata Orlović dok ispisujem zadnje stranice ove knjige napunila je 75 godina i izgleda vitalnog zdravlja i uma.
Pitam se: „Od kuda ovoj hrabroj bosanskoj heroini toliko snage za borbu na trnovitom putu koji je bockaju na svakom koraku. Ali ona ne odustaje… Njen vedri duh, njen mudri govor je oblikuje u insana sa jakim moralom i čistim obrazom“
Dok sam je posebnom pažnjom slušala, njene riječi su odzvanjale daleko:“Dobro da ga nisam klapila…mislila je na Dodika…Išla sam sedam puta na sud i kažu mi da sam nacionalna. Ako sam nacionalna zašto su onda gradili crkvu u mojoj avliji? Neka budu malo pametniji, jer Boga mi biće belaja!“
Nana Fata Orlović nije se samo smjestila u moju dušu već odavno uživa poštovanje i ponos mnogih koji isto osjećaju i koji bi isto tako i postupili. U Makedoniji u jednom bošnjačkom malom mjestu jedna škola nosi ime po našoj nani Fati Orlović. Jedna apoteka u dalekoj Americi isto se zove po njenom imenom…Možda u skorijoj budućnosti budemo šetali i nekim ulicama i bulevarima koji će odzvanjati njenim slovima imena i prezimena…Možda? Jer nana Fata sigurno to i zaslužuje! Kada u svoju glavu poredam sve te milione naspram desetine metara prostora jednog polja …mnogi bi uzeli ovo prvo i skrasili se na nekim destinacijama i uživali sa svojim najdražima…Ali nana Fata ima svoju destinaciju koju su zagadili, koju su uzurpirali, koju su na silu oteli! Zato se bori i boriće se do smrti…kako je na kraju usplahireno kazala:“A kada mene ne bude ima mojih dvadeset Orlovića da nastave tamo gdje sam ja stala…To je moj jedini uslov da im halalim, da nikada ne pokleknu pred svojom avlijom, pred novčanom pohlepom i njihovom pogdbom… Znaju oni to dobro i znaju i poštuju…!“
Ostavljam u ovim zadnjim pisanim riječima nanu Fatu da istraje u svome naumu, u svojoj želji da umilni glas ezana sluša sa svoga balkona bez inata i zlobe njihove u pogledu ispred sebe…Svi smo uz nanu Fatu i njenu želju!
Koliko su puta ubili našeg, doktora Esu Sadikovića?
Već godinama mojim umom vrti se slika nedužnog naroda prijedorske krvave doline, a simbol mnogih nedužno ubijenih je jedna od prijedorskih legendi, istinski prijatelj, uzoran otac, humorista, cijenjeni doktor, Eso Sadiković. Svako malo ispred mene su titrale posebnosti ovog Bošnjaka, ali sam poslije svih tih istraživanja ostavljala ovu prijedorsku legendu u miru dok ne očvrsne moja duša i pero ne postane britko i oštro. Izgleda da je baš večerašnja blaga i prohladna februarska noć odlučila da me ohrabri i da je došao vakat da ispišem ove stranice prijedorske historije. Minulo vrijeme vlažilo je moje oči dok sam slušala preživjele kako pričaju o ovoj legendi, dok sam prelistavala mnoge reportaže o njegovoj vječnosti, gledala fotografije koje ne blijede i iznova sve to odlagala u arhivu.
Večeras ću pokušati sve te pospremite istine u ćošku moje svijesti da oživim, preslikam na ove stranice i otrgnem od zaborava mladost kojoj su presudili bez pravde i zakona. Na početku ovog kazivanja bar malim dijelom želim da se dotaknem i masovnog stradanja po prijedorskim krajolicima, koja su potvrđena istinom od raznih međunarodnih institucija…
Krenut ću od tog sudbonosnog 31. maja 1992. godine, kada je stigla naredba vlasti bosanskih Srba u Prijedoru putem radija da svi nesrbi moraju označiti svoje kuće bijelim zastavama, ili čaršafima i nositi bijele trake oko ruku kada napuštaju svoje kuće. Nad ovom bolnom istinom zanijemilo je moje pero. U vremenu čekanja, a ni sama ne znam šta čekam, postavljala sam sebi a i vama pitanja:
-Kako li je bilo tom prestrašenom bošnjačkom narodu hodati sa trakom koja je bila bijela, a u crno ih zavijala? Zamislite, molim vas, da idete tim crvenim ulicama i osluškujete svoju smrt? Čekate… Tuga i strah vas razdiru… Gine se… Odlaze najbolji sinovi i kćeri…
Na tim proputovanjima bez povratka, prijedorčani su skupljal zadnja sjećanja svoja, znajući da su obilježeni bjelinom i da se neće vratiti. Osjetili su kao da se nebo spaja sa zemljom i samo su molili Boga dragog da ih zaobiđu silovanja, mučenja, masakriranja… Jer zločinci u trenutku zvijerskih nagona ostavljali su bez časti i naše očeve, braću, naše majke i sestre. U ovim nemirnim vremenima, Srbi su brzinom munje na ovim prostorima osnivali Koncentracione logore, koji će kasnije postati jedno od najvećih mučilišta koje je svijet ikada vidio. Teško je o tome i misliti, a kako li je tek bilo tim nedužnim insanima sve te nepravde osjetiti na svome izobličenom i krhkom tijelu koje je već polahko umiralo? O, Bože! Kolika je njihova patnja bila, dok su ih ubijali k’o zvjeri? Dok su im živima kožu gulili i so im sipali na žive rane? Dok su ih žive spaljivali?
Naše časne Bošnjakinje silovali su do smrti, druge masakrirali, a trećima nožem djecu iz utroba vadili i pred njihovim zadnjim pogledima čeda im komadali. Tih dana i mjeseci desio se genocid, gdje je planirano ubijeno 3173 civila, od čega 256 žena i 102 djeteta. Oko 31.000 Bošnjaka i ostalih nesrba je prošlo kroz logore u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, a 53.000 je protjerano sa svojih ognjišta.
Bošnjaci, ne zaboravite ovaj dan sa bijelim trakama! Ne zaboravite i sve druge dane! Ne zaboravite njihov posljednji vapaj i njihove čiste duše! Ne zaboravite!
„Čak i suza ima svoju dužnost. Njena dužnost je da čisti teren za osmijehom koji dolazi nakon nje“, kaže Mevlana Dželaludin Rumi, nadnaravni persijski filozof, mislilac, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka.
A, koliko je suza kroz vijekove proliveno, koliko je terena „očišćeno“, koliko je puta čovjek kidisao na čovjeka?… Koliko?
Dok odmotavam film u svojoj glavi, pitam se:
-Da li ćemo ikada mislima moći dosegnuti njihove patnje? Da li ćemo spoznati njihove zadnje misli dok su čekali u redovima na pogubljenja svoja? Da li ćemo ikada biti svjesni svoje slobode koja je njihovom krvlju natopljena?
Ostavljam ova pitanja i vama čitaocima da pokušate na njih odgovoriti, da pokušate zastati nad ovom krvavom historijom koja nas obavezuje da ih nikada ne zaboravimo.
Dok časno pero u mojim ponosnim rukama počinje ispisivati sudbinu naše prijedorske legende, sudbinu, našeg doktora Ese Sadikovića, pogledom prelazim po fotografijama njegovim, i spoznajem da je bio nadasve šarmatan, omiljen u društvu, nesvakidašnjeg smisla za humor, nedostižne inteligencije. Sve te spoznaje ispisuju bijelu hartiju, koja simbolizira bezgriješnost, nevinost njegova duha i smisao za život.
Dr. Eso Sadiković, rođen je 1948. godine u Nikšiću, gdje su mu roditelji Hasib i Senija bili u službi kao vojna lica, a likvidiran je 5. augusta 1992., kao doktor specijalista otorinolaringologije, predsjednik Udruženja otorinolaringologa bivše SFRJ, aktivista Ujedinjenih nacija i Međunarodne humanitarne organizacije „Ljekari bez granica“.
Jedna zanimljiva priča iz Esinog života, govori dokle je njegov nemirni duh išao daleko:
„Eso je od sve bližnje rodbine najviše volio svoga daidžu Envera Kovačevića, brata drage mame Senije i sa njim je često u društvu ostajao i zabavljao svoje prijatelje. Kao iskren i dobronamjeran insan, Eso je imao poseban osjećaj za svoje roditelje, svoju suprugu, svoju djecu i svoje bližnje. Jedne prilike on i njegov daidža Enver su ostali sa društvom i malo više popili. Takav nikad nije htio na oči svojoj porodici. Preostalo mu je da produži sa svojim daidžom i prenoći kod njega. Kada su se smjestili u ugodan boravak, Eso se šeretski nasmijao i dodao da je jako gladan.
Nije toga bilo što daidža Enver ne bi uradio za svoga Esu i odmah je produžio do kuhinje da im nešto na brzinu pripremi za jelo. Za to vrijeme Eso se smjestio u udobnu fotelju i smišljao kako da se našali na račun svoga daidže. Kao i uvijek brzo je smislio što napraviti. Dok su iz kuhinje dopirali fini mirisi hrane, Eso je brzo ustao, pomjerio sat unaprijed dva sahata, odložio ga u malu tepsiju koja je imala zadatak da sat tandrče po tepsiji, da glasno zvono se bolje čuje i na vrijeme probudi Envera, bez obzira koliko bi umoran bio.
Daidža je ubrzo došao sa pripremljenom friškom hranom i onako umoran u kasne sate uvukao se u toplu postelju i već utonuo u duboki san. Učinilo mu se samo što je zatvorio oči i začuo je i tandrčanje sata po tepsiji. Brzo je ustao na noge i po običaju svakog jutra skuhao kahvu, doručkovao, zatim izašao na cestu i uputio se prema tvornici u kojoj je već duži niz godina radio. Onako mahmuran nije ni primijetio da je još mrkla noć, i da nema naroda po cesti, a napamet je znao pravac do svoga radnog mjesta. Tek kada se dobrano udaljio od svoje kuće susreo se sa dežurnim policajcima, svoje prijatelje koji su ga glasno upitali:
-Envere, kud si krenuo ovako rano?
