SREBRENICA: Nisu ispoštovali dogovor!

SREBRENICA: Nisu ispoštovali dogovor!

(Vrijeme bez kazaljki – roman o Srebrenici)

Mnoge sudbine Bošnjaka, ko roj pčela potekoše srebreničkom dolinom, zasebna svaka za sebe. A vrijeme ko da stoji u mjestu, ne pomjera se nimalo. Protok vremena bez kazaljki može doživjeti samo čovjek ove kotline kojeg je sudbina prigrlila i ne pušta iz svojih zlih kandži…
Mnoge sudbine Bošnjaka, ko roj pčela potekoše srebreničkom dolinom, zasebna svaka za sebe. A vrijeme ko da stoji u mjestu, ne pomjera se nimalo. Protok vremena bez kazaljki može doživjeti samo čovjek ove kotline kojeg je sudbina prigrlila i ne pušta iz svojih zlih kandži…

         Nakon odlaska njihove Senade, Bošnjo sa sinom Senahidom i praznom dušom, hodaše zabrinutih lica srebreničkim ulicima vodeći ozbiljne razgovore. Lagahni povjetarac prelazio je po njihovim izboranim licima i razbarušenim kosama i nestajao u okolnim šumama i brdima.

Ljeto je svojim vrelim zrakama grlilo napaćene mještane Podrinja koji svaki dan hrliše u susret neimaštini, iscrpljenosti, gladi, bolesti i sa jedinom željom da živi dočekaju novi dan. I u takvom srebreničkom danu stari se Bošnjo nasloni na ispucali duvar stare zgrade i raskrili umni pogled dugačkom džadom srebreničkih obzorja. Riječi mu same počeše izlaziti kroz suho grlo preko ispucalih usana:

– Sine, Senahide! Slušaj šta ti babo ima za kazati! Putujemo zajedno u vjekovima i svako malo zastajkivali smo u želji da ti što više istine usadim u tu tvoju malehnu i umnu glavu. Sine! Sve ti ovo govorim od onog vakta kada bijelo golubije pero sleti na tvoju malu, umnu glavu i kada osjetih tvoju misiju na ovom prolaznom dunjaluku koju moraš mudro prigrliti i ostaviti tragove istine generacijama koje dolaze – na ove riječi Bošnjo podiže kažiprst i prisloni ga uz svoju desnu sljepoočnicu i produži eglen:

– Zato sine! Svaku ovu moju riječ pohrani u svoj um i jednog dana kada pero bude titralo u tvoj ruci – obznani istinu ravnodušnom svijetu. Dok smo sa mojim kazivanjem prošlosti putovali sve ove godine, osjetih sve te njihove podvale i planove da nas istrijebe, rasele i korijene nam zatru. Zato mi, sine, u glavi čuče slike svih tih nepravdi i hoću na tenane da ti ih pripovijedam…

– Babo! Zašto ne ostaviš sve te istine za neka bolja vremena? Zašto ne odmoriš svoju umornu dušu i tijelo? Cijelim putem gledam u tebe, babo moj! I kad šutiš osjetim da tvojom glavom prolaze neke strašne muke, jer ti se obrazi mijenjaju kao nebo kojeg prate bure i oluje. Čas te oblivao ledeni znoj – ko zrna pšenice, čas se zarumeniš – ko crvena jabuka, čas ti lice bude bijedo – ko duvar! Strah me nekad bilo i gledati u tvom pravcu – približi se Senahid bliže babi svom, i pomilova ga po nabreklim rukama po kojima se modre žile pružile i odavale izgled iscrpljenosti i teških muka koje su ga trnovitim stazama pratile.

– Sine! Pusti babu svoga, neka mu riječi krenu ko brzi izvor ka ušću! Možda nećemo imati više prilike za ovakve razgovore! Zato je babo ponekad i brz i naporan u svom kazivanju. Sine, dragi! Oprosti babi svom, jer smrt nam je bliža od jake za vratom – i nastavi skrušeno da kazuje sve te istine bolne, dok pogled mu završi negdje daleko sa blagim merhametli govorom:

– Sinko! Potanko ću ti kazivati zbivanja koja zadesiše naš narod na ovim stazama koje smo prepješačili. Od kako znam za sebe, moj sine, pratio sam šta nam umotavaju dušmani u žutu hartiju, u svoje planove, u svoje ciljeve… Gušio sam se u bolu i čemeru  što je moj narod bio slijep i nijem na sva ta njihova umotavanja. Zato sine, na vrijeme ti sve ovo kazujem! A ti ćeš znati kad dođe vakat  šta ti je činiti!

