Legende ne umiru smrću već zaboravom

AZIZ ORAŠČANIN – LEGENDA KRAJINE

Februara mjeseca, godine 1956. u malom, prekrasnom mjestu Jezerski, opština Bosanska Krupa, rodilo se muško dijete od oca Muhameda i majke Zumre Oraščanin, rodio se najstariji sin Aziz. Majka Zumra, pored Aziza na svijet donese i ostale sinove;Nijaza, Huseina, Hasana, Esmira i Damira.

Ah, evo i jedne djevojčice – Fadie. I ona se nekako ugurala u njihov život i došla na ovaj svijet, pomalo nezapažena… Jer žensko, ionako, odlazi u drugi dom, odlazi u neke nove sredine i običaje. Veliko svoje jato je, skromna i nježna Zumra, savijala oko sebe, odgajala u onim teškim vremenima i bez struje i bez veš mašine i bez luksuza i komfora.

Dok ih je majka Zumra pripremala za život, radeći teške poljoprivredne poslove, njeno zdravlje se polahko trošilo. Oronula, postajala je svakim danom sve slabija i slabija. I, tako, jednog dana je i preselila na ahiret u 46-oj godini života. Ostadoše njeni golubovi, ostade njena golubica da na vjetrometini samoće nastave svoj život.

Moralo se… Nisu bili ni svjesni svoje samoće, svoje tišine bez toplih majčinih riječi, bez nježnih njenih ruku kojima ih je milovala, bez zagrljaja kojima ih je grijala, bez vruće pogače koja se svakog dana pušila. Ulogu i oca i majke preuzeo je otac Muhamed i nastavio tamo gdje je njegova Zumra zastala.

U toku svoga školovanja Aziz je bio među najboljima i postao je uzor svojim prijateljima. Završio je Osnovnu školu u Stijeni, a poslije u Sarajevu i „Policijsku školu“ i otpočeo svoj prvi pripravnički posao u Banja Luci.

Radio je i u Konzulatu u Austriji. To vrijeme je iskoristio za usavršavanje svoga znanja, i završava i Pravni fakultet. Bio je nadareno dijete i nije osjećao prepreke pred sobom. Vraća se u Prijedor i postaje inspektor Policijske stanice, vršeći svoju dužnost časno i pošteno.

Oženio se sa prelijepom Sadijom, izabranicom svoga srca.

Njihova ljubav podarila im je dva prekrasna sina, Adisa i Harisa.

Kao dvije zlatne jabuke, postali su njegova obaveza da svoju dobrotu utka u njihove živote. Kao službenik policije prozreo je namjere veliko-srpske politike, i uspijeva da se probije do Travnika i odmah se priključio “Sedmom Korpusu Armije Bosne i Hercegovine”. Svojim znanjem i vještinom brzo je stekao povjerenje u komandi. Postaje cijenjeni i uvaženi major i bori se za svoju domovinu, za svoju familiju, za svoje ideale.

Životno iskustvo mu je pomoglo da nadmudri neprijatelja, da ne osjeća strah, da u teškim ratnim tegobama ulije vojnicima moral i volju da ne zastanu, da marširaju i šumarcima i puteljcima kroz kišu neprijateljskih metaka i da dođu do svoga cilja.

A, cilj im je bio slobodna domovina – Bosna i Hercegovina! Nedugo, ostvario se njegov san, ostvarila se njegova želja da se ponovo vrati bliže svome rodnom mjestu, svojim korijenima, na svoje proplanke.

Dolazi u Sanski Most i radi na formiranju policijske službe i postaje načelnik “Kriminalističkog odjeljenja”, gdje je svojim znanjem i iskustvom dao ogroman doprinos ovoj ustanovi.