Enver se vrcnuo i spoznao da se njemu prijatelji obraćaju i uspio im je odgovoriti:
-Kako kuda sam krenuo? Kuda i svako jutro, na posao!
Policajci su se grohotom nasmijali i pitali ga:
-Znaš li koliko je sati? Izgleda da si malo više poranio?
Enver je u prvi mah bio zbunjen i kad je doznao da je tek 3:00 sahata iza ponoći, sjetio se namah svoga Ese kako ga je nasankao. Brzo se vratio kući, a usput onako ljutit razmišljao što da mu napravi. Ali volio je svoga Esu više od sebe, a i huja ga je polahko prošla do kuće i kada se pomolio osjetio je kako ga njegov Eso posmatra ispod jorgana i grohotom se smije. I daidža se nasmijao i zagrlio svoga Esu bez imalo ljutnje, a on je na to sve dodao:
-Šta je daidža? Večeras ćeš imati priliku tri puta da jedeš i dva puta ćeš da ideš na posao! Jer znam da ćeš opet prije polaska na posao piti kahvu i doručkovati! – i nasmijali su se obojica u stilu koji je bio primjeren samo njima.
Dr. Eso Sadiković bio je najmlađi imalac Plavog ekspertnog pasoša UN-a, i znao da sa ovakvom putnom ispravom su mu otvorena vrata širom svijeta, a on pored svih tih otvorenih vrata koja su mu nudila raskoš i blagostanje ostavio ih je širom otvorena, a potom i širom otvorena vrata ostala su i ona vrata ORL- klinike u Sarajevu i početkom agresije na njegovu Bosnu i Hercegovinu, vratio se u svoju čaršiju. Vratio se u svoj Prijedor da zajedno sa svojim narodom dočeka sve nepravde koje tek slijede. Kada su ga jedne prilike upitali zašto ne ode u neku sigurnu zemlju sa svim ovodunjalučkim blagodatima, Eso im je u svom stilu odgovorio:
„Istina je da mogu otići na kraj svijeta! Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih ikada imati“.
Dr. Esu Sadikovića su svi poznavali kao šeretskog prijedorskog intelektualca, a dušu mu je ispunjavala ironija i satira. Svoj pozitivni duh je prenosio na sve ljude u njegovoj blizini i bio je omiljen i među radnim kolegama, pacijentima, prijateljima i njegovom porodicom. U njegovoj blizini su svi imali osjećaj da zajedno sa njim koračaju u neko drugo vrijeme i neke više dimenzije. Vrijeme sa njim se često uzburkavalo, a potom bi znao zaploviti i u mirnu luku i ostati usidren do novih pustolovina.
Dr. Eso se u svojoj mladosti zaljubio, dok je bio vojnik u Zaječaru, u mladu i prelijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović, zvanu Cica i brzo su zakoračili u bračnu zajednicu iz koje se izrodilo dvoje prekrasne djece, starija kćerka Alma i dvije godine mlađi sin Enis. Kada se uzburkalo nebo nad Potkozarjem i kada su počela maltretiranja i ubijanja, Eso je danima lutao svojim umom i nije mogao objasniti ni sebi ni drugima, zašto su njegove radne kolege ustale protiv njega i njegovog naroda? Ovakva pitanja su ga mučila vjekovima dok je hodao uzburkanim i tmurim sokacima
po kojima su uniformisani Srbi demonstrirali silu, naoružani do zuba. U tim vremenima svi su se dičili činjenicom da je JNA (Jugoslovenska narodna armija) velika evropska sila i po toj jakosti je postala četvrta sila u Evropi. Hodao je Eso tim istim nemirnim spoznajama, znao za tu vojnu jakost i osjetio da se veliko zlo sprema njegovom narodu od kojeg nije želio da se razdvaja.
Dok mu je sivilo lomilo dušu gradom su odjekivali pucnji i čaršija je postajala sablasna. Njegova inteligencija je nadmašila njihovu silu i svjestan da se crno zlo nadvilo nad njegov grad, nije ga želio napustiti. Negdje u dubini sebe nadao se da će razum pobijediti kod svjesnih Srba i da će ovi belaji završiti bez rata, jer on i njegovi roditelji i njegov narod nikada ništa nikome nisu skrivili, a vjekovima su tlačeni, ubijani, pokrštavani, raseljavani…
Nadao se, da će razum pobijediti, jer je dosta znao o JNA, s obzirom da mu je otac Hasib bio pukovnik, a mati Senija kapetan, ali svakim danom nada mu je sve više umirala, grad je sve više tonuo u nestanak, a njegov narod je odlazio sa pozornice bitisanja. Ginulo se… Grad je mijenjao svoj izgled… Bijele trake su bile dio odjeće na rukama nesrba, na njihovim kućama obješeni su bijeli čaršafi, a jedino su kazaljke tiho pratile ove nedaće, koje su izvirivale iza svakog ćoška. Jednog dana i sam se našao u Koncentracionom logoru „Omarska“ koji je vrvio od prestrašenih Bošnjaka i neznatnog broja Hrvata. Svaki dan je gledao svojim očima kako izgladnjavaju njegov narod, siluju časne Bošnjake i Bošnjakinje, ubijaju i zvjerski muče napaćeni, nedužni narod.
Nastojao je biti pribran i ponosno i prkosno gledati neprijatelju u zvijersku facu… Ta njegova hrabrost i ravnodušnost ih je svakim danom sve više uznemiravala… Nekad nisu znali što bi sa njim… Ipak su bili svjesni da je on poznat, da se izdigao iznad njih, da mu nisu ravni ni do koljena, da je njegov um davno prešao granice njihove skučenosti. Dvostruko su ga gledali i kao prijetnju njihovim zločinima i kao ravnodušnost prema njihovim zlodjelima. Preživjeli su pričali da se Eso nije osvrtao na njihovu silu, već je bodrio sviju oko sebe, i svojim bitisanjem u vremenu bez vremena postao je svome narodu i moralista i spasitelj i štićenik… Gledali su ga sa poštovanjem… Čisto njegovo biće, Bošnjaci su smjestili u svoje krhke duše i svoja uznemirena srca…
Ali zločinci nisu bili ravnodušni i svakim danom postajali su nemilosrdniji i odvodili Bošnjake, mučili ih i onda ubijali. Neke su vraćali izmrcvarene, sa teškim ranama… Na svu tu, golemu, muku, čuveni dr. Eso im je rane šivao sa vlasima kose, tako neke i spašavao od sigurne smrti. Ali došlo je i vrijeme da ga zločinci više nisu mogli gledati svojim krvničkim očima, a razuma nisu ni imali. Jer on je svojom veličinom, humanizmom, harizmom, nadnaravnim intelektom, nadmašio njihov zulum.
Čekao je samo
trenutak da dođu po njega, a nikada u njegovom pogledu nisu mogli naslutiti strah od smrti kao poniženje. To ih je još više uznemiravalo. To ih je dotuklo… Bio je dostojan i onog jutra kada su ga poveli…
Dok je uspravno i uzdignute glave išao prema vratima, gledao je ta iscrpljena lica Bošnjaka i tugu zbog njegova odlaska. Znali su mnogi ako odvode njihovog Esu, što će tek biti sa njima. Utonulih podočnjaka sa toplim suzama koje su ostavljale mokre tragove na izboranim i izobličenim njihovim obrazima, u improviziranoj spavaonici kosturi živih insana su se digli na noge i nijemom tišinom prolamali se glasni jecaji kojima su zahvaljivali dr. Esi za sve što je učinio za njih. A, učinio je mnogo! Dok je odlazio, Eso ih je ponosno gledao sa osmijehom, i glasno im dobacio:
-Šta cmizdrite? Je.. .. se! – i prešao pogledom i tajanstvenim osmijehom po njihovim slabunjavim tijelima koje je samo tanka koža čuvala da se ne raspadnu. U tom trenutku se prostorijom prolamao aplauz živih ljudskih kostura koji su tog jutra 5. augusta 1992. godine, dok su odvodili dr. Esu Sadikovića sa grupom logoraša iz Koncentracionog logora „Omarska“, ispraćali legendu prijedorske doline, koji je kasnije likvidiran nad jamom „Hrastova glavica“ u općini Sanski Most.
Imao je dr. Eso u trenutku likvidacije 44. godine i ponosa i hrabrosti za sve vijekove ispred… Baš zbog Esinih nadnaravnih osobina, niko ga i nije mogao spasiti, jer su poseban užitak zločinci imali na takve kojima nije bilo ravnih. U trenutku njegova pogubljenja, kćerka mu Alma je imala 14. godina, a sin Enis 12. godina, a od sigurne smrti nije ga spasila ni supruga Zorica koja je bila Srpkinja, ni njegovi roditelji koji su bili visoko pozicionirani u JNA.
Preživjeli se sjećaju da je 5. augusta 1992. godine u logor „Omarska“ došao jedan od tri najbolja prijatelja kako im je i sam Eso pričao, doktor Mićo Kovačević. Pitala sam sebe, a i vas pitam:
-Da li se tobožnji prijatelj Mićo Kovačević, došao naslađivati Esinim mukama? Da li je želio vidjeti strah u njegovim očima, a dobro je znao da se ova gromada od čovjeka ničega nije bojala? Da li je došao da čuje Esine vapaje da ga spasi od smrti?
Ostadoše ova a i mnoga druga pitanja bez odgovara? Možemo samo zaključiti da, dr. Eso nikada nije pokleknuo pred njihovim nemoralom! Znamo da se nije ni bojao? Znao je dobro da na samom odlasku mora usaditi najveći moral onima koji su ostajali iza njega. U samoj onoj rečenici:
-Šta cmizdrite? – ponudio je dr. Eso Sadiković hiljadu odgovora živim ljudskim kosturima koji su čekali u redu na svoju smrt, i nijemo im je poručivao:
-Ne bojte se! Nikada nas neće ubiti! Naša hrabrost ubija njih! Naš vedri duh kojeg ne mogu slomiti izbezumljuje ih! Zato ne gledajte ispred sebe, već ponosno dignite glave pri odlasku! Sve prolazi, pa tako i njihovim zločinima će doći kraj! Oni će tada gledati ispred sebe, gledati svoja zlodjela, a mi ćemo odozgo biti dio njihovog nemirnog sna! Proganjat ćemo ih i danju i noću!