Podmetnu Bošnjo stari sivi, tanki džemper između svojih povijenih leđa i hladnog duvara, pa nastavi:

– Da… Da, baš tako, sine moj! Kada dođe vakat, ispričaću ti potanko sve o Podrinju, a sada ću samo prenositi stvarnost koju smo i sami, kao i hiljade bespomoćnih naših Bošnjaka, osjetili na svojim nemoćnim plećima. Srpski narod sa čelnicima SDS-a[1] dobro zna svoje planove i nije se odstupalo od njih. Čelnici ove zloglasne srpske stranke su zajedno sa organima i obavještajnim službama bivše JNA i drugim službama iz Srbije i Crne Gore, otpočeli sa sprovođenjem plana na terenu zastrašivanjem bošnjačkog naroda, ubacivanjem špijuna u organe i tijela SDA. Stari Bošnjo se malo zamisli, podiže glavu ka nebu, šarajući očima plavim prostranstvima, pa skrušeno nastavi:

– Iz dana u dan uvlačio se strah u nedužni narod. Neizvjesnost i njihove sulude namjere postadoše vidljive u svim porama života: preduzećima, ustanovama, i u svakom domu. Naš zastrašeni narod osjeti na svojoj koži da se više ne sprovodi zakon i Ustav na ovim prostorima. Dolazi do blokiranja srebreničkog Rudnika boksita koji nije radio tri mjeseca pred sami rat.

U isti mah se uključi i dječak Senahid:

– Ama, babo! Zar opet Srbi?

– Da… – odgovori i dugo zaćuta.

Jedino dragi Bog zna šta se vrzma u babinom britkom umu. Ovo ćutanje njegovo se odužilo, pa ni njegovom Senahidu ne bijaše jasan razlog takvom stanju. Mislio je da mora pomoći babi svom da nastavi, pa ga eglenom natjera na to:

– I šta bi dalje, babo? – upita i odmah ozbiljno konstatira – I znaj, ne volim kad šutiš. Eto, ne volim, babo!

– Sve mislim i pitam se, sine dragi, ko upravlja ljudima? Je l’ to sa nama upravlja Bog, ili biće suprotno njemu? Znam da Bog dragi upravlja svim i svačim na dunjaluku, ali svejedno su oni protiv nas! A, bili smo komšije, braća i kumovi do jučer… Svi smo od Boga Jedinoga…

– Da, vjerujem da je tako, ali pojasni mi!

Stari Bošnjo ozbiljno se okrenu ovoj bolnoj temi. Njegovo lice poprimi zabrinuti izraz, pa je dugo sinu svom objašnjavao najnovija društveno-politička i ratna zbivanja koja su se prelila na Bosnu, kao veliki oganj bez nade da se može ugasiti. Pojasnio mu je i situaciju oko Šumskog preduzeća “Drina” iz Srebrenice kojeg su Srbi iz Bratunca blokirali iz jasnih neprijateljskih pobuda. Nedugo zatim, protjeraše sve nesrpske radnike iz šuma pod izgovorom da su to srpske šume, a koje su uistinu bile u društvenom vlasništvu. Da je sve išlo u dogovoru sa srpskim vlastima, pokaza se i odluka da se prestane sa slanjem sirovine i repromaterijala iz Srbije. To je dovelo da mnoga ovdašnja preduzeća, koja su ovisila od tih sirovina i većinom hranila ovo stanovništvo, stave ključ u bravu, a radnike pošalje na neplaćeni dopust.

– Kakav neplaćeni odmor, moj Senahide? Bila je to direktna objava rata nama Bošnjacima, autothonom narodu ponosne Bosne posijane stećcima i krvlju našom natopljeni temelji njeni – skoro za sebe, duboko zamišljen, nastavi Bošnjo, čije eglene izmami pitanje sina Senahida:

– Babo, sve mi se neki strah uvlači u kosti! Jesmo li mi imali pametnih ljudi? Šta su oni radili cijelo to vrijeme?

