Svekrva Ćamka, zamotala je hedije u providni, svitli papir!

 

Blaga jesen prostrla je svoje šareno ruho po avlijama i širokim puteljcima mirnog i pitomog sela. Svekrva naredi nevisti Zuhri da brezovom metlom pomete lišće po prekući, a potom da krenu kod njene starije sestre Halide, skroz na kraj drugog sela.

Dok je svekrva prolazila avlijom, Zuhra je upita:
– Majko, kako ćemo samo tako hrupiti? More bit da čeljad imaju njekog važnog posla?
Svekrva Ćamka zastade ko ukopana i odgovori:
– U našoj lipoj Bosni samo hrupiš. A kad se pomole musafiri, trči se pred njika i ljube se dok ne prestanu. Njekad se zabune pa ne znaju haman u koji će obraz se ljubiti, a đehkad se lupe i nosevima i glavama. Dok se srčano selame domaćini odnafo što dulje zadržavaju musafire, samo da ne hrupe u trlog i da se na brzinu uskloni sve po sobama. Od srca se svi raduju musafirima, a ako ima kakvog posla sve more pričekati dok musafiri ne odu.
-Ali majko! More biti da čeljad nemaju troška u kući? Zato velim da bi bilo lipo se najaviti?
-Snaho, moja, lipa! Kad gosti tako iznenada hrupe starišina išaretom pita domaćicu jel ima u kući lipa soka, keksa ili treba njeko djete poslati u zadrugu? Ako nejma potrebe za zadrugom, ondak njeka od cura fati se ručnog mlina i sipa popržitu kahvu i vrti ručkom, a iznutra se čuje kako hrskaju kafena zrna, a miris se širi u svaki budžak. Dok se mlin polahko vrti, fildžani se redaju
na tablju, zatim tvrda kocka bjela haman ko papir, i još uzvarita varenika sa debelim, žutim kajmakom po vrhu. Vajika mlađa ženskać sipaju kahvu i ledeni himber koji se oznojio u staklenom bokalu. Musafiri se dočekuju ako je lito u hladnoj musafirskoj sobi, a zelene guste zamrače na pendžerima nedaju vrelini unutra.

Ukućani se smiju od uha do uha i da stotine muka imaju to niko nesmi vid’ti. Tako ti je moja nevista kod naske, a ti ubrzaj sa tom metlom dok ja milošte iskupim nama krećemo – i produži svekrva hitrim koracima strmim basamacima koji su glasno škripali pod njezinim težačkim nogama.
Ćamka, tako se svekrva zvala, prvo svrati do prisoblja, umi se friškom vodom i mirišljavim safunom i pruži korak do svoje sobe… Otvori jazom ormar i osejri dobro svaku rafu. Izvadi sebi na kat dimije i bluzu po kojima se pružili šareni đulevi i šamiju i polahko se poče oblačiti. Zatim se podboči i zamisli kome će šta poniti… Svoju nevistu vodi prvi put i nesmi izgubiti obraz, a bome i milošte moraju biti za pripovidanja. Zna da joj je sestra zamirdžija velkačka. Ta bi zamirila svome rođenom oku, da ne bi njojzika. Ko da nismo sestre rođene. Ona je sva na babu, koji je svakom mahanu znavo naći, a za svaku sitnicu bi plano i njeka ga huja spopadala brez veze, a ja sam više na svoju majku ličila koja nije što no kažu – ni mrava zgazila u svom životu. Ćamka prvo izvadi svitli papir, jer hedije se nesmiju vid’ti izvana, ondak dofati za sestru tegetni čit za dimija i bluze, za čojka joj dofati perlonku košulju-nemora se ni paziti koji je broj, i stavi mu još i velkački peškir. Djeci stavi kesu tvrdi bonbona i dvi vreće smokija. Staroj nani dofati iz budžaka litru soka na raščinjanje, jer ona ništa tvrdo nesmi na one svoje slabe zube. Sestrinoj snahi stavi servis čaša i tanki keks, a čojku joj stavi brezbojnu potkošulju. Drugoj nevisti stavi zdjele za hošaf i kombinu bjelu ko snig, a svojoj sestri još podupla i jednu čikuladu koju je odavno čuvala za obraz osvitlati. Sjeti se da joj sestra ima ćer haman za udaju i za njuke namini lipu majicu sa šljokicama, da se bome vidi kako tetka zna fino i moderno izabrati.
Dok je gledala po umotanim hedijama, upita samu sebe:
-Jesam li se dobro opremila, majko mila? Ne bi kabulila da me kašnje nosaju po ustima za sav dunjaluk? – i da bi Ćamka bila mirnija u duši podupla sestri još njekakvu vestu u mrkocrvenoj farbi.
Taman dok je sve metnula u veliki ceger i nevista je već spremita čekala u avliji i krenuše uskom dugačkom džadom, koja se pružala u njihovom pogledu.

Nevista valja mriti nama uze ceker, a svekrva nastavi pripovidati:
-Moja draga Zuhra! U vaktu u kojem sam ja rasla u komšiluk se išlo kad insanu prahne. Nije se pratilo jel to u šes izjutra, u sred srica dana, u akšam, ili u jedanes naveče. Ako se ide blizu onda se ne nosi ništa, nego mašuć šakama i samo hrupiš na vrata. Nikad se nije kucalo, samo otvoriš jazom vrata i vičeš iz glasa: “Morel se vamo?“ i ne završiš sa pitanjem, a već sjedaš na sećiju ispod pendžera. Haman se nisi ni smistijo a već počnu redati svačega pred tebe; prvo se kahva peče, zatim brdari, gurabije, suha lutma, uvršit tanjir ogulite voćke…
I dok je svekrva isprepovidala snahi običaje iz njenog vakta u tom se pomoli mala prizemna sestrina kuća iz koje su izlazili ukućani i smijehom od uha do uha trčali pred njike dvije…ljubeći ih dok ne prestanu…

Ramzija Kanurić-Oraščanin
Written by Ramzija Kanurić-Oraščanin