Zar ne vidite strah u našim očima?

„Čak i suza ima svoju dužnost. Njena dužnost je da čisti teren za osmijeh koji dolazi nakon nje“, kaže Mevlana Dželaludin Rumi, nadnaravni persijski filozof, mislilac, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka. A, koliko je suza kroz vjekove proliveno, koliko je terena „očišćeno“, koliko je puta čovjek kidisao na čovjeka?… Koliko?

Kada se malo bolje osvrnemo na ovaj naslov možemo dokučiti o čemu se radi. Potoci suza presahli, vapaji iznemoglih „zagrlili“ bodljikavu žicu, pa tjeraju crne vrane da prelijeću i mjerkaju svoje žrtve. Ali, hoćemo li ikada moći dosegnuti njihove patnje i njihove boli? Hoćemo li?

Znam i uvjerena sam da nećemo nikada. Ali, zato možemo za njih uraditi mnogo više… Zapitajmo se, šta to možemo? Zapitajmo se, koja je naša uloga u njihovoj boli? Prošlo je dvadeset i neka godina od stradanja Bošnjaka, od genocida koji je počinjen nad tim istim nedužnim insanima, od silovanja, od zlostavljanja, od protjerivanja sa vjekovnih ognjišta! Toliko godina prošlo, ali u tim napaćenim dušama izviruju živa sjećanja.

Ova sjećanja ne daju im miran san, ova sjećanja još i dan danas tutnjaju po njihovim umornim bićima. Jedno od živih sjećanja, koje će živjeti za sva vremena je sigurno prijedorsko područje obavijeno maglom i tamom zloglasnih logora Omarska, Trnopolje i Keraterm. Ovi logori nas podsjećaju na hiljade nevinih muškaraca, žena, djece i starijih osoba koji su prošli stravične torture od silovanja, mučenja pa do ubijana…

Sve to se dešavalo pred očima i Evrope i svijeta! Sve to se desilo u ljeto 1992. godine, kada je krvarila Bosna, kada je Prijedorom odzvanjao bolni krik, kada je nebo iznad logora tmurno bilo… Njih hiljade i hiljade i nepravda na njihovoj strani. O, Bože! Što im je krivo dijete od godinu dana? Što im je kriv naš dido izboranog lica i francuskom kapom na glavi? Što im je kriva čista bošnjačka duša?

Ovdje ću malo zastati… Ostavit ću prostora svima onima koji mogu i koji moraju da se bave ovim pitanjima! Ako se mi ne budemo bavili njima, desiće nam se opet i Omarska i Trnopolje i Keraterm i mnoga druga stratišta koja nam se već polahko spremaju… Jer znamo da ovakva zlodjela, nepravde prema nama dešavaju se svako pola stoljeća. Taman dok oživimo, dok se rađamo da bi živjeli… dok snivamo da bi opstali oni nas opet potamane… I tako redom… Redaju se godine, redaju stoljeća, redaju genocidi… Da, redaju genocidi…

Njih 11 genocida nad Bošnjacima poredanih i ne zna se koji je od kojeg strašniji bio… A, svaki genocid je isti cilj imao: ubiti sve bošnjačko i raseliti ono malo što ostane… Ali, jedan narod se teško ubija…, a pogotovo onaj bošnjački, koji je skrivio samo što se tako zove, što je čiste duše i što mu je nijet čist… A mi nikako i nikada da se osvijestimo!

Nekako ovih dana i dosta često puta prije ispred mi titra jedna fotografija koja priča na sav glas, koja pronosi istinu, koja je obišla cijeli svijet. Malo je ljudi koji nisu imali prilike da vide i ljude i sudbine i istinu na toj fotografiji! Za mnoge je to bio samo trenutak spoznaje da se nešto dešava u jednoj maloj, napaćenoj zemlji Bosni i ništa više. Pa zar ih nije sramota da ostanu ravnodušni i da mirno spavaju dok drugi čekaju u stroju da budu pogubljeni, silovani i mučeni? Izgleda da im se sram stopio sa nepravdom, sa ravnodušnošću prema stvarnosti.
A, dobro znamo kakva je stavrnost tih dana bila kod prijedorskih insana! Strpaše ih zločinci, srpski agresori, JNA… strpaše ih u logore, u prostranstva ispod vedrog neba obavijenom bodljikavom žicom. Njih hiljade i hiljade u koloni bez nade i spasa. Dok su jedni morali iz glasa pjevati, druge su hladno i mučki ubijali, silovali, sakatili… Sjećaju se logoraši tih dana…

