Umrla je naša majka, Srebreničanka, HAJRA ĆATIĆ, heroina bosanska!

Zadnji put kad smo razgovarale, teško govoreći zamolila me, da svi zajedno istrajemo na istini, i da lagahne kosti nedužno ubijenih dostojno pronađu smiraj u kaburima svojim!
NEKA TI JE VJEČNI RAHMET, HEROINO BOSANSKA!
Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin
Zadnji izvještaj Nine Ćatića – Srebrenica se pretvara u klaonicu!

Tapkajući lagahno na prstima, Senahid otvori sobu svoga babe na kraju dugačkog hodnika. Potom produži tihim koracima prema pendžeru, sa kojeg njegov babo pogledom sa kožne, udobne, crne fotelje, pokriven tankom mekahnom dekom po nogama često puta prebire po sjećanjima svojim. Odmah sa vrata ugleda sijedi potiljak babine glave i nije bio siguran da li njegov babo budan sanja, ili snovima boji život svoj. Prikrade mu se još tiše i kada vidje da babin pogled luta kroz staklo, pomilova ga jednom rukom po sijedoj, uredno počešljanoj kratkoj kosi, a drugom rukom spusti na mali drveni stolić vreli čaj od lipe.
– Babo! Je l’ odmaraš svoju krhku dušu? Evo, i topli čaj ti donesoh da se okrijepiš uz naš fini eglen!
– Sine! Previše te zahmetim , a znam da nemaš, haman kada ni nosa obrisati?
– Ne govori tako, babo moj! Ti si cijeli život imao vremena za mene i ovo je samo sitnica od svih onih blagodati koje mi pokloni! Zato ću uvijek biti u tvojoj blizini, stari moj.
Starom Bošnji oči zamute krupne suze, spusti drhtavu ruku na Senahidovu umnu glavu i krenu sa tužnim eglenom:
– Bar da mi je moja Senada živa? Ona je uvijek titrala oko mene! Ona je živjela mojim životom i ja njenim! Sine! Bili smo jedna duša a dva tijela! Sada mi fali njena polovina duše? Fali mi njen dragi i umilni lik? Fale mi njene skrušene riječi do zore? Fali mi, sine moj…? – i zadnje izgovorene riječi stadoše mu u grlu, dok mu se brada tresla od silne žalosti za svojom hanumom, koja prije nekoliko godina, Allahovom voljom, preseli na onaj ljepši i pravedniji svijet.
– Babo! Svima nama fali majka moja? Nema dana da je unučad ne spomenu? Ostavi moja majka duboke i zdrave korijene u našoj porodici. Te korijene njene nastavili smo njegovati i oni postadoše naš putokaz kroz vrijeme – dok je Senahid pričao o svojoj dragoj majci jedna golema suza sleti niz njegov fini i umilni obraz. Brzo pogled skrenu u stranu da babo ne vidi njegovu bistru suzu i nastavi:
– Babo! Dođe vakat da ti pričam dalje o našim herojima. Stari Bošnjo spusti svoj tajanstveni pogled na Senahidovo umilno lice i mahnu mu rukom da nastavi.
-Nisam u svom životu sreo insana poput tebe! Toliko volje u tebi za mojim kazivanjem, toliko dragosti na tvome licu, kada se nova priča pojavi, toliko radosti u tvome zabrinutom umu.
Danas, moje pero ispisuje sudbinu jednog mladog Bošnjaka koji proleti ovim dunjalukom, ali ostavi debele tragove svoga postojanja. Dok sam pričao sa njegovim preživjelim prijateljima, rekli su mi, da je bio mlad svega 26 godina je živio. Rekli su mi, da je bio hrabar, da je bio student žurnalistike u Novom Sadu, da je imao pero u svojoj ruci i da se vratio u svoju Srebrenicu, 4. aprila 1992. godine, za Ramazanski bajram – čim je osjetio srpske apetite da porobe njegov grad. Ta legenda bosanska je dobro poznata mnogim Srebreničanima i radi se o našem dragom i milom, Nihadu – Nini – Ćatiću.