Ovako se mislima opraštao dr. Eso, a njegove nijeme poruke osjetili su živi kosturi dok su aplauzom ispraćali ovu prijedorsku legendu. Mićo Kovačević nije se naslađivao Esinim strahom, i još i danas mu u ušima ozvanja gromki aplauz kojim je ispraćena prijedorska legenda u smrt. Tako je dr. Eso postao ovozemaljska legenda koja će živjeti vječno, a njegov „prijatelj“ Mićo ostao je zvijer, zločinac koji je gospodario životima i smrtima prijedorskih nedužnih nesrba.
Dok sam dalje istraživala sudbinu ovog nadarenog i posebnog intelektualca, dr. Ese Sadikovića, najtužnija mi je spoznaja bila da se bivša Esina supruga Zorica Sadiković, nakon njegove likvidacije udala, 1995. godine za Bogdana Tadića, pravnika u prijedorskoj bolnici, i radnog kolegu dr Ese. Tadić je sa vojskom 1992. godine, zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića, a koji je kako saznajemo, umro 2011. godine.
Godinama kasnije, Veronika Gagović (Alma), nani Seniji dala je dokument SDS-a Prijedor iz 1993. godine kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu sa golemim jadom i čemerom istog je dana poderala, i imala je osjećaj kao da se i njene duša od tuge, bola, nepravde, komada na paramparčad.
Zamislite, voljela je Zorica svoga Esu, rodila mu djecu i udala se za zločinca koji je postao Esin neprijatelj i koji je sa ostalim Srbima poslao „njenog“ Esu u smrt.. Esinu djecu Almu i Enisa su tokom rata pokrstili i zvali su se Veronika i Filip Gagović. Mnogi koji su čuli ovu istinu o pokrštavanju i brisanju svega onoga što je podsjećalo na prijedorsku legendu ostali su zabezeknuti. Nisu mogli vjerovati da je dr. Eso ubijen i po drugi put, jer su ubili Esin identitet u njegovoj djeci, a samim tim ubili su ponovo i legendu Esu. Koliko su samo puta ubili našeg Esu?
Eso je volio svoju djecu više nego sebe, a oni im izbrisaše ono najvrijednije što su imali od svoga oca. Izbrisaše njihova imena koja im je otac od srca dao, izbrisaše i prezime koje je govorilo ko su i čiji su. Veronika i Filip su poslije završene srednje škole otišli na studije u Ameriku, u blizini Čikaga. Sva istraživanja da se dođe do njih nisu urodila plodom. Za Veroniku Gagović (Almu), zna se da se u međuvremenu udala i da je bila među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Po sklonosti prema medicini očito je da Eso živi u njoj, i da ona nosi njegove gene koje niko ne može opovrgnuti.
Daidža Enver Kovačević sa porodicom je godinama tragao za svojim sestrićem Esom i tek kada mu je Bogdan Tadić rekao da je Eso „otišao u Nikaragvu“, shvatili su da je ubijen.
Pričalo se, da je Alma odnosno Veronika imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske..
U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković niko ne vidi. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.
Dvije decenije i više od smrti dr. Ese Sadikovića sva njegova rodbina i prijatelji, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome što je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi “Dr. Eso Sadiković” i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru nema ni riječi…
– Mnogi su govorili da o svemu mogu pričati, ali svetinja u koju ne žele dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala samo 14 i 12 godina, i nikome nije jasno zašto je njihov odnos prema ocu takav, zašto nisu došli na očevu dženazu.
Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame „Hrastova glavica“ kod Sanskog Mosta, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika, a takva istina još više boli. Boli ova istina i nameće pitanje:
-Kako se Veronika i Filip u trenucima DNK analize za potvrđivanje posmrtnih ostataka njihovog oca nisu zapitali:
-Da li Alma i Enis trebaju potvrditi istinu o bitisanju njihovog oca? Ili trebaju ostati ono što im zločinci silom nametnuše?
Ako nisu oni dali uzorak krvi onda i ne trebaju odgovarati, i nameće se drugo pitanje: -Ko bi mogao dati uzorak krvi?
Ostaje pretpostavka da je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet “Hrastova glavica” prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje “Dr. Eso Sadiković” nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.
Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.
– Na papiriću je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo.” Cedulju je posredno uručio njegovoj supruzi – sjeća se dr. Beglerbegović.
Pričalo se po Prijedoru da je u proljeće 1998. godine, Veronika svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika je poslala nani i prijevod teksta i svojom rukom napisala je kratko objašnjenje: “Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola.”
Enver Kovačević, brat Esine majke, sa tugom je govorio da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo okaharitu dušu nane Senije. U danima ratnih oluja, u danima njihove maloljetnosti, straha od ubijanja, nana Senija je razumjela svoje unuke da su morali prihvatiti i pokrštavanje i zaborav. Ali nije im mogla oprostiti zašto u dalekoj i slobodnoj Americi nisu postali Alma i Enis, nisu postali ono što jesu, ono zbog čega su rođeni, i ono zbog čega je njihov Eso ubijen.
Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine, umrla je sa bolnom istinom sa kojom se nije mogla pomiriti. U mezar je, kažu, odnijela dvije goleme rane. Prva i golema rana je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga – to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.
Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića. Ni sa ovom golemom ranom, majka Senija se nije mogla nikada pomiriti.
Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru i:
– Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu-Esi Sadikoviću.
Doktor Eso Sadiković je ukopan u Prijedoru 29. jula 2007. godine. Imao je 44 godine. U vrijeme ubistva bio je aktivista Ujedinjenih naroda i predsjednik “Udruženja otorinolaringologa SFRJ. Cilj moga pera je da ne zaboravimo ni jednu žrtvu u Prijedoru, ni jednu žrtvu dunjalučku. Posebno želim zapisati i da se zna, i da se na sva usta priča da su u Prijedoru ubijeni; Eniz Begić – doktor, Kemal Cerić – mikrobiolog, Osman Mahmuljin – internista, Razim Musić – doktor, Jusuf Pašić – doktor, Željko Sikora – doktor, Rufad Suljanović – doktor, i trebalo bi dosta knjiga ispisati da bi se pobrojali svi intelektualci iz svih naučnih oblasti, a i onaj obični narod. Jer niko nije običan, svi smo mi od Boga dragog stvoreni i došli smo na ovaj dunjaluk sa nekom ulogom svojom.
Zbog svih legendi, gazija, heroja, zbog nedužno ubijenog bošnjačkog naroda, svi trebamo dići svoj glas za nevino ubijene žrtve, posebno žrtve Prijedora, cijele bosanske Krajine i cijele Bosne i Hercegovine. Svi imamo želju, a to nam je i cilj da se preostale žrtve pronađu i dostojno spuste u crnu i krvavu zemlju bosansku, da im kabure posjećujemo i dove im učimo, a nalogodavci i izvršioci ovih gnusnih zločina procesuiraju.
Zbog žrtava rata, zbog istine, trebamo svi dati svoj doprinos i prema svojim mogućnostima uključiti se i tražiti od vlasti Prijedora da konačno podrže incijative raznih udruženja da se jedna prijedorska ulica zove po dr. Esi Sadikoviću, da se postavi spomen-ploča na logor “Omarska” i objekt „Bijela kuća“ u kojem su ubijani logoraši “Omarske”, kao i da se izgradi spomenik za 102 ubijene prijedorske djece.
Ako ne budemo uporni u svojoj namjeri, ako ne ostvarimo svoj cilj, vrijeme zaborava prekriće istinu o prijedorskoj krvavoj dolini, istinu o dr. Esi Sadikoiću, legendi ovog kraja i svim drugim istinama o nedužno ubijenim Bošnjacima…Autorica: Ramzija Kanurić-Oraščanin
Koliko su samo puta ubili našeg Esu?
Već godinama mojim umom vrti se slika nedužnog naroda prijedorske krvave doline, a simbol svih nedužno ubijenih je jedna od prijedorskih legendi, istinski prijatelj, uzoran otac, humorista, cijenjeni doktor, Eso Sadiković. Svako malo ispred mene su titrale posebnosti ovog Bošnjaka, ali sam poslije svih tih istraživanja ostavljala ovu prijedorsku legendu u miru dok ne očvrsne moja duša i pero ne postane britko i oštro. Izgleda da je baš večerašnja blaga i prohladna februarska noć odlučila da me ohrabri i da je došao vakat da ispišem ove stranice prijedorske historije. Minulo vrijeme vlažilo je moje oči dok sam slušala preživjele kako pričaju o ovoj legendi, dok sam prelistavala mnoge reportaže o njegovoj vječnosti, gledala fotografije koje ne blijede i iznova sve to odlagala u arhivu.
Večeras ću pokušati sve te pospremite istine u ćošku moje svijesti da oživim, preslikam na ove stranice i otrgnem od zaborava mladost kojoj su presudili bez pravde i zakona. Na početku ovog kazivanja bar malim dijelom želim da se dotaknem i masovnog stradanja po prijedorskim krajolicima koja su potvrđena istinom od raznih međunarodnih institucija…
Krenut ću od tog sudbonosnog 31. maja 1992. godine, kada je stigla naredba vlasti bosanskih Srba u Prijedoru putem radija da svi nesrbi moraju označiti svoje kuće bijelim zastavama, ili čaršafima i nositi bijele trake oko ruku kada napuštaju svoje kuće. Nad ovom bolnom istinom zanijemilo je moje pero. U vremenu čekanja, a ni sama ne znam šta čekam, postavljala sam sebi a i vama pitanja:
-Kako li je bilo tom prestrašenom bošnjačkom narodu hodati sa trakom koja je bila bijela, a u crno ih zavijala? Zamislite, molim vas, da idete tim crvenim ulicama i osluškujete svoju smrt? Čekate… Tuga i strah vas razdiru… Gine se… Odlaze najbolji sinovi i kćeri…
Na tim proputovanjima bez povratka, skupljali su zadnja sjećanja svoja, znajući da su obilježeni bjelinom i da se neće vratiti. Osjetili su kao da se nebo spaja sa zemljom i samo su molili Boga dragog da ih zaobiđu silovanja, mučenja, masakriranja… Jer zločinci u trenutku zvijerskih nagona ostavljali su bez časti i naše očeve, braću, naše majke i sestre. U ovim nemirnim vremenima, Srbi su brzinom munje na ovim prostorima osnivali Koncentracione logore, koji će kasnije postati jedno od najvećih mučilišta koje je svijet ikada vidio. Teško je o tome i misliti, a kako li je tek bilo tim nedužnim insanima sve te nepravde osjetiti na svome izobličenom i krhkom tijelu koje je već polahko umiralo? O, Bože! Kolika je njihova patnja bila, dok su ih ubijali k’o zvjeri? Dok su im živima kožu gulili i so im sipali na žive rane? Dok su ih žive spaljivali?