Nekoliko godina poslije, tačnije 2000-te., biva penzionisan. Dolazi u grad na rijeci Uni, u grad Bihać… U grad koji je i poslije rata trebao odane i čvrste rodoljube, koji bi svojom pozitivnom energijom ublažili rane duboke i bolne, i da svojom smirenošću i lijepim riječima pronađu put do svakog srca, da pomognu i kad se činilo nemogućim… A, Aziz je bio i više od toga. Jer je svijet posmatrao i doživljavao sa puno vedrine i sa sjajem u očima. Volio je svoj narod, cijenio je svakoga, poštovao starijega, pomagao nemoćne.Bio je jednom riječju više svačiji nego svoj.

Često je dolazio u svoje rodno mjesto, sagradio kućice za rojeve pčela, koje je posmatrao kako stazama njegovog djetinjstva miluju najljepše polene i vraćaju se u svoje odaje. Nekako je na tim proplancima i bio najsretniji. Vraćao se u majčino krilo, osluškivao njen nježni glas i čekao samo njene tihe korake da se odnekud pojave.

Najljepše je bilo za vrijeme majskih praznika, kad su se svi znali okupiti. Tada je ponosno, ispunjene duše, sjedio uz svoga oca Muhameda i svojih ljepotana od braće i jedine sestre. Prepričavao im je razne događaje iz djetinjstva, iz službe, iz rata… A, oni su ga svi pozorno slušali, jer im je to kazivao iz duše, iz iskustva, iz srca. Svi su bili ponosni na njega, cijela okolina, cijela Bosanska Krupa, cijela Bosna i Hercegovina.

Dani su prolazili ne pitajući. Jednog dana osjetio je da postaje nemoćan, gubio je apetit i volju za osmijehom. Nakon doktorskih pretraga saznao je da boluje od teške bolesti-leukemije. Nije se predavao… Borio se sa zlotvorom od bolesti, spravljao mnoge preparate od svojih radilica pčela i želio da ugrabi još koji dan više. Nije osjećao strah od smrti, strah od odlaska… Znao je u najvećim mukama i bolovima igrati se sa svojom prekrasnom unukom Farah i stavljati je u krilo pričajući joj najljepše bajke. Imao je za svakog posebnu životnu bajku. Jedino svoju tegobu nije mogao uljepšati, ukrotiti je i pobijediti.

Dok je bio na izmaku svoje snage, sinovima svojim bi ukazivao na životni put kojim trebaju hoditi i kako se kroz život boriti, kako ostati vjeran i rodu i porodu. I tako, dani odborjani brzo prohujaše. Prestalo je da kuca njegovo iskreno srce, a njegova duša je pronašla put do duše majke svoje i dana 31.1.2010. preselio je na ahiret u 54 godini života. Cijelim USK-om je odjeknula tužna vijest, koja je zavirila u svaki dom i ispunila srca Krajišnika tugom i boli sa suzama u očima njihovim.

Plakala je Krajina i nebo iznad je bilo tmurno. Sivilo se prostrlo iznad naše boli. Rahmetli Aziz je pokopan 3. februara 2010. godine, u Bihaću, na mezarlucima “Harmani” uz najveće vojne počasti i uz prisustvo mnogobrojne rodbine, prijatelja, komšija i boraca. U nama svima ostala je golema praznina, ostala je bolna duša. Jer, ostali su sinovi bez svoga oca, ostala je supruga bez svoga životnog saputnika, ostao je babo bez svoga najdražega sina, ostala su braća i sestra bez najdražeg brata, ostala je domovina Bosna i Hercegovina bez svoga heroja, bez svoga gazije, bez svoje legende.

Otišao je – a ostao je… Ostala su njegova djela, ostale su njegove riječi, ostao je njegov putokaz istine i pravde nama svima, posebno njegovim najmilijima. Legende ne umiru smrću, oni umiru onda kada ih zaboravimo… A ti, legendo Krajine, ostat ćeš uvijek u našim srcima. Došao si na ovaj svijet u februaru mjesecu, i u tom mjesecu te je i prigrlila crna zemlja, tvoja bosanska, slobodna – za koju si se borio i utkao sebe u njeno rođenje, u njeno stvaranje u njeno postojanje.

NEKA TI JE VJEČNI RAHMET!