Srebrenica, 10, 11, 12. jula 1995.

– Dok sam slušao kazivanja o ovom dragom novinaru, mojim venama kolala su mnoga pitanja: „Bože! Kako li je njegovoj majci Hajri, dok mislima čeka na pragu sina svoga? Kako li je njenom srcu, dok usplahireno tutnja njenim njedrima?“… Brižno sam gledao ovu blagu Bošnjakinju i njeno lice skrhano od tuge. Tako sićušna, a tako plemenita!
– Ova majka svako jutro Svevišnjeg moli: „Bože, samo da pronađem kosti svoga djeteta? Bože, samo da mu kosti u crnu bosansku zemlju spustim? I kabur da mu vidim? Pa, Bože, zar je previše to što tražim?
– Sine! Je l’ pronađe uplakana Hajra dijete svoje? – Senahid pogleda svoga babu i nastavi bolno:
– E, moj stari! Svakog 11. jula novi kaburi popunjavaju dolinu usnulih Potočara. Redaju se dugački redovi šehidskih nišana, i uzduž i poprijeko… Hajra pronađe kosti svoga muža Junuza i pokopa ga 2005. godine. Od tada naša majka Hajra, skrhana od tuge, obilazi mnoga vrata, obilazi masovne grobnice i želi smiraj svoga sina. Majka Hajra živi da bi umrla, živi da bi sina u kabur spustila, živi a ne živi.
Rodi ga majka 29. avgusta 1969. godine u Srebrenici. Rodila ga majka, i radovala se njegovim prvim koracima, njegovim prvim izgovorenim riječima, njegovim prvim ispisanim slovima, njegovim uspjesima…
Njen Nino kako ga je od milja zvala, završi osnovnu i srednju školu u svom rodnom gradu i upisa studij novinarstva u dalekom Novom Sadu. Ova skromna majka svaku večer sa svojim Ninom u mislima odlazi u krevet. Ponekad se i raduje ovim nevidljivim trenucima sa svojim djetetom. U samoći ona nikada nije sama… Razgovara sa njim, savjete mu daje, a on ponekad od umora zalegne u njena topla njedra i blaženo je pita:
-Jeli tako stara moja da me voliš najviše? Vidim ljubav u očima tvojim? Osjetim tvoju dušu kako me grli? – i poslije ovih pitanja grohotom bi se nasmijao. Majka Hajra bi nježnim rukama prelazila po kovrdžavoj Nininoj kosi, poljubila ga u lijepi obraz i tiho dodala:
– Ti si moja ljubav! Moja razonoda! Moja dobrota! Kako onda da te ne volim! – i nastavila bi mu dodirivati gustu valovitu kosu. Poslije tih blaženih riječi, hitro bi Nino ustao i sjeo za radni sto i pripremao zadnje ispite iz novinarstva. Bio je dobar student i još bolji čovjek…
– Hmm… Takvi nam trebaju!
– Svakako, babo! Svakako – i nastavi sa kazivanjem onoga što je njegovo pero zapisivalo o ovom divnom momku i novinaru:
– I tako, babo moj! U vrijeme ratnih bura i oluja nije napuštao Srebrenicu, ni tada, ni kada nije imao kišobrana da se zakloni od kiše metaka. Vrijeme provodi u uređivanju lokalnog glasila „Srebrenički glas“ i teška vremena je činio manje teškim raznim kulturnim događajima u enklavi. Pisao je poeziju i drame od kojih izdvajam dramu „Odmetnici“.
Znaš, babo! Često puta se očajnički javljao iz Srebrenice i upozoravao svijet o umiranju Srebrenice, nestajanju njegovog naroda i masakru koji se svaki dan osjećao na ulicama. Dobio ja glavnu ulogu na svirepom filmskom platnu, čiju rolu nikada nije prestao igrati. Njegov tajanstveni osmijeh odavao je izraz odraslog Bošnjaka sa stihovima ispred svoga vremena – pričao je ushićeno o još jednom mladom novinaru:
– Naša Bosna i Hercegovina dade više heroja, no što cijeli svijet ima. Takav smo mi narod i kad nas pokose, iznova izniknemo k’o trava zelena!