Naše časne Bošnjakinje silovali su do smrti, druge masakrirali, a trećima nožem djecu iz utroba vadili i pred njihovim zadnjim pogledima čeda im komadali. Tih dana i mjeseci desio se genocid, gdje je planirano ubijeno 3173 civila, od čega 256 žena i 102 djeteta. Oko 31.000 Bošnjaka i ostalih nesrba je prošlo kroz logore u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, a 53.000 je protjerano sa svojih ognjišta.
Bošnjaci, ne zaboravite ovaj dan sa bijelim trakama! Ne zaboravite i sve druge dane! Ne zaboravite njihov posljednji vapaj i njihove čiste duše! Ne zaboravite!
„Čak i suza ima svoju dužnost. Njena dužnost je da čisti teren za osmijehom koji dolazi nakon nje“, kaže Mevlana Dželaludin Rumi, nadnaravni persijski filozof, mislilac, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka.
A, koliko je suza kroz vijekove proliveno, koliko je terena „očišćeno“, koliko je puta čovjek kidisao na čovjeka?… Koliko?
Dok odmotavam film u svojoj glavi, pitam se:
-Da li ćemo ikada mislima moći dosegnuti njihove patnje? Da li ćemo spoznati njihove zadnje misli dok su čekali u redovima na pogubljenja svoja? Da li ćemo ikada biti svjesni svoje slobode koja je njihovom krvlju natopljena?
Ostavljam ova pitanja i vama čitaocima da pokušate na njih odgovoriti, da pokušate zastati nad ovom krvavom historijom koja nas obavezuje da ih nikada ne zaboravimo.
Dok časno pero u mojim ponosnim rukama počinje ispisivati sudbinu naše prijedorske legende, sudbinu, našeg doktora Ese Sadikovića, pogledom prelazim po fotografijama njegovim, i spoznajem da je bio nadasve šarmatan, omiljen u društvu, nesvakidašnjeg smisla za humor, nedostižne inteligencije. Sve te spoznaje ispisuju bijelu hartiju, koja simbolizira bezgriješnost, nevinost njegova duha i smisao za život.
Dr. Eso Sadiković, rođen je 1948. godine u Nikšiću, gdje su mu roditelji Hasib i Senija bili u službi kao vojna lica, a likvidiran je 1992., kao doktor specijalista otorinolaringologije, predsjednik Udruženja otorinolaringologa bivše SFRJ, aktivista Ujedinjenih nacija i Međunarodne humanitarne organizacije „Ljekari bez granica“.
Jedna zanimljiva priča iz Esinog života, govori dokle je njegov nemirni duh išao daleko:
„Eso je od sve bližnje rodbine najviše volio svoga daidžu Envera Kovačevića, brata drage mame Senije i sa njim je često u društvu ostajao i zabavljao svoje prijatelje. Kao iskren i dobronamjeran insan, Eso je imao poseban osjećaj za svoje roditelje, svoju suprugu, svoju djecu i svoje bližnje. Jedne prilike on i njegov daidža Enver su ostali sa društvom i malo više popili. Takav nikad nije htio na oči svojoj porodici. Preostalo mu je da produži sa svojim daidžom i prenoći kod njega. Kada su se smjestili u ugodan boravak, Eso se šeretski nasmijao i dodao da je jako gladan.
Nije toga bilo što daidža Enver ne bi uradio za svoga Esu i odmah je produžio do kuhinje da im nešto na brzinu pripremi za jelo. Za to vrijeme Eso se smjestio u udobnu fotelju i smišljao kako da se našali na račun svoga daidže. Kao i uvijek brzo je smislio što napraviti. Dok su iz kuhinje dopirali fini mirisi hrane, Eso je brzo ustao, pomjerio sat unaprijed dva sahata, odložio ga u malu tepsiju koja je imala zadatak da sat tandrče po tepsiji, da glasno zvono se bolje čuje i na vrijeme probudi Envera, bez obzira koliko bi umoran bio.
Daidža je ubrzo došao sa pripremljenom friškom hranom i onako umoran u kasne sate uvukao se u toplu postelju i već utonuo u duboki san. Učinilo mu se samo što je zatvorio oči i začuo je i tandrčanje sata po tepsiji. Brzo je ustao na noge i po običaju svakog jutra skuhao kahvu, doručkovao, zatim izašao na cestu i uputio se prema tvornici u kojoj je već duži niz godina radio. Onako mahmuran nije ni primijetio da je još mrkla noć, i da nema naroda po cesti, a napamet je znao pravac do svoga radnog mjesta. Tek kada se dobrano udaljio od svoje kuće susreo se sa dežurnim policajcima, svoje prijatelje koji su ga glasno upitali:
-Envere, kud si krenuo ovako rano?
Enver se vrcnuo i spoznao da se njemu prijatelji obraćaju i uspio im je odgovoriti:
-Kako kuda sam krenuo? Kuda i svako jutro, na posao!
Policajci su se grohotom nasmijali i pitali ga:
-Znaš li koliko je sati? Izgleda da si malo više poranio?
Enver je u prvi mah bio zbunjen i kad je doznao da je tek 3:00 sahata iza ponoći, sjetio se namah svoga Ese kako ga je nasankao. Brzo se vratio kući, a usput onako ljutit razmišljao što da mu napravi. Ali volio je svoga Esu više od sebe, a i huja ga je polahko prošla do kuće i kada se pomolio osjetio je kako ga njegov Eso posmatra ispod jorgana i grohotom se smije. I dajdža se nasmijao i zagrlio svoga Esu bez imalo ljutnje, a on je na to sve dodao:
-Šta je daidža? Večeras ćeš imati priliku tri puta da jedeš i dva puta ćeš da ideš na posao! Jer znam da ćeš opet prije polaska na posao piti kahvu i doručkovati! – i nasmijali su se obojica u stilu koji je bio primjeren samo njima.
Dr. Eso Sadiković bio je najmlađi imalac Plavog ekspertnog pasoša UN-a, i znao da sa ovakvom putnom ispravom su mu otvorena vrata širom svijeta, a on pored svih tih otvorenih vrata koja su mu nudila raskoš i blagostanje ostavio ih je širom otvorena, a potom širom otvorena vrata ostala su i ona vrata ORL- klinike u Sarajevu i početkom agresije na njegovu Bosnu i Hercegovinu, vratio se u svoju čaršiju. Vratio se u svoj Prijedor da zajedno sa svojim narodom dočeka sve nepravde koje tek slijede. Kada su ga jedne prilike upitali zašto ne ode u neku sigurnu zemlju sa svim ovodunjalučkim blagodatima, Eso im je u svom stilu odgovorio:
„Istina je da mogu otići na kraj svijeta! Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih ikada imati“.
Dr. Esu Sadikovića su svi poznavali kao šeretskog prijedorskog intelektualca, a dušu mu je ispunjavala ironija i satira. Svoj pozitivni duh je prenosio na sve ljude u njegovoj blizini i bio je omiljen i među radnim kolegama, pacijentima, prijateljima i njegovom porodicom. U njegovoj blizini su svi imali osjećaj da zajedno sa njim koračaju u neko drugo vrijeme i neke više dimenzije. Vrijeme sa njim se često uzburkavalo, a potom bi znao zaploviti i u mirnu luku i ostati usidren do novih pustolovina.
Dr. Eso se u svojoj mladosti zaljubio, dok je bio vojnik u Zaječaru, u mladu i prelijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović, zvanu Cica i brzo su zakoračili u bračnu zajednicu iz koje se izrodilo dvoje prekrasne djece, starija kćerka Alma i dvije godine mlađi sin Enis. Kada se uzburkalo nebo nad Potkozarjem i kada su počela maltretiranja i ubijanja, Eso je danima lutao svojim umom i nije mogao objasniti ni sebi ni drugima, zašto su njegove radne kolege ustale protiv njega i njegovog naroda? Ovakva pitanja su ga mučila vjekovima dok je hodao uzburkanim i tmurnim ulicama po kojima su uniformisani Srbi demonstrirali silu, naoružani do zuba. U tim vremenima svi su se dičili činjenicom da je JNA (Jugoslovenska narodna armija) velika evropska sila i po toj jakosti je postala četvrta sila u Evropi. Hodao je Eso tim istim nemirnim ulicama i znao za tu jakost i osjetio da se veliko zlo sprema njegovom narodu od kojeg nije želio da se razdvaja.
Odjekivati su pucnji po centru grada i okolnim mjestima Prijedora. Njegova inteligencija je nadmašila njihovu silu i svjestan da se crno zlo nadvilo nad njegov grad, nije ga želio napustiti. Negdje u dubini sebe nadao se da će razum pobijediti kod svjesnih Srba i da će ovi belaji završiti bez rata, jer on i njegovi roditelji i njegov narod nikada ništa nikome nisu skrivili, a vjekovima su tlačeni, ubijani, pokrštavani, raseljavani…
Nadao se, da će razum pobijediti, jer je dosta znao o JNA, s obzirom da mu je otac Hasib bio pukovnik, a mati Senija kapetan, ali svakim danom nada mu je sve više umirala, grad je sve više bio sablasan, a njegov narod je nestajao sa pozornice bitisanja. Ginulo se… Grad je mijenjao svoj izgled… Bijele trake su bile na rukama nesrba, na njihovim kućama obješeni su bijeli čaršafi, a jedino su kazaljke tiho pratile ove nedaće, koje su izvirivale iza svakog ćoška. Jednog dana i sam se našao u Koncentracionom logoru „Omarska“ koji je vrvio od prestrašenih Bošnjaka i vrlo malog broja Hrvata. Svaki dan je gledao svojim očima kako izgladnjavaju njegov narod, siluju časne Bošnjake i Bošnjakinje, ubijaju i zvjerski muče napaćeni, nedužni narod.
