Predsjednik BiH Alija Izetbegović

U zamagljenom mi pogledu smjestila se uzdignuta kupola, naslonjena na čvrste stubove domovine naše, ispod koje u smiraju nazire se kabur našeg dragog i milog Alije. Približavam se nijemo, a kao da stojim na jednom mjestu… Ispriječilo se vrijeme preda mnom. Osjetih njegovo umilno bošnjačko lice sa još finim i merhametli eglenom. Svilena mahrama padala je po ramenima mojim, a lagahni povjetarac pomilova moje blijede obraze na kojima se spuštala golema suza, ostavljajući iza sebe topli trag. Osjetih oko sebe opet onaj isti povjetarac koji milovaše bijele, nišane šehidske, gubeći se na blagoj uzvisini Šehidskog mezarja Kovači…

Umirih svoju dušu, svoje ubrzano srce, pogled smjestih na ispisana slova i ruke prema nebu okrenute u molitvu se opet pretvoriše… Moje misli su udarale o šehidski nišan našeg, dragog Predsjednika Alije i čekala sam odgovor iz daljine, daljine koja je tako daleka, a tako blizu mene. Blizu mene da mi je na dohvat ruke, a opet tako nedodirljiva i postojano – nepostojana… I dok su smjenjivale se bure i oluje u meni, začuh blažene riječi:

„ Kako je moj narod? Kako je moja Bosna?“
Poslije zadnje izgovorene riječi Fatihe, dlanovi krenuše ka mom licu, a eho ovih pitanja već je dopirao do moje podsvijesti… Začuh i odgovore moje koji su se prolamali u mom biću:

„Bosna je, dragi naš Alija, uvijek tamo gdje je i bila, bez obzira što je prekrajati opet žele! Bosna je i gorda i bolna i poharana. Ona živi merhametom dobrih insana koji bi živote za nju položili, ali, moj dragi predsjedniče, namnožilo se ovdje svakojakog izroda i guše sve dobro u njoj. E, moj predsjedniče! Da možeš ustati, sigurna sam da bi poželio namah da se u kabur ponovo vratiš! Tu bar počivaš u miru Božijem, a znam da osjetiš sve nemire oko sebe. Znam da osjetiš, predsjedniče naš! Zato, počivaj u miru! Ali, molim te, budno prati i čuvaj našu Bosnu! Molim te, predsjedniče naš!“

Odjednom umiri se lahor koji mi je cijelo vrijeme lepršao po licu i samo se stvarnost ukaza ispred mene, dok se u daljini čuo eho misli, brige i želja našeg dragog rahmetli Alije.

U tom trenu pogledah sebe kako skrušeno čučim kraj njegova kabura, umornom rukom i mislima i dalje milujem crnu bosansku zemlju, prekrivenu travom, iz koje je virio žuti maslačak i koja ponosno prekriva njegovu postojanost, njegovu veličinu, njegovu bezvremenost i našu nezahvalnost. Moje drhtave ruke napustiše travu zelenu i klizile su dalje po bijelom, ledenom nišanu iz kojeg zamirisa bijeli ljiljan koji se spoji sa mirisima duša šehidskih. Moju bezvremenost probudi eglen divnih ljudi, koji su pričali različitim jezicima, koji su bili i bijeli i tamnoputi, i žuti, i koji su prevalili hiljade kilometara da bi odali počast prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine, rahmetli Aliji Izetbegoviću, koji je volio tu istu domovinu, borio se za njenu nezavisnost i umirao je zbog nje. Gledam te insane iz dalekog Dunjaluka, a zbog čistog njihovog nijeta postadoše mi tako bliski, tako dragi i moji. Svi su učili Fatihu i tišinom se družili, sve do trenutka kada tu tišinu na silu prekinu fini glas vodiča:

„Here lies the president Izetbegovič!…“ i pojasni musafirima njegovim: „da je ovdje završena jedna značajna stranica velike povijesti Bosne i Hercegovine…“

Na trenutak ostavih predsjednika našeg da se druži sa musafirima svojim, pristiglih iz Turske i mnogih drugih dalekih zemalja, a noge me same dalje nosiše među ostale mezare šehidske. Čitam dalje njihova imena, strijele prošlosti i njihove sudbine neispričane šibaše me po čitavom nemoćnom tijelu i duši. I tako, hodajući od mezara do mezara, nađoh se na izlaznoj kapiji…