-Još gušća – reče ostarjeli Bošnjo, još uvijek pri punoj pameti i svijesti.
– Ovako je, babo moj, godine, 1993. pisao Nino svome prijatelju:
“Dragi moj, prijatelju! Ovo će jednoga dana minuti, i bure će utihnuti, zato treba živjeti za taj dan. Život u suštini nikad nije bio lijep, postojali su samo lijepi trenuci i zbog tih trenutaka treba izdržati… Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju!
Teško se je miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikad do sada. Možda moji stihovi i dođu do tebe jednog dana. Pročitaj ih, jer ti znaš da sam uvijek uvažavao tvoje mišljenje. Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodiću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu. Jesam li to od svih zaboravljen? Ukoliko mi se ukaže prilika poslaću ti jedan primjerak naših novina “Srebrenički glas” koji uređujem sa nekolicinom entuzijasta”.
– Mudro! Aferim! Ima tu nečeg veoma umnog između redova njegovih – primjeti babo ostarjeli, ali još uvijek sa umom bistrim i neumornim.
Senahid se na ovo samo blago nasmija, pa mu nastavi svoje kazivanje o ovom velikom i dragom biću, heroju bosanskom i kaza mu da je Nino živio za svoj grad, pa reče:
– Ovaj mladi entuzijasta pod kišom metaka i granata pisao je život koji i nije bio njegov i njegovih sunarodnika – malo zastade, udahne duboko vazduh kako bi osvježio svoju bol i tiho ispsuti eglen tužni:
– Javio se putem radija i očajnički slao vijesti, zadnje poruke u etar, u svijet. Tražio je pomoć od tog hladnog svijeta, svijeta bez duše i osjećaja, za beznađe i strahote na ulicama Srebrenice. Slao je zadnje vapaje za svoj narod…
Senahid, hroničar vremena, kad se malo pribra, upozna svog babu da je Nino slušao brujanje srpskih tenkova sa okolnih brda, i gledao kako njihovi minobacači i topovi ostavljaju masakar po već crvenim ulicama i slao je svoje zadnje riječi iz Srebrenice u predvečerje 10. jula 1995. godine sa urlikom bolnim od kojeg je i svijet drhtao, onaj nijemi i gluhi:
– Eh, babo! Teško mi je i pročitati ih, a da ne zaplačem Zamisli, babo moj, kako li je tek bilo mladom Nini slati posljednji izvještaj dok mu je u grlu čučala knedla golema. Gledao je ubijene Srebreničane i molio svijet da sačuvaju ovaj nedužni narod od genocida. I kada znamo istinu onda isto tako znamo da svijet predvođen UN, predvođen velikm silama je jednako kriv za ovaj strašni zločin kao i zločinci koji su ga počinili.
– Sine! Ne tuguj! Ti si hroničar! Zapisuj, a bol gurni sa strane za drugu priliku – pouči ga ostarjeli Bošnjo i naredi:
– Čitaj! – a sin mu nastavi kazivati:
– Kao što rekoh, hrabri novinar je slao svoje zadnje riječi iz Srebrenice u predvečerje 10. jula 1995. godine sa urlikom koji je zaparao etar:
– Deder, sine!… Pročitaj, svome babi! – nestrpljiv je bio babo njegov:
– Hoću, babo! – i krene:
“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati stanje… U bolnicu je trenutno dovezeno 17 ubijenih, i 57 teže, ili lakše ranjenih… Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi , Butros Gali , ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno“, naveo je Nino Ćatić u svom posljednjem javljanju iz Srebrenice, tog julskog krvavog predvečerja.
– Strašno, sine moj! Strašno… – plakao je stari Bošnjo.
