Stari grad – Jezerski, historija je zapisala!

Jezerski “Stari grad”

Pisati o svome rodnom mjestu, pisati o svom Jezerskom je posebno zadovoljstvo mene u meni, koje se prožima lijepim sjećanjem prošlih vremena. Ali ove stranice počeću pisati i mnogo ranije, u dalekom vremenu kada još nisam bila ni kročila na ovaj prolazni Dunjaluk. Želja mi je da čitaocima upotpunim slike koje su im postale blijede, a koje će postati žive na osnovu kazivanja historije i naših starijih mještana.
Kada se spuštate niz „Brda“, vaš pogled će prekriti prelijepi krajolici koji se protežu koritom male i tihe „Rike“ i završavaju u dodiru šumaraka i okolnih brda koje se grle sa sviju strana.

Pitam sebe: “Koji je vakat ljepši u tom blaženom ozračju i valovitim prostranstvima?“

Brzinom munje proletih i mirisnim proljećem i žitnim ljetom i krošnjastom jeseni i studenom zimom i nespoznadoh ni jedno godišnje doba koje se svojim ljepotama nije urezalo u moja sjećanja…
Osluškujem mojim trezvenim umom nasmijanu i glasnu dječicu kako uživaju u zimskim vragolijama na čuvenoj „Mašinoj strani“. Osjećam visoke prtine, osjećam natekle crvene svoje ruke, osjećam poderanu najlonsku vteću iz koje izviruje suha slama, osjećam mokre hlače do stražnjice i osjećam zajapurena lica na sunčanom ozračju koje nije dalo gledati u sebe… Ispratih sve te ljepote i ozeleniše bare, po kojima se zamirovalo blago u zelenoj travi, a njihovi bezbrižni čuvari uživaju u svojim igrama bez granica… Ispratih zvona u akšamskom sutonu i pogled mi se stopi sa gustom maglom koja prekri usnulu dolinu u igri svitlaca koji su bdjeli nad selom. Iz sna me probudi neko drugo vrijeme sa žegom iznad mojih misli, koje se spustiše na zlatna pšenična polja, pokošene otkose i kukruze koji su čekali da polahko uzriju… Sve to mještani pospremiše u hambare uz dolazak jeseni, koja se okiti žutim lišćem koje je lepršalo na sve strane i kestenje koje se kantama nosilo iz obližnjih kestenjara… Ovdje ću zastati i družiti se svojim sjećanjima koja su svježa i na dohvat ruke i meni i svima oko mene…

OŠ “Jezerski”

… Gledam našu ljepoticu školu, koja se ponosno uzdigla na sred bara i iščekuje nove generacije i generacije. Prošlo je ovom dolinom mnogo učenika koji su postali i; ljekari, profesori, inžinjeri, agronomi, ekonomisti, pravnici, i koji uvijek svrate u svoje selo, nahrane svoju dušu i koračaju svojim sjećanjima i proplancima svojim…
Stare knjige natenane mi ispričaše daleku historiju baš ovakvim redom:
„Čarobna prostranstva Jezerskog, prekrivena su neopisivim darom prirode, nepreglednim livadama i žitnim poljima koja se izdižu u blage visoravni, okružene na nekim mjestima drvećem hrastove i bukove šume i odaju izgled najljepše Mjesne zajednice Bosanske Krupe. Sada je predivna ravnica, a nekad je tu bilo veliko jezero, po tome je i mjesto dobilo ime Jezerski.

Jezerski “Stari grad”

Na ulazu u samu varoš nalazi se Stari grad koji se prvi put spominje u izvorima davne 1278. godine. Pored starog grada izgrađena je i drvena džamija koja i danas egzistira. Osmanske vlasti su pored starog grada i drvene džamije izgradile i nekoliko zgrada i sve to opasali novim bedemom. U to vrijeme u gradu je bila smještena i vojna posada kojom je zapovijedao dizdar, koji je bio potčinjen krupskom kapetanu.
Za stoljetnu kulu historija bilježi da ju je gradila Jezerska djevojka iz Bužima, a kameni zid oko grada podigli su Turci za minulih ratova radi strateške važnosti, a koji je služio za odbranu mjesta. Ovaj grad je sazidan prije pronalaska vatrenog oružja, što dokazuje okrugao oblik otvora u zidu koji je služio za gađanje lukom i strijelom.
Grad je u početku pripadao slobodnoj plemenskoj općini, a krajem XV stoljeća se kao gospodari spominju Nemčići. Godine 1563. grad je čuvala posada od 16 kraljevih vojnika koja se kasnije uduplala. Padom osmanske vlasti 1876. godine i Jezerski je promijenio svog titulara i uključen je u sastav krupske kapetanije.

Jezerski – Pogled sa “Starog grada”

Ovo prelijepo zdanje u svojoj historiji i dalekoj prošlosti nadvilo se nad samim mjestom Jezerski, koji nikog ne ostavlja ravnodušnim zbog svog prelijepog ruralnog ambijenta bosanskog sela. Ovaj stari grad je proglašen i nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U takvom ambijentu, mještani su često zalazili ozarenih lica i molitvama obavljali namaze, vraćajući se ispunjenih srca teškim poljoprivrednim poslovima bez umora i mislima u okrilje daleke prošlosti. Danas ovo historijsko zdanje često posjete znatiželjni prolaznici i mladi ovog kraja koji se u zanosima svoga bića osvrnu i na daleka vremena…“