FIKRET ALIĆ – ČOVJEK SA ŽICE

Sjeća se i on… Fikret Alić, kako su ga prozvali poslije one istinske fotografije -„Čovjek sa žice“… čovjek koji od tada nema mirne snove i koji živi da bi oživio istinu…

Kada smjestimo svoju spoznaju u svaki ćošak ove stvarnosti, možemo ispisivati stranice, možemo dokučiti njihove patnje. Dugo sam gledala ovu fotografiju… Dugo… dugo… Ispred mene ondašnja stvarnost… krikovi bolni, izobličenost ljudska, vapaj za istinom, rebra kožu probijaju… Sve ih možeš prebrojati… sama kost i koža… Da nemaju kože, logoraši, paćenici bošnjački bi se raspali u jednom dahu… U svakom prebrojanom rebru vide se mučenja, krikovi bolni, dani bez hrane, strah iz dubine duše, strah od života, strah od straha… Kako li je bilo proživjeti i samo jedan dan u njihovim zločinačkim i varvarskim rukama!? A, koliko je takvih dana, dragi Bože?

Gledam dalje i fotografija polahko oživljuje u mom pogledu… kao da u daljini čujem vapaje, strašni krik, iznemogli plač, tupi udar, rafalni pucanj … Osjetim sve te patnje, ali osjetim i svoju nemoć da povratim vrijeme bez tih strahota… Ali i dalje ispred očiju mi titraju napaćena lica, izobličena tijela, oči utonule, rebra izašla, poglede u bodljikavu žicu uprte i njihova nada u taj objektiv ispred sebe. Ruke njihove ispružene sa druge strane žice pozdravljaju molećivim pitanjem:

“Vi, dobri ljudi, spasitelji naši, pronesite istinu o nama! Pričajte na sav glas… jer, dokaze vidite! Ponesite i ovo nebo što plače iznad nas! Probudite uspavanu svjetsku ravnodušnost i nepravdu prema nama! Pa pogledajte nas! Još malo bolje gledajte! Haman što se nismo raspali! Zar ne vidite njihovu oholost, bezdušnost, krvoločnost na našim tijelima? Zar ne vidite strah u očima našim? Zar ne vidite prazninu na prijedorskim poljanama, jer sutra tamo neće biti više nas! O, dobri ljudi! Probudite svjetsku javnost! Probudite pravo na život! Vi odlazite, a mi ostajemo u još većem strahu!“.

I tako, dok su logoraši nijemim pogledima ispraćali svoje „spasitelje“ među njima i Britanac Ed Vulliamy koji je oživio stvarnost sa fotografijom „čovjek sa žice“ na kojoj je između ostalih logoraša bio i Fikret Alić, koga su, kao običnog civila, Srbi uhvatili u jednom selu, u blizini Kozarca. Alić je logorovao u Trnopolju i Keratermu, od 14.6.1992. do 14.8.1992.

Britanski novinari koji su prvi otkrili logor Trnopolje, kao „spasitelji“ tog 5. augsta 1992. godine, odlaze sa slikom i pisanom riječju u svijet, koji će i pored svih tih spoznaja, vapaja ostati opet ravnodušan. Pitam se: “Kako su odgovorni svjetski dužnosnici mogli bezdušno posmatrati ovakvu prijedorsku stvarnost?“

U ovom logoru je ubijeno oko 300 Bošnjaka i Hrvata, oko 30 hiljada ih je prošlo, a 21. augusta1992. je izvedeno oko 200 logoraša, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.