– Osjećao je Nino crvene pločnike – nastavi Senahid – krvničke ciljeve i nestanak svoga naroda. Osjećao je, ali svijet ništa nije osjećao… Gleda plave kacige u oči i duša mu ječi nad njihovim nehajem. Gleda iscrpljene, bose, gladne majke bosanske kako spas traže u bazi UN-a. Gleda kako ih vode u velike hale, njih preko 6000 nedužnih ljudi… Hrle nekuda… I dalje hiljade nemoćnih Bošnjaka, tog krvavog 11. jula 1995. godine, nadiru munjevitom brzinom prema toj istoj „spasonosnoj“ kapiji UN-a. Zaključaše ovi moćnici i svjetski bezdušnici svoje brave i tako jedni ostadoše unutra, a drugi ispod vedrog neba… Svejedno, sudbina im je ista namijenjena. Oni zaključani muškarci u halama UN-a, nisu imali priliku da preko noći pobjegnu u šumu, već ih svjetski bezdušnici predadoše Srbima na klanje… Njihova sudbina bila je krvava…
Starog Bošnju oblivale su trostruke suze i upita bolno:
– Je l’ preživi taj naš Nino? Sine, kroz tvoje kazivanje zavolih ga kao da je moj rođeni sin!
– A ti plačeš, babo! Kako to, a mene učiš da krijem svoju bol – upita ga Senahid, a babo samo odmahnu desnom rukom i dade znak da odgovori na njegovo pitanje:
– Eee, moj babo!? Isti sam k’o i ti. Svakog svog junaka zavolim, smjestim u svoju dušu i onda perom moram po njihovim krvavim sudbinama… Ali, poslije svake ispisane stranice u meni se javi smiraj moje duše, smiraj mene u meni, jer osjetim da živim svoju misiju… Sada ću ti reći šta mi još sve ispriča naša majka Hajra. Okrugli, uvehli njeni obrazi prekriveni velom tuge kazivaše njena sjećanja:
„Moj Nino, nije dolazio šest dana kući… Svim snagama dovikivao je bezdušni svijet putem radija da pomogne Srebrenici. Strah i beznađe godinama su stanovali na ulicama Srebrenice. Ali, taj krvavi juli 1995. godine, bio je krvaviji od svih prethodnih…
Na ulicama se osjetila smrt, nebom su i ptice odlazile daleko, a aveti sa brda hrlili su u našu čaršiju. U gluho doba noći, 10. jula 1995. godine, pokuca Nino na naša vrata“ – kazivala mi je majka Hajra, a oči joj se vlažile i vlažile. Othuknula je pa mi je dalje nastavila svoja bolna sjećanja:
„Gledam ga kako mi je samo lijep, dragi i mio… Rekao je da ujutro krenemo u Potočare, a on će preko šuma na slobodnu teritoriju“.
– Tu noć je otišao tiho… Pričala mi je majka Hajra. Često je zaustavljala jecaje i brisala goleme suze, ali bi nastavljala:
„Kada sam ujutro prolazila pokraj pošte, gdje je moj Nino radio svratila sam da ga vidim. Otvaram vrata, a noge mi podrhtavaju. Dušu mi gnječi jad, tuga i čemer. Hodam, a stojim… Živim a ne živim… Čekam, a ne znam šta čekam. U tim mojim nevidljivim previranjima mene u meni ugledah svoje drago i milo dijete… Stisnem ga u svoj drhtavi zagrljaj i gledam ga od glave do pete. Kako mi je samo lijep! Kroz njegovu tugu nazirao se blagi osmijeh. Još jednom ga stisnem k sebi, a potom ga gledam kako tihim koracima pridruži se koloni i odoše svi u smrt… Na kraju svoga puta, okrenu se i tiho mi reče:
„Mama, vidimo se u Tuzli!“.
