Kada se približava crveni mjesec juli, ožive i bolna sjećanja, osluškuje se vrisak podrinjske tišine, uzburkaju se duše nedužnih… I, moje pero u tom julskom nevremenu, postaje britko i crvenim mastilom ispisuje historiju bošnjačkog naroda. Bilo bi me sramota i osjećala bih veliki grijeh da, posustanem na toj stazi, stazi nepravedno ubijenih Bošnjaka, čije kosti i danas leže razasute po proplancima napaćene zemlje Bosne. Bilo bi me sramota i zbog ljudi koji su došli iz daleka da bi govorili istinu o stradanju nedužnog bošnjačkog naroda i prenosili je svijetu. Jedan od takvih, prijatelja Bosne je, i škotski forenzičar, Robert McNeil, koji je na zahtjev UN-a došao u Bosnu i Hercegovinu, da bi svojim tridesetogodišnjim iskustvom pomagao identifikaciji žrtava i istinu o njima proslijedio istražiteljima u Haagu. S obzirom, da nam se uskoro približava 11. juli, uvaženom prijatelju, Robertu McNeilu, sam uputila nekoliko pitanja uz molbu za odgovorima.
Gosp. McNeil:“Da li nam možete reći što vas je posebno dirnulo u vremenu forenzičkog rada u Srebrenici? Koja je bila Vaša misija? Kako se osjećate danas poslije misije u BiH?“ – na postavljena pitanja iščekivala sam odgovore.
Danas, moje pero ispisuje sudbinu jednog mladog Bošnjaka koji proleti ovim dunjalukom, ali ostavi debele tragove svoga postojanja. Dok sam pričao sa njegovim preživjelim prijateljima, rekli su mi, da je bio mlad svega 26 godina je živio. Rekli su mi, da je bio hrabar, da je bio student žurnalistike u Novom Sadu, da je imao pero u svojoj ruci i da se vratio u svoju Srebrenicu, 4. aprila 1992. godine, za Ramazanski bajram – čim je osjetio srpske apetite da porobe njegov grad. Ta legenda bosanska je dobro poznata mnogim Srebreničanima i radi se o našem dragom i milom, Nihadu – Nini – Ćatiću.
Ramzija Kanurić-Oraščanin