– Eh, dijete moje! Samo što si zakucao na vrata života, a već tako pametno zboriš.

– Hvala ti, da si me tako odgojio! – bili su dragi babini egleni malom Senahidu.

– I dobro pitanje, jer je baš na mjestu, sine. Nikada meni nisu bili jasni ti naši bošnjački intelektualci. Aaa… ruku na srce, čast izuzecima. Vjeruj, mnogi su došli na funkcije iz nekih svojih razloga. I posmatrali su sve to sa strane, i bili što dalje od SDA[2]. Uključivali su se u neke beznačajne prosrpske stranke i tako debelo pridonjeli srpskom hegemonizmu koji tek slijedi, dok su se Srbi na sva vrata uključivali u SDS i kovali planove protiv nezaštićenih Bošnjaka.

– Eh… kakvih sve intelektualaca imamo! – uključi se ponovo Senahid.

– Sramota! Sramota, sine!

– Jadno… baš sramota! – potvrdi dijete.

– Ali, ti ovo zapamti dobro, moj Senahide – nastavi stari Bošnjo. – Većina čelnika SDA nisu zbijali redove Bošnjaka i organizirali otpor našem agresoru, već su gledali kako će spasiti svoje žive glave i izvući svoje porodice, daleko od ove krvave podrinjske stvarnosti.

– Znači, nije bilo otpora, onog našeg, ako zatreba? – upita Senahid.

– Malo… Bilo je u nekim mjestima malih pokušaja organizacije otpora pod velom vojnih tajni i umjesto da se još više zbijaju u redove, oni su se u vaktu pred sami rat išetali sa ovih prostora prema Tuzli, Sarajevu i ostalim zapadnim destinacijama, ostavljajući uznemireni narod u glibu do samog vrha tjemena glave koji se gušio u svome jadu – zastade malo Bošnjo i pogleda sina da se uvjeri da nije možda zaspao.

– Sine! Jel’ možeš pratiti babu svoga? Da nisi u san pobjegao, a ja navalio ko slijep?

– Budno te pratim, babo! Tako mi lahke i fine riječi govoriš, da same ulaze mi u glavu! Slušao bih te i dan i noć! Samo nastavi, tako istiha pripovijedati!

Pogleda polahko ponovo Bošnjo sina svoga od glave do pete, da se uvjeri u istinitost njegova kazivanja i nastavi dalje:

– Sve ovo osjetismo na svojoj koži, i jadni narod ostade bez svojih “vođa”. I tako, srbo – crnogorski agresor na silu okupira ove naše prostore, a Bošnjaci predaše i ono malo oružja što su ga imali.

– Predali? – začudi se dječak.

– Da, predali! Još jedna sramota, sine, naša sramota golema! A, znaš šta – upita otac sina svog.

– Šta, babo? – ponovi pitanje dijete.

– Najžalije mi bilo kada doznadoh da je samo u Vlasenici predano preko 2000 komada cijevi. Eto, sine! Tako naši rukovodioci, i oni što su mogli učiniti nešto za svoj narod – predadoše oružje, pokupiše svoje porodice i odoše u nepovrat…

– Babo? Zašto je Srebrenica napadnuta? Šta im je kriv narod goloruki? Jesmo li im toliko mrski?

– Eh, sine? Pravo ćeš me namučiti dok ti odgovorim! Teška pitanja mi namah postavi? Ali, odgovoriće tebi babo, onako kako zna i umije…

– A, kako ti to dobro znaš, babo? Ko da ti meleki šapuću? – našali se dijete

– Čitam, osluškujem, razgovaram. Kažu učeni ljudi sa kojima sam razgovor vodio da su 12. aprila 1992. Srebreničani proveli dan u iščekivanju kakva će ih sudbina poklopiti. Jer lideri stranke SDS-a ponudiše predstavnicima SDA stranke podjelu Srebrenice – na srpsku i muslimansku, to jest bošnjačku.

– Kako podijeliti zemlju koju smo, kako mi vazda kažeš, vjekovima gradili, u njoj se rađali i živjeli, ali i umirali za nju? – prekide Senahid razgovor babi svom.