– Sjećala se majka Hajra svake sekunde njihovog odlaska, babo moj, ali mi je dalje pričala:
„Gledam svoga Ninu! Oči mi moje ispadoše za njim! Gledam i ostale u koloni. Nikada nisam ništa ljepše vidjela od te mladosti u koloni. Mladi, lijepi i pametni, odrastali u ratnom vihoru i kroz vihor nestadoše u daljini… To je bio moj zadnji oproštaj sa mojim djetetom. Nikada se više nismo ni čuli, ni vidjeli. Nino je otišao sa drugovima, a ja i Junuz krenuli smo u Potočare. Pripadnici Vojske i MUP-a RS odvojili su Junuza i mene. Ja sam poslije stigla u Tuzlu, a posmrtni ostaci moga supruga Junuza Ćatića, pronađeni su, identifikovani i pokopani 2005. godine u Potočarima i kraj njega sam ostavila prazno mjesto za svoga sina…
– Dok se ispisuju ove krvave stranice bosanske historije, Nino još nije pronađen… Uz bolne uzdahe, nastavila bi dalje majka Hajra, kroz usta mladog hroničara:
„Mnogi su mi pričali te vidjeli su ga ovdje, ondje, no niko nikad pouzdano nije rekao o sudbini moga sina, sudbini mladog poete i novinara. Ratne izvještaje iz Srebrenice Nihada Nine Ćatića, koristili su mnogi mediji u BiH, a slabo su pisali o svome kolegi Nihadu Nini Ćatiću koji je svojim životom branio Bosnu i Hercegovinu“.
-Kad se majka Hajra pribrala, pogledao sam je u vodene oči koje su govorile cijelu historiju, a bol njenu prepoznah istinski i ona me ošinu preko srca moga.
-Eh, moj sine, Senahide! Teška je sudbina majke Hajre Ćatić i svih majki u Bosni i Hercegovini. Svaka prolivena suza za nestalim sinovima jednako boli i srebreničku majku, i krajišku majku i svih ostalih majki“ – onda se Senahid približi babi svom i reče:
– Babo moj! Majka Hajra nikada nije posustala u traženju kostiju svoga Nine. Postala je predsjednicom Udruženja „Žene Srebrenice“ i otvarala svaka vrata i obilazila masovne grobnice gdje god bi postojala i najmanja nada za njenim nestalim sinom. Njen dan je počinjao i završavao se sa Nininom sjenkom zadnjeg njihovog susreta, krvavog 11. jula 1995. godine. Gledala ga je kako odlazi… Lijepo njegovo lice krasila je gusta kosa, a krupne oči su žarile sjajem života. Osmijeh, od uha do uha, i vesela duša izvirivila je iz njega. Takav je bio njen Nino dok je ispraćala njegove siluete i pričala hroničaru Senahidu, počinjala se tresti k’o list na vjetru.
– Babo! Počela je pričati sama sebi. Bolno je to… Jako bolno… Evo, to stoji i u mojoj bilježnici:
„Da mi je bar mali prst moga Nine spustiti u kabur njegov? Da može majka svaki dan kraj mezara Fatihu učiti? Da mogu sa njim blege i umilne razgovore voditi? Da mogu za Bajram kraj njegova mezar jade svoje iz njedara čupati? Pričala bi majka svome djetetu o samoći koja ubija i bez metka“.
Stari Bošnjo je svojim drhtavim rukama prelazio po sijedoj svojoj kosi sa žalosnim pitanjem:
– Gdje živi danas majka Hajra?
– Dobro pitanje mi postavi, stari moj? Majka Hajra nikada nije napustila Srebrenicu. Među prvima se vratila kući, vratila se svojim uspomenama… Vrijeme je prolazilo i majka Hajra sve manje je imala nade da će pronaći kosti svoga Nine. Pričala je bosanska heroina Hajra:
„Zadnji koji su ga vidjeli rekli su mi da je ranjen u blizini Buljine, ali njegovi drugovi su ga nosili dalje od tog mjesta ranjavanja“.