Nastojao je biti pribran i ponosno i prkosno gledati neprijatelju u facu… Ta njegova hrabrost i ravnodušnost ih je svakim danom sve više uznemiravala… Nekad nisu znali što bi sa njim… Ipak su bili svjesni da je on poznat, da se izdigao iznad njih, da mu nisu ravni ni do koljena, da je njegov um davno prešao granice njihove skučenosti. Dvostruko su ga gledali i kao prijetnju njihovim zločinima i kao ravnodušnost prema njihovim zlodjelima. Preživjeli su pričali da se Eso nije osvrtao na njihovu silu, već je bodrio sviju oko sebe, i svojim bitisanjem u vremenu bez vremena postao je svome narodu i moralista i spasitelj i štićenik… Gledali su ga sa poštovanjem… Čisto njegovo biće, Bošnjaci su smjestili u svoje krhke duše i svoja uznemirena srca…
Ali zločinci nisu bili ravnodušni i svakim danom postajali su nemilosrdniji i odvodili Bošnjake, mučili ih i onda ubijali. Neke su vraćali izmrcvarene, sa teškim ranama… Na svu tu, golemu, muku, čuveni dr. Eso im je rane šivao sa vlasima kose, tako neke i spašavao od sigurne smrti. Ali došlo je i vrijeme da ga zločinci više nisu mogli gledati svojim krvničkim očima, a razuma nisu ni imali. Jer on je svojom veličinom, humanizmom, harizmom, nadnaravnim intelektom, nadmašio njihov zulum.
Čekao je samo
trenutak da dođu po njega, a nikada u njegovom pogledu nisu mogli naslutiti strah od smrti kao poniženje. To ih je još više uznemiravalo. To ih je dotuklo… Bio je dostojan i onog jutra kada su ga poveli…
Dok je uspravno i uzdignute glave išao prema vratima, gledao je ta iscrpljena lica Bošnjaka i tugu zbog njegova odlaska. Znali su mnogi ako odvode njihovog Esu, što će tek biti sa njima. Utonulih podočnjaka sa toplim suzama koje su ostavljale mokre tragove na izboranim i izobličenim njihovim obrazima, u improviziranoj spavaonici kosturi živih insana su se digli na noge i nijemom tišinom prolamali se glasni jecaji kojima su zahvaljivali dr. Esi za sve što je učinio za njih. A, učinio je mnogo! Dok je odlazio, Eso ih je ponosno gledao sa osmijehom, i glasno im dobacio:
-Šta cmizdrite? Je.. .. se! – i prešao pogledom i tajanstvenim osmijehom po njihovim slabunjavim tijelima koje je samo tanka koža čuvala da se ne raspadnu. U tom trenutku se prostorijom prolamao aplauz živih ljudskih kostura koji su tog jutra 5. augusta 1992. godine, dok su odvodili dr. Esu Sadikovića sa grupom logoraša iz Koncentracionog logora „Omarska“, ispraćali legendu prijedorske doline, koji je kasnije likvidiran nad jamom „Hrastova glavica“ u općini Sanski Most.
Imao je dr. Eso u trenutku likvidacije 44. godine i ponosa i hrabrosti za sve vijekove ispred… Baš zbog Esinih nadnaravnih osobina, niko ga i nije mogao spasiti, jer su poseban užitak zločinci imali na takve kojima nije bilo ravnih. U trenutku njegova pogubljenja, kćerka mu Alma je imala 14. godina, a sin Enis 12. godina, a od sigurne smrti nije ga spasila ni supruga Zorica koja je bila Srpkinja, ni njegovi roditelji koji su bili visoko pozicionirani u JNA.
Preživjeli se sjećaju da je 5. augusta 1992. godine u logor „Omarska“ došao jedan od tri najbolja prijatelja kako im je i sam Eso pričao, doktor Mićo Kovačević. Pitala sam sebe, a i vas pitam:
-Da li se tobožnji prijatelj Mićo Kovačević, došao naslađivati Esinim mukama? Da li je želio vidjeti strah u njegovim očima, a dobro je znao da se ova gromada od čovjeka ničega nije bojala? Da li je došao da čuje Esine vapaje da ga spasi od smrti?
Ostadoše ova a i mnoga druga pitanja bez odgovara? Možemo samo zaključiti da, dr. Eso nikada nije pokleknuo pred njihovim nemoralom! Znamo da se nije ni bojao? Znao je dobro da na samom odlasku mora usaditi najveći moral onima koji su ostajali iza njega. U samoj onoj rečenici:
-Šta cmizdrite? – ponudio je dr. Eso Sadiković hiljadu odgovora živim ljudskim kosturima koji su čekali u redu na svoju smrt, i nijemo im je poručivao:
-Ne bojte se! Nikada nas neće ubiti! Naša hrabrost ubija njih! Naš vedri duh kojeg ne mogu slomiti izbezumljuje ih! Zato ne gledajte ispred sebe, već ponosno dignite glave pri odlasku! Sve prolazi, pa tako i njihovim zločinima će doći kraj! Oni će tada gledati ispred sebe, gledati svoja zlodjela, a mi ćemo odozgo biti dio njihovog nemirnog sna! Proganjat ćemo ih i danju i noću!
Ovako se mislima opraštao dr. Eso, a njegove nijeme poruke osjetili su živi kosturi dok su aplauzom ispraćali ovu prijedorsku legendu. Mićo Kovačević nije se naslađivao Esinim strahom, i još i danas mu u ušima ozvanja gromki aplauz kojim je ispraćena prijedorska legenda u smrt. Tako je dr. Eso postao ovozemaljska legenda koja će živjeti vječno, a njegov „prijatelj“ Mićo ostao je zvijer, zločinac koji je gospodario životima i smrtima prijedorskih nedužnih nesrba.
Dok sam dalje istraživala sudbinu ovog nadarenog i posebnog intelektualca, dr. Ese Sadikovića, najtužnija mi je spoznaja bila da se bivša Esina supruga Zorica Sadiković, nakon njegove likvidacije udala, 1995. godine za Bogdana Tadića, pravnika u prijedorskoj bolnici, i radnog kolegu dr Ese. Tadić je sa vojskom 1992. godine, zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića, a koji je kako saznajemo, umro 2011. godine.
Godinama kasnije, Veronika Gagović (Alma), nani Seniji dala je dokument SDS-a Prijedor iz 1993. godine kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu sa golemim jadom i čemerom istog je dana poderala, i imala je osjećaj kao da se i njene duša od tuge, bola, nepravde, komada na paramparčad.
Zamislite, voljela je Zorica svoga Esu, rodila mu djecu i udala se za zločinca koji je postao Esin neprijatelj i koji je sa ostalim Srbima poslao „njenog“ Esu u smrt.. Esinu djecu Almu i Enisa su tokom rata pokrstili i zvali su se Veronika i Filip Gagović. Mnogi koji su čuli ovu istinu o pokrštavanju i brisanju svega onoga što je podsjećalo na prijedorsku legendu ostali su zabezeknuti. Nisu mogli vjerovati da je dr. Eso ubijen i po drugi put, jer su ubili Esin identitet u njegovoj djeci, a samim tim ubili su ponovo i legendu Esu. Koliko su samo puta ubili našeg Esu?
Eso je volio svoju djecu više nego sebe, a oni im izbrisaše ono najvrijednije što su imali od svoga oca. Izbrisaše njihova imena koja im je otac od srca dao, izbrisaše i prezime koje je govorilo ko su i čiji su. Veronika i Filip su poslije završene srednje škole otišli na studije u Ameriku, u blizini Čikaga. Sva istraživanja da se dođe do njih nisu urodila plodom. Za Veroniku Gagović (Almu), zna se da se u međuvremenu udala i da je bila među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Po sklonosti prema medicini očito je da Eso živi u njoj, i da ona nosi njegove gene koje niko ne može opovrgnuti.
Daidža Enver Kovačević sa porodicom je godinama tragao za svojim sestrićem Esom i tek kada mu je Bogdan Tadić rekao da je Eso „otišao u Nikaragvu“, shvatili su da je ubijen.
Pričalo se, da je Alma odnosno Veronika imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske..
U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković niko ne vidi. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.
Dvije decenije i više od smrti dr. Ese Sadikovića sva njegova rodbina i prijatelji, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome što je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi “Dr. Eso Sadiković” i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru nema ni riječi…
– Mnogi su govorili da o svemu mogu pričati, ali svetinja u koju ne žele dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala samo 14 i 12 godina, i nikome nije jasno zašto je njihov odnos prema ocu takav, zašto nisu došli na očevu dženazu.
Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame „Hrastova glavica“ kod Sanskog Mosta, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika, a takva istina još više boli. Boli ova istina i nameće pitanje:
-Kako se Veronika i Filip u trenucima DNK analize za potvrđivanje posmrtnih ostataka njihovog oca nisu zapitali:
-Da li Alma i Enis trebaju potvrditi istinu o bitisanju njihovog oca? Ili trebaju ostati ono što im zločinci silom nametnuše?
Ako nisu oni dali uzorak krvi onda i ne trebaju odgovarati, i nameće se drugo pitanje: -Ko bi mogao dati uzorak krvi?
Ostaje pretpostavka da je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet “Hrastova glavica” prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje “Dr. Eso Sadiković” nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.
Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.
– Na papiriću je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo.” Cedulju je posredno uručio njegovoj supruzi – sjeća se dr. Beglerbegović.
Pričalo se po Prijedoru da je u proljeće 1998. godine, Veronika svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika je poslala nani i prijevod teksta i svojom rukom napisala je kratko objašnjenje: “Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola.”
Enver Kovačević, brat Esine majke, sa tugom je govorio da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo okaharitu dušu nane Senije. U danima ratnih oluja, u danima njihove maloljetnosti, straha od ubijanja, nana Senija je razumjela svoje unuke da su morali prihvatiti i pokrštavanje i zaborav. Ali nije im mogla oprostiti zašto u dalekoj i slobodnoj Americi nisu postali Alma i Enis, nisu postali ono što jesu, ono zbog čega su rođeni, i ono zbog čega je njihov Eso ubijen.