– Sine! Dobro me sada slušaj! Svaku ovu riječ koju ću ti kazati smjesti negdje u ćošak svoje pametne glave… Lokalni vođa SDS-a, Goran Zekić, na sva usta je tvrdio da je stav njihove centrale sa Pala da Srbi uvažavaju samo zakone takozvane samoproglašene Republike Srpske i da bosanski Srbi mogu i moraju živjeti samo sa braćom Srbima iz Srbije.

U blizini Bošnje, pognut haman do zemlje, sjedio je stari Zaim koji se nakašlja par puta da bi skrenuo pažnju na sebe i priupita umnog Bošnju:

– Cijelo vrijeme gledam u tebe i slušam kako polahko zadireš u svijest svoga sina i sa saburom mu prenosiš našu tešku sudbinu. Ako nemaš ništa protiv i ja bih se malo uključio u vaš razgovor i nastavi i ne čekajući da mu Bošnjo potvrdi:

– Sjećam se dobro tih dana o kojima sada pričaš sinu. Haman, nismo ni jeli ni spavali tih dana. Osjetili smo njihovu silu i našu nemoć da im se odupremo. I taj dan rukovodstvo stranke SDA Srebrenice prihvaća podjelu Srebrenice, ali pod uslovom da to moraju prvo potvrditi odbornici Skupštine općine Srebrenica. I tako zakazaše sjednicu Skupštine općine za 13. april 1992.

Javi se sav uznemiren i zajapuren u licu, mali Senahid:

– I jesu li održali tu sjednicu? Šta bi dalje? Sve nešto vrije u meni od želje da što prije saznam istinu?

– Eee, dijete drago! Svašta ćeš se ti naslušati od svoga babe i mene! Naravno, da je održana sjednica, sinko dragi. Izbezumljeni narod se okupio ispred općine i sve im oči bile uprte u zgradu iz koje nisu očekivali ništa dobroga. Sinko! Ne mereš se ti sa Srbinom ništa dogovoriti, jer on slaga čim migne. Opet kažem čast izuzecima…

– Đedo, Zaime! Nije ljudski lagati? Kako ih nije sramota lagati i ljudima opet u oči gledati?

Othuknu Zaim duboko, odmahnu rukom i nastavi:

– Nije ljudski! Ali većina njih nikada i nisu bili ljudi. Srbi, odbornici SDS-a tražili su da od teritorija općine Srebrenica prvo se formira srpska općina Skelani, a od ostatka teritorija da se formiraju dvije općine Srebrenice, uključujući i podjelu grada Srebrenice, i to na srpsku i bošnjačku.

I Bošnjo nije mogao izdržati, a da se ne uključi u razgovor:

– Ovo je van svake pameti. U Srebrenici živi preko 6 000 Bošnjaka od ukopno 8 000 svih stanovnika, a oni bi nama dali samo treći dio Srebrenice? I Zaime, jel prihvatiše Bošnjaci takav prijedlog?

Nakašlja se stari Zaim, koji je očito dobro poznavao ovu noviju historiju Srebrenice, klimnu glavom, pogleda na lijevu i desnu stranu i nastavi:

– Čelnici SDA i poslanici u skupštini su vijećali između sebe i donijeli odluku da je bolji bilo kakav dogovor od prokletog rata i prihvatiše, iznenadivši svoje protivnike koji su očekivali negativan odgovor i samim tim njima dali opravdanje da zakuhaju.

– Hmm… Neočekivano, a opet očekivano – reče Bošnjo.

– Da, baš tako! I tako nisu imali drugog izbora, nego da formiraju radne grupe sa obadvije strane koje će na kartama označiti njihove dogovore i namjere. Kada su se odbornici pomolili iz zgrade dočekani su aplauzom… Stručna grupa koja je određena ispred stranke SDA došla je tog istog dana na dogovoreno mjesto na sastanak za pregovore, međutim ostadoše zaprepašćeni nedolaskom pregovarača protivničke, dakle, srpske strane…

– Hmm… Vazda lažu – ubaci se stari Bošnjo.

– Tako je – nastavi Zaim. – Međutim, ne pojaviše se oni ni 14., 15., a ni 16. 4. 1992. i narod u strahu masovno napušta Srebrenicu raznim prevoznim sredstvima: kolima, autobusima, kamionima. Pokrenuo se pravi egzodus…

– I šta bi dalje? – pitao je zbunjeni Senahid.