– Hajra je u očaju za smirajem svoga djeteta ulazila u minska polja, a poslije posljednjih poplava sve je manje imala nade da će ga pronaći za svoga života… Kaže ona meni:
„Ranjen je u blizini potoka, ko zna gdje ga je voda odnijela“
– Goleme suze pratile su tužnu sudbinu majke Hajre Ćatić, babo! Ali, ipak, nastavlja mi polahko, ali tužno kazivati i prenositi svoju bol na mene – Senahida, sina tvoga, hroničara s’ bijelim perom:
„Početkom juna 2015. godine, mjesec prije još jedne kolektivne dženaze u Potočarima, imala sam nadu da ću svoga sina spustiti u crnu, bosansku zemlju. U naselju Bočim, uz Bokčin Potok, na mjestu na kojem je posljednji put živ viđen moj Nino, pronađena je jedna vilica. Svjedoci su mi rekli da su dotle nosili moga ranjenog sina. Džaba su me upozoravali na opasnost da je teren miniran i pokazivali mi i nagaznu minu i paštetu, ali nisam se obazirala… Nastavila sam dalje sa razgrtanjem i prebiranjem po lišću. Dalje mi nisu dali, i u povratku malo dalje od tog mjesta, na lokalitetu Javornik kod Bratunca, pronašla sam jednu lobanju, i znala sam da kršim propise, ali sam je stavila u ceker i ponijela u prostorije Udruženja u Tuzli… Urađene su kasnije DNK analize“, uzdahnula je duboko ova heroina pa nastavila;
„Nije to bio moj Nino. Bila je to lobanja od sina moje komšinice. Dijete je imalo svega 16-17 godina. Zvao se Edin Hajdarević! On je zajedno sa ocem poginuo. Ubili ga četnici! Otac je nađen davno, a on igrom slučaja sada. Pričali su da ga je otac ranjenog držao na krilu dok je umirao“, malo se bila tada zamislila, ali je odmah dodala:
„A, sada, ova vilica što je nedavno nađoše… Je li njegova, tvoga sina Nine?“ – upitao sam je.
„Daj Bože, daj Bože… Rezultate još čekam, ali su potvrdili da i dalje moram čekati na smiraj svoga sina“.
– Danas, Hajra u svom tihom domu nema mnogo uspomena na svoga sina Nihada i muža Junuza. Samo jedna zajednička njihova fotografija stoji obješena na bijelom duvaru, sa kojom Hajra priča svaku noć pred počinak i svako jutro, kada otvori snene i umorne kapke svoje.
Sjeća se Hajra kada je krenula u Potočare da nije ponijela sa sobom ništa. Nadala se brzom povratku svojoj kući. Sa njom se poslije mnogo godina vrati samo tišina i praznina u njenoj duši. Kaže, da nije istina da vrijeme liječi sve. Vrijeme nije lijek za njezinu poharanu dušu, za prazna mjesta u kuhinji, za osmijeh njenog sina, za nerođene unuke koji bi trčali oko nje.
„Ne dajte vremenu da utihne, ne dajte vremenu da izbriše krvavu sudbinu bošnjačkog naroda“, poručila mi je…“.
– Hmm… Prava heroina! Ne daj, nego šta! – reče ostarjeli Bošnjo.
– Tako je! – nadoveza se njegov sin. – Mogla je država puno više uraditi za naš narod, a stranci pogotovo – konstatira Senahid, pa produži sa konstatacijom:
„Ali, izgleda da svima odgovara da ova agonija traje što duže. Koga je briga da je Srebreničanin Nihad Nino Ćatić, novinar, pjesnik i radioamater u julu 1995. godine, imao samo 26 godina. Koga je briga da ga raniše dušmani, zlikovci, aveti i dželati, nakon što su 11. jula 1995. godine, pripadnici Vojske Republike Srpske zauzeli Srebrenicu, zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija. Ni Rezolucija UN-a, ni pripadnici holandskog bataljona, u sastavu UNPROFOR-a, nisu zaštitili Nihada Ninu Ćatića, ni ostalih 8.371 Bošnjaka i znamo da mnoge kosti na obroncima Podrinja čekaju na istinu, na pravdu…“.