Nana Senija umrla je u ljeto 2001. Godine, umrla je sa bolnom istinom sa kojom se nije mogla pomiriti. U mezar je, kažu, odnijela dvije goleme rane. Prva i golema rana je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga – to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.
Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića. Ni sa ovom golemom ranom, majka Senija se nije mogla nikada pomiriti.
Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru i:
– Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću.
Doktor Eso Sadiković je ukopan u Prijedoru 29. jula 2007. godine. Imao je 44 godine. U vrijeme ubistva bio je aktivista Ujedinjenih naroda i predsjednik “Udruženja otorinolaringologa SFRJ. Cilj moga pera je da ne zaboravimo ni jednu žrtvu u Prijedoru, ni jednu žrtvu dunjalučku. Posebno želim zapisati i da se zna, i da se na sva usta priča da su u Prijedoru ubijeni; Eniz Begić – doktor, Kemal Cerić – mikrobiolog, Osman Mahmuljin – internista, Razim Musić – doktor, Jusuf Pašić – doktor, Željko Sikora – doktor, Rufad Suljanović – doktor, i trebalo bi dosta knjiga ispisati da bi se pobrojali svi intelektualci iz svih naučnih oblasti, a i onaj obični narod. Jer niko nije običan, svi smo mi od Boga dragog stvoreni i došli smo na ovaj dunjaluk sa nekom ulogom svojom.
Zbog svih legendi, gazija, heroja, zbog nedužno ubijenog bošnjačkog naroda, svi trebamo dići svoj glas za nevino ubijene žrtve, posebno žrtve Prijedora, cijele bosanske Krajine i cijele Bosne i Hercegovine. Svi imamo želju, a to nam je i cilj da se preostale žrtve pronađu i dostojno spuste u crnu i krvavu zemlju bosansku, da im kabure posjećujemo i dove im učimo, a nalogodavci i izvršioci ovih gnusnih zločina procesuiraju.
Zbog žrtava rata, zbog istine, trebamo svi dati svoj doprinos i prema svojim mogućnostima uključiti se i tražiti od vlasti Prijedora da konačno podrže incijative raznih udruženja da se jedna prijedorska ulica zove po dr. Esi Sadikoviću, da se postavi spomen-ploča na logor “Omarska” i objekt „Bijela kuća“ u kojem su ubijani logoraši “Omarske”, kao i da se izgradi spomenik za 102 ubijene prijedorske djece.
Ako ne budemo uporni u svojoj namjeri, ako ne ostvarimo svoj cilj, vrijeme zaborava prekriće istinu o prijedorskoj krvavoj dolini, istinu o dr. Esi Sadikoiću, legendi ovog kraja i svim drugim istinama o nedužno ubijenim Bošnjacima…
Sine, jel pronađe makar jednu kost moga Samira?
Otvorih jutros snene kapke dok je vrelo sunce šepurilo se vedrim nebom i širilo tople zrake kroz gustu krošnju oraha ispod moga pendžera. Nasmiješih se novom buđenju i zahvali Svevišnjem na tome. Poslije jutarnjih obaveza poželih da zavirim na društvene mreže i blagi, tajanstveni osmijeh mladog momka prikova mi pogled i kao da mi neko nevidljivo biće tiho naređuje:
-Zastani! Pogledaj!
Skameni se od nevidljive naredbe i udubi svoje misli ponovo u blaženi pogled koji nam želi nešto poručiti. Pročitah tužne riječi dragog mi i cijenjenog prijatelja Enesa Beganovića i sledi se od pročitanog teksta.
Enesa sam slučajno upoznala ovog crvenog jula na „Maršu mira“ u Srebrenici…
Na trenutak ostadosmo nijemi i ja i moje pero. Ali istovremeno oko mene nevidljive sjenke pokazuju mi na hartiju crvenu…
Ustadoh, napravih lagahne korake po sobi, očima sam kolutala svim stranama svijeta i pogled mi zastade na istoku, na kojem se rađa sunce, rađa smisao života. Da li danas mnogi osjećaju taj smisao rađanja? Mnogi su sigurno izgubili vjeru u ljude, vjeru u sistem, vjeru u pravdu!? Jedan od njih je i Enes Beganović koji čeka istinu već punih 24 godine. Puno je čekati radost ovolike godine, a kamo li tugu?
Kao i mnogi njegovi vršnjaci, mlađi Enesov brat, Samir, milo i drago lice sa fotografije, volio je nogomet, a kada poraste sebe je vidio u ulozi geometra. Osnovnu školu pohađao je u Pećigradu i bez dvojbe bio je najbolji učenik svoje generacije, a posebno je njegova inteligencija dolazila do izražaja na svakom koraku. U trenutku kad je završavao osmi razred našao se ispred konkursa za Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru, koji je bio okačen na oglasnoj ploči. U tren oka svoju maštu usmjeri u naočitog pilota koji će letjeti svijetom. Majka k’o i svaka majka od brige za djetetom glasno je zborila:
-Sine, od toga nema ništa!
No, silna Samirova želja za letenjem smekšala je zabrinuto majčino srce i ipak upisa gimnaziju, zatim školovanje nastavi na vazduhoplovnoj akademiji, završi i obuku za instruktora letenja. Početak rata ga je zatekao u Zadru. Pretpostavljeni mu saopštavaju da iz Zadra treba biti premješten u Titograd (Podgorica), ali ratna previranja i njegov bistri um ga navede da odbije ovaj premještaj i otišao je do Udbine (vojni aerodrom u Hrvatskoj), a odatle dalje za Bihać.
Sjeća se Enes baš na ovaj dan – njegovih misli:
„Buraz, rat je neizbježan. Ove naše usijane glave ne znaju da podjele donose rat“
Kao što je Samir i pretpostavio rat se iz Hrvatske ubrzo preselio u Bosnu i Hercegovinu. Znanje koje je stekao nije dozvolilo Samiru da čeka skrštenih ruku i već u maju 1992. godine okupi preostale pilote u Bihaću i formirali su Vazduhoplovnu grupu. Samim osnivanjem ove grupe, javila se potreba za izgradnjom improviziranog aerodroma i izabraše lokaciju u Ćoralićima, kod Cazina.
Svi žitelji Krajine su dobro upamtili da je aerodrom u Ćoralićima bio strateškog značaja i spas Bihaćkog okruga. Isto smo svi dobro zapamtili da je potpuna blokada ovog kraja trajala dugih 1200 dana. Trebalo je preživjeti te duge i krvave dane i noći u okruženju od neprijatelja sa svih strana, i onda nam treba svima biti jasno – koliko su letovi ove Vazduhoplovne grupe preko tzv. SAO Krajine značili za opstanak našeg naroda?!
Samir se u predvečerje zadnjeg dana mjeseca jula 1994. godine nalazio u Bihaću, i nije se vidio sa familijom. Rat je, a dobro je znao da od njegovog skrivenog leta ovise mnogi životi. Sve prepreke i blizinu smrti je zanemario i stavljao slobodu i spas svoga naroda ispred svega, i ispred svoga života. Jer ako nemaš slobode, ako nemaš svoga ognjišta, onda nam nema ni opstanka na ovim prostorima…
Sutradan, 1. augusta 1994. godine Enes saznaje u Bihaću da je njegov brat sinoć iza ponoći poletio i da mu je avion oboren na teritoriji Hrvatske. Neka hladnoća je protutnjala Enesovim tijelom, jer znao je da mu se brat nalazio u avionu, da nemaju padobrane, niti bilo kakvu mogućnost spasa pri padu aviona sa visine od 3000 m.
Od tog kobnog 1. augusta pa sve do danas Enes traga za posmrtnim ostacima svog milog brata koji je bio školovani pilot i zaljubljenik u visine.
Samirove riječi će ispisti bošnjačku historiju koja ne blijedi:
„Ja ne znam da li ću se vratiti živ, ali dok sam živ pomagat ću svom kraju“
Svi dobro znamo da je bilo jako teško letjeti bez navigacija, uz to još i neravna pista, zatim letjeli su bez svijetla, bez najave i Samir bi u takvim okolnostima unosio parametre kako bi se prilagodili noćnoj tami i sigurno stigli do cilja. Često puta je zvuk aviona bio primijećen od strane agresora i bili su gađani iz sveg raspoloživog naoružanja. Kada sagledamo sve ove činjenice, možemo bar malo naslutiti koliki je stres bio u tajanstvenom osmijehu mladog Samira, ali nikada nije odustajao od sigurne smrti koja je vrebala tokom svakog leta.
Samir i njegov prijatelj Edvin Iftić su bili prvi piloti sa naših prostora koji su preletjeli visine pod kontrolom Armije RBiH.
Svi pričaju da je ovog hrabrog krajiškog momka krasila skromnost, a letenje mu je bilo bezgranična ljubav i tako na jednom od preleta u Sloveniju, želio je da započne obuku za civilnog pilota. Njegov brat Enes i dan danas prelistava potpisani ugovor o školovanju iz 1993. godine i dodaje:
-On nije bio borbeni pilot i njegova misija je bila humanitarog karaktera, jer je preko tog koridora između teritorije BiH u okruženju i slobodnog dijela Hrvatske, te Slovenije prevozio hranu, lijekove, sanitetski materijal, pomoć, bolesne i ranjene ljude. Ti avioni nisu bili borbeni, već transportni.
Dobro svi znamo da je ovaj heroj bosanski, preletio više od stotine letova, put je već znao napamet, a sve je to radio bez straha u jedinoj želji da spasi i produži život bihaćkoj enklavi.
Vrelog, prvog augusta, ratne 1994. godine, bosanskim i bošnjačkim nebom vihorili su tužni haberi da je oboren avion cazinskog pilota Samira Beganovića. Zastali su njegovi letovi na padinama Hrvatske, nadomak Plitvičkih jezera, ali teška i bolna borba Samirove porodice da pronađu istinu o njemu i da dostojno pokopaju barem jednu njegovu kost – nikada neće prestati.