Drmao je glavom stari Zaim, navuče debele obrve na oči i nastavi:

– Šta bi? Sljedećeg dana, 17. 4. 1992. dolazi hitni telefonski poziv od čelnika SDS-a iz Bratunca i traže da se predstavnici Bošnjaka Srebrenice odazovu hitno na pregovore u Bratuncu, u hotelu “Fontana”.

– I, je li odoše naši da pregovaraju? – opet Senahid nestrpljivo upita.

Tihim i iznemoglim glasom Zaim odgovori nestrpljivom djetetu, dok ga je stari Bošnjo sa velikom pažnjom slušao:

– Naravno da su otišli! Ispred Bošnjaka Srebrenice odlazi dr. Sabit Begić sa delegacijom. Na samom ulazu u Bratunac ostadoše zaprepašćeni krcatim ulicama vojnika JNA, i sa tek mobiliziranim domaćim Srbima koji bijesno paradiraju sa tenkovima i transporterima.

– Uh, đedo moj!? – začudi se dijete. – Ko bi to očekivao? A, kako moj babo kaže, mi to ne bi nijednom insanu, ili narodu učinili. A, vidi njih šta nama uradiše!

– Šta ćeš, tako je to sa njima – reče Zaim, pa je samouvjereno, kao pravi živi svjedok ovog slučaja – koji će kasnije ući u historiju kao necivilizacijski čin prema Bošnjacima, nastavio:

– U hotelu “Fontana” doktora Begića sa delegacijom, umjesto pozdrava, dočekaše sa ultimatumom da do 18. 4. 1992., dakle „da sutradan, do 8 sati Bošnjaci predaju oružje, i da od ranijeg dogovora o podjeli općine Srebrenica nema ništa“. Rekli su: „Srebrenica je uvijek bila i biće srpska“!

Potom, stari Zaim zapali cigaru… Ostade dugo zamišljen uperenog pogleda u jednu tačku, negdje u daljini i kao da sve to prati na velikom, filmskom platnu sa glavnim glumcima i njihovim ulogama. Kada je napustio pogledom tu tačku na pozornici svoje podsvijesti, mahinalno otrese pepeo sa cigare i nastavi:

– Duša me moja boli kad se sjetim tih dana! Najradije bih da sam tada umro i da su me zaobišli svi ovi belaji života. Sjećam se ko danas kad se vratila naša delegacija sa pregovora sa doktorom Begićem. Narod ih je sa nestrpljenjem čekao na ulicama. Vidio sam odmah po njihovim snuždenim izrazima lica da pregovori nisu uspjeli i da ono što nam imaju za kazati ne miriše na dobro.

– Sad si me, đedo Zaime, uvjerio u sva kazivanja moga babe – umiješa se Senahid i nastavi slušati svoga sagovornika:

– Bošnjačka delegacija umjesto da stiša duhove, ona odmah krene – s neba pa u rebra, počev od ultimatuma Srba o predaji oružja i njihovo poricanje prijedloga o podjeli Srebrenice – podijeli svoju bol i sjećanje stari Zaim koji im posvjedoči da je to bila prevara Srba bez presedana.

Stari Zaim je dječaku i njegovom ocu do tančina ispričao tadašnji događaj koji je prethodio pripremi genocidnih namjera prema Bošnjacima Srebrenice. Sa bolom ispriča kako se bošnjački narod na tu vijest bio skamenio, bez daha ukopan na srebreničkim ulicama:

– Ljude je panika uhvatila. Strah je zarobio njihove duše, a kad se pribrahu brzo spakovaše svoje sitnice i masovno krenuše u zbjegove. Što dalje od Srebrenice, prema Tuzli, Kladnju, Sarajevu i dalje prema drugim evropskim zemljama.

Svo vrijeme je umni Bošnjo pogledom gutao starog Zaima, a ušima naređivao da nijednu riječ ne ispuste, da temeljito prenesu u njegov um, da ih čuva i dalje prenosi pokoljenjima kroz Senahidovo bijelo pero. Umiješa se u razgovor usplahireno, bez da je ijednu riječ ispustio:

– Zaime! Šta dalje uradi bošnjačka delegacija? Jesu li i oni put pod noge i što dalje od Srebrenice?