Majka Hajra čeka, a ni sama ne zna da li će dočekati? Da li će za svoga života kosti svoga Nine u mezar spustiti? Pitanja su se redala, a odgovora nije bilo. Ona i dalje traga i nada se…
– Bilo joj je teško, babo moj. Stavio sam ruku na njeno rame, a ona je plačnim očima dozivala svoja sjećanja:
„Znamo dobro da su prvi posmrtni ostaci žrtava masovnog zločina kojeg je počinila Vojska RS-a, pronađeni u masovnim grobnicama. Znamo isto tako da su međunarodni sudovi u više navrata ocijenili ovaj rat genocidnim. Dobro znamo da je po okončanju rata i do sada u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ukopano 6575 žrtava. Znamo da su posmrtni ostaci otkrivani u masovnim grobnicama, a kako vrijeme odmiče, sve je manje informacija o tome gdje su skriveni ostali ubijeni“, rekla mi je tužno Hajra.
– Ona je danas na čelu Udruženja „Žene Srebrenice“ i neumorno traga za kostima Bošnjaka i svojim sinom Ninom Ćatićem i dodaje:
„Muža sam ukopala, ali sam ostavila mjesto pored njega i za našega Ninu. Nađen mi je muž u masovnoj grobnici u Čančarima. Preko masovne grobnice gdje je bio sa ostalim ubijenim Bošnjacima bilo je nabacano smeće. Kada su pronašli tijelo moga Junuza bio je kompletan… Mnogo kostiju raznijele su životinje, poplave, potoci, i zlikovci su premiještali kosti iz jednog mjesta u drugo. Htjeli su prikriti tragove svoga zvjerstva“.
„Bojim se, ako ne pronađem kosti svoga djeteta da mi niko neće vjerovati i da sam ga imala. Vrijeme ne liječi već vrijeme šalje sjećanja u zaborav… Teško mi pada što su zvijerske zločine vršili naše dojučerašnje komšije, a danas bez srama i dalje iskrivljenih umova prolaze pored naše tuge. Ne osvrću se… “. Sa golemim suzama koje su virile iz njenih krupnih i utonulih očiju, majka Hajra je nastavila dalje sa kazivanjem istine:
„Jeste li čuli da su ubili i bebu koja nije živjela niti cijeli jedan dan? Znate li da je to najmlađa žrtva Srebrenice? Ta mala beba, Have i Hajrudina Muhića, rođena je u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima, u noći između 12. i 13. jula. Tek što je zaplakala, otvorila oči da je majka podoji, namah je ispustila svoju čistu, dječiju dušu!
Skoro svi muškarci iz porodice Muhić su mrtvi. Ubijeni su u genocidu jula 1995. kada se rodila i bezimena djevojčica, koja će na 18. godišnjicu najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, u Memorijalnom centru Potočari biti ukopana nedaleko od oca Hajrudina, dvojice amidža i djeda.
Porodici Muhić pripadnici vojnih i policijskih snaga Republike Srpske, koji su prema presudi Međunarodnog suda pravde počinili genocid u Srebrenici, gotovo su zatrli trag. Preživio je tek Havin tada petogodišnji sin. Izbezumljena i skrhana od bola majka Hava je molila da joj na tabut stave ime, da njeno dijete, ipak, ne bude bez imena… Mislila sam joj dati ime Fatima… Tako ja Fatima Muhić, pored svoga babe Hajrudina, dvojice amidža i djeda, našla smiraj svoje bezgriješne dječije duše, a suze u očima njene majke Have nikada neće presahnuti“
Srebreničke majke godinama s tugom govore kako je najveći zločin Mladićevih jedinica to što su one danas sretne kada nađu bar jednu kost svoje djece.
– Onda mi je, babo, rekla doslovce; „Ne želim da se samo 11. jula priča o Srebrenici. Želim da se nijedna duša ne zaboravi, zarad nadolazećih duša. Ali, dijete moje, slabo se ko obazire na nas. Dođu 11. jula svake godine ljudi od svakuda. Slikaju se, mokre poglede prikuju za bijele nišane i odlaze. Svako svojim kućama i svojim poslovima se vraća. A, meni?… Meni su ubili sina, muža, sestru, bratiće i još mnogo članova… Ubili su moju čitavu porodicu…“.
– Fino ti to zabilježi i lijepo ispriča jednu sudbinu bolnu, a istinitu! – i ustade stari Bošnjo da zagrli sina svoga, hroničara bosanskih vremena, odnosno nevremena.