Enes se sjeća svakih vrata na koja je kucao, sjeća se i mnogih koja su mu bila zatvorena i dodaje:
„Bilo je puno opstrukcija sa svih strana kada sam počeo da tražim brata. Čak sam bio upozoren da ga ne tražim jer bih mogao doživjeti svašta. Međutim, nakon rata, određeni ljudi su me odveli na lokaciju gdje je pao avion. Našao sam dijelove aviona i time demantirao hrvatsku stranu koja je izjavljivala da avion nije pao“, govori Enes dok tužno pogledom kruži po fotografijama sa mjesta nesreće i nastavlja:
„Bio je to veliki rizik jer sam tražio u tuđoj zemlji. Evo, na slikama vidite te momke koji su mi pomogli da nađem mjesto pada. Drago mi je da sam makar to mjesto našao. Nadležne sam molio da mi daju informacije koje imaju da uklopim u svoju priču, ali ni to nisam dobio. Molio sam da mi pomognu da nađemo makar sitnu kost da mi se majka smiri, ali ni to.“
Bratska ljubav ne poznaje prepreke, ni granice i tako Enes obilazi mnoge adrese na Balkanu, ali i u dalekoj Ukrajini, i dodaje:
„Od šest članova posade ostalo je svega osam kilograma njihovih beživotnih ostataka. Ostaci su odmah nakon pada poslani u Knin kao sjedište SAO Krajine, a odatle su prebačeni u Beograd. Nisu zadržani u Beogradu, već su poslani u Ukrajinu jer je to bio iznajmljeni ukrajinski avion u kojemu je Samir bio kopilot koji je uvodio parametre!
Saznanje da je od cjelokupne posade ostalo samo nekoliko kilograma kostiju kojima se gubi svaki trag, još više su ponukali Enesa da sazna istinu bolnu, da razjasni čudne okolnosti nestanka dokaza i da bar mali prst svoga brata Samira, šehida bosanskog, spusti u kabur crne bosanske zemlje. Najteže mu je padalo majčino pitanje kada bi se vraćao sa tih staza istine bolne:
-Sine, jel pronađe makar jednu kost moga Samira?
U tim teškim i bolnim trenucima nije joj mogao ništa odgovoriti, samo bi neprimjetno skrio goleme suze koje su same navirale i otišao bi…
Njihova majka je čekala istinu o sinu svome, ali nije je dočekala. Danas majka čeka sina svoga u Džennetu da im se duše spoje..
Između nišana njegova babe i majke stoji jedno prazno mjesto za Samirov šehidski nišan…
Danas dok ispisujem ove redove bošnjačke historije razmišljam o Samiru, razmišljam o hiljadu Samira koji čekaju na smiraj svoje duše. Njegov kabur još je prazan, a ulicom njegova imena šetači sa ponosom se sjećaju ovog bošnjačkog gazije, heroja, besmrtnika kojeg posthumno okitiše ordenom Srebrenog štita i Zlatne pilotske značke. Opet dalje pratim svoje misli… Danas bi Samir imao 51 godinu, danas bi imao svoju porodicu, imao bi i unuke, danas bi obilazio mezare svojih roditelja i Fatihu im učio… Ali danas u tišini vihori tužna istina iznad olupina aviona, a razasute Samirove kosti čekaju da se ugnijezde između kabura babe i majke na padinama pećigradskim…
SINE, PROĆI ĆE!
Žuti listovi igrali su svoj posljednji ples i lagahno padali na mokru travu, ostavljajući ogoljele grane na milost i nemilost prvim, ledenim pahuljama snijega. Kaharli, Ćazim svoj mokri pogled skloni sa samrtničke postelje, svoga babe Bešira i pridruži se plesu dotrajalih listova, koji su igrali svoju zadnju rolu. U toj lepršavoj igri, Ćazim se ubaci na filmsko platno i otpoče svoje prve uloge. Prva rola svojih davnih sjećanja, bila je oronula, trošna seoska škola i spoznaja prvih slova i brojki.
Dalje su se redale scene iz njegova djetinjstva, kojeg je pratila neimaština i borba za svaki dan života. Ispred zamagljenog mu pogleda, lelujale su siluete rahmetli mu majke Zuhre, koja preseli na ahiret i ostavi ih sve jedno drugom do uha. Puna ih je kuća, prvi na vjetrometini je bio njegov babo, poharan u duši za preranim odlaskom njegove hanume, zatim sedam kćeri i najmlađi mu sin Ćazim.
Dugo su čekali na njega, i majka Zuhra je i umrla na porodu dok je Ćazima donosila na ovaj prolazni dunjaluk. U ovoj bolnoj roli zastade Ćazim sa mislima, prigrli svoju nevidljivu majku, utopli se u njenom naručju, dok su mu tople suze prekrivale blijede obraze. Babo se nikada više nije ženio i mukotrpno je radio da ne bi skapali od gladi. U tim našim teškim odrastanjima, naša trošna kuća je uvijek čekala na nas i velika babina ljubav izvirala je iz svakog budžaka. Najviše su mi se urezale u sjećanja duge i hladne zime, ledenice koje su zemlju dodirivale. U tim noćima dugim, znali smo odškrinuti crni limeni šporet i uz plamen koji nas je milovao po obrazima, babo mi nam ispredao najljepše priče koje je često puta i sam izmišljao. Uz njegove maštovite bajke znali smo se ušuškati u prelijepi san i bar na trenutak okititi se izobiljem hrane, pića i lijepih komada odjeće.
Uvijek u tim snovima došla bi nam u pohode i naša majka Zuhra, koja nam je savjete djelila, milovala nas po kosi, molila nas da ne budemo kaharli za njom i da se zajedno borimo kroz život.
Odjednom, filmsko platno zaustavi gromki jauk njegova babe, koji mu je išaretom pokazivao da sjedne kraj njega. Brzo Ćazim isprati siluete koje su nestajale u igri požutjelih listova i smjesti se pored svoga bolesnog oca. Sva djeca su već bila pored babine postelje, a on im je teško govorio svoje posljednje želje. Prvo ih sviju pomilova svojim utonulim i mokrim očima, avaz mu je sporo i tiho izlazio i jedva se moglo razaznati o čemu im babo želi pričati.
Nakašljao se sa velikim naporom i riječi su same klizile niz hrapovo mu staračko grlo: “Djeco moja! Došao je vakat da se i ja pridružim svojoj, dragoj Zuhri. Odavno me već ona čeka, a ja oduljio da vas sviju izvedem na selamet. Koliko sam vam bio dobar i otac i mati, sami ćete osjetiti kroz život“ – babinu ispovijed prekinu iz glasa plač kćerki i sina Ćazima.
Prva sa suzama javila se najstarija kćer Fatima:“ Stani, babo! Nemerem ovakve tvoje riječi slušati! Duša nam se na komade raspada! Majka nas ostavi dok smo još mali bili, a i ti bi sada nestao!? – i na zadnjoj rečenici stalo joj je nešto u grlu i dalje nije mogla.
Ponovo se začuše tihe riječi haste sa postelje:
“Draga, moja, djeco! Nije se pitalo ni vaše majke, a ni mene se ne pita kada ćemo preseliti. Sve to nam Bog dragi odredi po našem rođenju i tako mora biti. Želim još nešto da vam kažem:
“Živite uvijek u slozi i pomažite jedni drugima. Budite dobri insani i neka vas po tome pamte, jer ništa sa sobom nećete ponijeti, samo dobra djela. Ja sam se trudio da vas izvedem na pravi put, nekada nije bilo po mome, jer roditelji žele najbolje svojoj djeci. Imate ovu trošnu kuću, ali imate mirnu dušu i čisto srce i dišite jednom dušom. Sine, Ćazime, tebi želim ovo kazati:
“Pazi na svoje sestre. Sine, još ove dvi sestre lipo udaj, neka se smiste u kršnu familiju. Evo, sine ostavljam ti ove dvije, malehne kutije;crnu i bijelu. Kada ti bude teško, sjeti se babe svoga i otvori ovu crnu kutiju, a kada ti bude lijepo, kada budeš previše sretan, opet me se sjeti i otvori ovu bijelu kutiju. Tamo ćes, sine moj, naći odgovore!“- riječi više nisu prelazile preko babinih vrelih usana, ali svojim blijedim i mokrim pogledom zadnji put pređe po svakom djetetu, zinu tri puta k’o mali ptić, potom se moglo naslutiti da šehadet prelazi preko njegovih sada već plavih usana i dušu svoju babo ispusti.
Djeca su zanijemila od bola i tuge. Rukama su prelazili po babinom slabunjavom tijelu, dozivali ga i shvatiše da je njihov babo preselio na ahiret. Pribrali su se, proučili mu Fatihu, pozvali strica i obavijestili efendiju i rodbinu. Sutradan su ispratili svoga oca, onako kako je i živio i kako bi i on sam želio da ga isprate. Skromno, dostojanstveno, sa saburom i po običajima naše vjere. Prvu noć poslije babine dženaze, djeca su ostala zajedno i uz obećanje između sebe, ugnijezdili se u babine posljednje želje.
Ćazim je nastavio mukotrpno raditi, pomagao sestrama, malo obnovio staru kuću, dobio troje djece, udao sestre u fine i kršne familije…
Ali poslije nekog vremena sve mu je krenulo po zlu… Često je Ćazim gledao u bolesnu djecu, nije mu bilo lahko gledati ni sestru koju je muž otjerao od njene djece, a žena mu je često bila kaharli. Iznemogli Ćazim je u tim belajima povlačio se često u sebe. Nije vidio izlaza iz ambisa u koji su sve dublje propadali. U takvom stanju sjeti se Ćazim babinih kutija. Laknulo mu je. Imao je osjećaj kao da je već došao kraj njegovim problemima. Brzo je otišao u gostinjsku sobu, našao crnu kutiju i još brže je otvorio. Na dnu kutije stajao je presavijen papir, koji je od godina čekanja već poprimio žutu boju. Uze papir u ruke i stisnu ga na svoja prsa, gdje se glasno čulo kucanje njegova istrošenog srca. Nije dugo moga gledati u papir. Kada su otkucaji srca postali umjereniji razmotao je papir i dugo gledao. Gledao… Požutjele riječi sa papira su prodrle do njegove svijesti. Na papiru je štampanim, iskrivljenim slovima pisalo: „SINE, PROĆI ĆE!“
Gledao je Ćazim dugo u požutjela slova. I, cijeli babin život mu je brzinom munje prošao kroz glavu. Koliko je samo iskušenja prešlo preko pleća njegova oca, ali on nikada nije posustao, nije se žalio, nije odustajao. Pomisli u sebi: „Kad je babo mogao izaći kao pobjednik u još većim belajima, e mogu i moram i ja!“
Ćazim je brižno odložio mudru poruku svoga oca i vratio kutiju na staro mjesto. Vrativši se u kuhinju, sa blagim osmijehom na obrazima i nadom u bolje sutra, smišljao je kako da se iščupaju iz ovakvog sivila koje ih je poklopilo. Sutradan su se svi probudili veseliji i krenuli ka boljem. Nije prošlo mnogo vremena, nestalo je onog sivila, djeca su ozdravila, sestra se vratila svojima, hanuma je bila veselija, pravili su i novu kuću. Život ih je počeo milovati i uživali su u jedinstvu svoje velike porodice.