Zaim je dugo ćutao, brisao znoj sa čela ko bobe graška i nastavi:

– Eee, moj Bošnjo!… Krivo mi na njih tada bilo… Jako! Ta ista bošnjačka delegacija koja je bila na pregovorima u Bratuncu, smjestila se u restoranu “Lovac”, i zahtjevaše od Hakije Meholjića i Akifa Ustića da predaju oružje… Tim njihovim zahtjevom svi su ostali zabezeknuti. Narod je slutio srpske prevare. Organiziralo se stotinjak srebreničkih momaka za odbranu svoga grada, a poslije im se pridruživali i mnogi Srebreničani. Kada delegacija spoznade situaciju da neće doći do mirne predaje oružja, napustiše sve pregovore i sa familijama ostaviše Podrinje iza sebe na milost i nemilost agresoru.

– Uh!? Baš su to neke patriote i odani Bošnjaci… Šta bi sa ostalim narodom? – javi se opet Senahid.

– A, narod? Narod ko narod. Ko što onaj Pašić reče: „Narode moj, stoko moja“, tako i tada bi. Stado bez čobana, lahko se izgubi. Narod se osjetio nezaštićenim i bez svojih vođa koji su trebali biti uz njih… Hodali su izbezumljeni ulicama i nikako da krenu u zbjeg i ostave ono što su godinama kućili. Žao im je…

Stari Zaim rukama popravi svoju crnu francusku kapu na glavi, udahne duboko i nastavi:

– Da! Žao im je svoje Srebrenice… Sa glasnim jecajima duše, u gluhoj tišini, opraštali su se Srebreničani s stazama svojim, kojima su hodili, ognjištima na kojima su odrastali, ljubavima svojim, kaburima svojih predaka… Krenuše nesigurnim pravcima u svijet nepoznati. Srebrenica svakim satom postajala je sve pustija i sablasnija.

– Znači, odluka je pala? – upita ga stari Bošnjo.

– A šta bi taj narod čekao drugo. Svako je odlučivao za sebe. Gasila se nada, ljudi su odlazili nekim drugim kolosjecima sa kartom u jednom pravcu. Na toj karti bez adrese titrala su blijeda slova neizvjesnosti, boli i tuge… Ulice grada su odjednom postale puste, a noć prigrli svega 400 stanovnika njegovih.

– Samo? – upita Senahid i odmah uslijedi drugo pitanje:

– A, koliko je Bošnjaka živjelo prije?

– U to vrijeme u samoj Srebrenici živjelo je oko 8 000, a od toga broja je bilo oko 6 000 Bošnjaka.

Bošnjo se podboči i sagnu glavu… Dugo ostade skrhan od tuge ne pomjerajući se ni na jednu stranu. A kad se smiri, ponovo pogleda pravo u Zaima. Besjede mu same krenuše:

– E, moj dragi, Zaime! Sada me pravo rastuži! Ovakvu istinu moji prijatelji nisu podastrijeli pred moju razumnu svijest… Nešto sam od ovoga načuo, a ti mi sada sve to fino razjasni. Znaš šta ja mislim o tome, kao jedan razboriti, umni, Bošnjo? Da narod nikuda nije trebao bježati! Čelnici Bošnjaka su trebali biti na čelu, uz svoj narod, i herojski svi zajedno sa narodom Cerske, Konjević-Polja i Žepe pružati otpor agresoru. Uvjeran sam da bi sve bilo drugačije za Bošnjake Istočne Bosne, a samim tim i za našu državu Bosnu. Znam da je tada svima teško se bilo odlučiti za nepravednu borbu, ali ovako nam je svima još teže! Neka nam dragi Bog bude u pomoći – zaključi svoju misao stari Bošnjo.

 

[1] SDS – Srpska demokratska stranka je nacionalna desničarska stranka Srba, koja je bila još osnovana tijekom postojanja SFRJ. Imala je vodeću političku ulogu u ratovima, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u Hrvatskoj.

[2] SDA – Stranka demokratske akcije osnovana je 26. maja 1990. u Sarajevu, a prvi predsjednik bio joj je Alija Izetbegović. Osnovali su je Alija Izetbegović, Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić. Bila je prva nacionalna stranka i bila je nositelj demokratskih promjena, ali i stranka koja je bila nositelj bošnjačke politike tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Ramzija Kanurić-Oraščanin
Written by Ramzija Kanurić-Oraščanin