Prošlo je dosta godina i Ćazim je uselio u novu kuću i spremao sina za ženidbu iz dobre i ugledne porodice u selu. Na dan kada su se okupili svatovi i kada je srce Ćazimovo bilo najveselije, požalio je što babo i majka nisu sa njima da podijele njihovu ogromnu radost. U tom trenutku sjetio se babine bijele kutije i njegove želje da ju otvori kada bude najsretniji. Danas je došao taj dan da se zaviri u kutiju i obznani i babinu želju… Neprimjetno se provukao između svatova, otišao u sobu i brzo se bijela kutija već našla u njegovim drhtavim rukama. Ovaj put je osjećao nekakvu nelagodu da ju otvori, a opet ga je kopkalo šta mu to babo želi poručiti. Stisnuo je zube, udahnuo duboko i drhtavim prstima raskrilio sada još više požutjelu hartiju.
Opet je Ćazim ostao bez daha. Gledao je u hartiju koju je lagani povjetarac sa oškrinutog pendžera lepršao u njegovim blijedim rukama. Ispisana babina velika slova dopriješe mu do svijesti i dobro se zagleda u već poznati tekst: „SINE, PROĆI ĆE!“
Ista poruka kao u prethodnoj kutiji. Uzburkale su mu se misli.
Poruka je bila jasna… Pomislio je, kako mu je babo bio mudar i kako ga je težak život isklesao u velikog mudraca. On nam je poručio da ništa nije vječno, sve prolazi, sve se kreće, a i mi smo dio te prolaznosti. Moramo biti jaki, boriti se na Allahovom putu i biti uvijek spremni na vječni polazak. Dok je u sebi Ćazim odmotavao poruke svoga oca, topla suza se spusti niz njegove rumene obraze i pade na požutjelu hartiju. Dugo je stajao ukočen na jednom mjestu. Kao da je stalo vrijeme… Polahko se, uznemireni Ćazim okrenu na sve strane svijeta, neka blagost mu prođe venama, potom spusti bijelu kutiju sa požutjelom hartijom na staro mjesto, uzdahnu duboko i prigrli prolaznost dunjaluka u dobru i zlu.
Dok je lagahno silazio niz basamake čuo je glasni eglen svatova i na samom izlazu ugleda svoga sretnog sina u svijetloplavom odijelu i nečujno mu poruči: “SINE, PROĆI ĆE!“
Rahmetli babo moj, išaret mi poslao!
Blagi jesenji povjetarac igrao se u vihoru lepršavim požutjelim listovima i smiraj nađoše po krivudavom životnom stazama kojom su hrlile sudbine različitih ljudi. Sve te posebne staze imale su svoj početak i svoj kraj, a samo neke ostadoše vječno u sjećanju svih vremena. Jedna takva staza ispisuje ovu priču koju mi je na tenane prenosila moja draga nana, a koju je i ona čula od svoje stare nane. Nekako su mi ovakve priče bile najdraže, jer one su se mogle uklopiti u sva vremena odnosno nevremena. Jutros dok gledam kako umjesto požutjelih listova lagahno lepršaju krupne pahulje snijega i grle gole krošnje oraha ispod moga pendžera, a neke pahulje zaustaviše svoj ples na krovu auta koji nekud bezglavo žure, dok ostale pahulje bijele su prekrivale staze slučajnih prolaznika ovog hladnog januarskog dana. U stanu toplo, idila bjelog prekrivača mi viri kroz pendžer, a moje pero neka nevidljiva sjenka polahko spusti u moju ruku.
Dok gledam prema sivim oblacima koji se naziru gore visoko, učini mi se da vidjeh svoju staru nanu i kao da mi šapuće istinu davnih vremena, koju mi je mnogo puta kazivala. Pokorno prigrli Božiji išaret i poče ispisivati redove naninog kazivanja:
-Tamo malo dalje od našeg sela, živjela je ugledna porodica, koja je žuljevitim rukama na velikom imanju obrađivala dugačka polja i poštenim radom hranili su svoju veliku familiju. Na samrti ih njihov babo okupi da se halali sa njima i besjedama koje su jedva mogli razumjeti, tiho je govorio:
-Djeco, moja draga! Mene sutra neće biti među vama! Sve vam halalim i samo vas jedno molim:
-Nikada nemojte jedni drugima kahar nanositi! Sve što smo stekli jednako podilite! Pazite jedni druge ko da sam i ja među vama! – na zadnjoj besjedi ugledni mualim zastade, izgovori šehadet i dušu ispusti svoju.
Život ove skrušene i vrijedne familije nastavio se po babinim savjetima i željama, kao da je i on među njima. Radili su od zore do mraka i niko kaharli nije odlazio na počinak. Tako su i odrastali i dalje nastavili bitisati na ovom prolaznom i kratkom životu. U staroj babinoj kući mlađi sin je dobio devetero djece, a voljom Svevišnjeg stariji sin nikada nije osjetio dječiji plač u svome krilu. Kako su djeca mlađeg brata odrastala, kuća im postade tijesna i braća se dogovoriše da naprave dvije kuće i da u miru nastave živjeti u svojim avlijama. Stariji brat predloži da njemu se pravi manja kuća, jer Allahovom voljom on i njegova lijepa hanuma će starost dočekati sami. Tako je i bilo. Kad su preselili svaki u svoje nove kuće, došao je na red da se podijeli i silno žito iz starog hambara. I to podijeliše isto na jednake dijelove…
Poslije diobe braća nisu mogla mirno spavati. Neka nelagoda je kolala njihovim žilama i san im nikako nije dolazio na oči. Sumnjali su da su kasno možda popili crnu kahvu i da im zbog toga san neće na oči. Sutra večer uskratiše sebi užitak da kafendišu, ali svejedno san im nije prilazio. Tako je bilo i narednih dana. Tek pred zoru bi malo ufatli očima. U tim nesanicama stariji brat se uputio u duboke misli:
-More biti, da me moj rahmetli babo na nješto upozorava? Sigurno sam njeđi zgrišijo? – pitao se, ali nije bilo odgovora. Onda mu sinu u glavu:
-Sigurno sam bijo pohlepan kad sam uzo isto žita ko’lko i moj brat? Nije ispravno da dobijemo jednako? On ima devetero djece i treba tol’ka usta nahraniti? Ja i moja hanuma to nemeremo pojesti haman za ciloga života? – i nakon ovakvih razmišljanja brzo se obukao, i otišao do svoga hambara. Razgledao je po svim budžacima… Svako okno puno do vrha. Na jednoj muhliji visila je prtena vreća, brzo je raskrili po podu i poče sipati nimet do vrha. Stavi polahko punu vreću na leđa, izađe na prstima i produži prema hambaru svoga mlađeg brata, istrese žito i praznom vrećom vrati se kući u topli krevet svoje hanume i zaspe ko klipa do ranog Sabaha.
Sve ove brige su isto mučile i mlađeg brata. Iako je radio teške poslove da bi prehranio svoju silnu djecu, san mu isto nije dolazio na oči. Dugo je razmišljao o nesanici i jedne noći se zapita:
-Sigurno me, babo moj, sa onoga svita na nješto upozorava? Njeđi sam moro fino zgrišiti? – postavljao je sam sebi pitanja i na jednom mu sinu odgovor:
-More bit’ da nisam bijo pravičan kad smo ‘nol’ko žito dilili? Jednako smo prepolili, a trebo sam bratu dati više? Oni nemaju svoje djece i ko će njimu doniti kad nestane u hambaru? Ja imam ‘vol’ku djecu i oni već sada mogu raditi i doniti i meni, a moj brat nejma nikoga! Njemu je sigurno potrebnije nego meni? – i uvjeren da je baš ovdi zgrišijo, ustade brzo iz kreveta i uputi se u svoj hambar. Dofati prtenu vreću sa čiviluka, natrpa je do vrha i produži preko velike livade koja ih je djelila, istrese žito u bratov hambar i vrati se u topli krevet i zaspa k’o malo dijete. Tako su radili godinama… Niti se u hambarima što povećavalo, niti smanjivalo… a braća su mirno svaku noć odlazila na počinak sa spoznajom da nisu rahmetli babi izašli iz hatora.
Ali jedne večeri braća se uputiše prema hambarima baš u isto vrijeme… Bila je ljetna topla noć, zvijezde sa neba su obasjavale livadu gdje se vidjelo haman u iglu uditi… Negdje na sredini dugačke i ravne poljane pod mjesečevim sjajem sretoše se braća sa punim vrećama žita na svojim već sada krhkim leđima. Prvo su zastali i gledali se nijemo…Dugo… Dugo… K’o da im je Bog dragi oduz’o i sluh i vid i razum… Samo su vreće ispred njihovih nogu prkosile znatiželji i mjesecu i zvijezdama i dunjaluku… Dođoše na trenutak sebi i počeše odmotavati klupko istine… U toj istini spoznadoše kako su svaku noć hodali ovim istim proplankom sa punim vrećama žita i ovakva istina im još više ispuni njihove duše merhametom i dogovoriše da baš na ovom mjestu izgrade školu, koja je poslije vjekovima odolijevala burnim vremenima, svjedočila njihovim iskrenim nijetima i babinim željama…
