Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin
Ti nikuda nisi ni otišla, staričice moja!
Tiha zimska noć… Moj pogled dosegnu tamo negdje daleko, gdje vedro nebo dodiruje debeli, snježni pokrivač, koji se iskri u daljini. Skoro će ponoć… Neka mi studen prođe venama a pogled mi zastade na debelim ledenicama, koje su prkosno virile ispod strehe. Ostala sam dugo zarobljena u toj prekrasnoj zimskoj idili, sve dok mirisi uspomena nisu počeli kolati mojim bićem…
…Spoznadoh da smo ja i mati same. U budžaku mati nešto prebira po sjećanjima svojim i na trenutak pomislih:
„Bože, dragi! Sigurno ova hladnoća ju podsjeća na rahm. babu, kako se brinuo za golemu hrpu drva, i uvijek u vaktu pribavljao troška za cijelu zimu… Naravno, nikada zima nije mogla proći i bez vješala suhog mesa koje su prkosno visile na pantama, ispod samog krova. Ja i mlađi brat smo kradomice odlazili na tavan i sa malim nožem diljali suho, ukusno, meso i ćeifili do mile volje. Potom smo se, neprimjetno spuštali niz drvene lotre, ušutimo se ko da se ništa nije ni desilo, pijući kriglu po kriglu, hladne, vode“
Sve ovo osjetih u njenim mislima i pustih je da uživa u prohujalom zemanu.
Udubila sam se u svoje misli i odjednom začuh mater kako polahko puhka i lagahno hrče. Ostavila sam je da uživa. Plaho joj se osladilo i nikad prestati. Par puta sam već ložila vatru, ma soba topla, samo tako. Pređoh pogledom po starom kredencu, sećiji ispred pendžera, i zaustavi se na krevetu, gdje je sklupčana, ležala moja mati. Prestala je hrkati, nastavila se smijati melecima i nešto je nerazumno pričala. U par koraka sam bila pored njenog kreveta, brižno je pomilovala po glavi i izboranim obrazima i tiho dodala:
“Majko, spavaš već cijelu noć i hrčeš glasno!?“
Ona se strese, pogleda me nježno, blago govoreći :“Dinami, samo što sam očima ufatila“ Pokazala sam joj na sahat koji je na duvaru glasno otkucavao vrijeme ponoći, koje nikad više ne vrti unatrag.
Diže se, moja, majka, brzo na svoje umorne, istrošene, noge, ustanovi da je jacija već odavno prošla, potom je uzela abdest, klanjala jacijski farz, i vunenu pustekiju ponovo objesila na određeno mjesto. Onako bogobojazna zbog ne klanjanja jacije na vakat, upita me:
“Ćeri, lipa! Što me ne probudi, da klanjam namaz u vakatu? Bog dragi, najviše voli one, koji redovno i na vrijeme klanjaju!“
„Znam, majko, da si u pravu. Molit ću Boga, dragog, da ove tvoje grijehe upiše u moj tefter“ – čvrsto sam je stisnula, da sam osjetila kosti kako joj pucaju i radost se prostirala mojim venama, što imam ovo drago i milo biće kraj sebe.
Odmahnula je svojom staračkom rukom, u želji da mi kaže da niko ničije grijehe ne može preuzeti, i da svako za sebe polaže račune na Sudnjem danu.
Tada smo već bili dobili struju. Koja milina… Gdje god kreneš, a ono svijetli, k'o u sred bijela dana. Vraćajući se sa jorganima iz druge sobe, vidjela sam majku kako sejri kroz uski pendžer. Ušuškala sam krevet, koji je čekao da mu se pridružimo. Ugasila sam zadnja svijetlo, i brzo se smjestila uz duvar, jer mati često noću ustaje na zahod i mora biti sa prednje strane kreveta.
Ovakvi trenuci su bili česti i grijali su moju dušu i moje tijelo… Prije spavanja dobro najarikam vatru, izvučem kofu na pola, da nam plamen miluje sobu, razvučem store da nam i zvijezde dođu u goste i brzo se ugnijezdim uz majku. Ona bi mi okrenula leđa, a ja sam se čvrsto privila uz nju, tako da sam jedva disala. Zauzela bih položaj kao u majčinoj utrobi, nježno je gladila po glavi, po njedrima, a često sam je znala škakiljati toliko jako, da se krevet tresao ispod nas. Kad bih se okrenula na drugu stranu i ona bi se isti tren okretala za mnom.
Osjećala sam to drago, skrušeno i milo biće u svojim grudima, u svojim venama, u svojoj duši… Kad god sam dolazila kući ove idile neraskidive posebnosti su bile uvijek iste, uvijek naše i samo naše. Živjela sam za naše noći, naše priče, i spoj duša naših.
Rat je prekinuo sve… Ostala su sjećanja i sjenke koje vječno žive u meni, i svakog trena ponavljam u sebi:
“Ti nikuda nisi ni otišla, staričice moja…”
Komentar
Dijeli
Tiha noć prigrlila je svjetlucave zvijezde i sudbine koje su obilazile uspavane duše i ispisivale nevidljive stranice njihova života. Umorni moji kapci prekriše mi krupne, crne, oči, i tonula sam u duboki san, mimo svoje volje obilazeći nepoznate predjele. Odjednom zakoračih na pokošenu livadu, golim tabanima dodirivala sam ispucalu zemlju, trčala s’ kraja na kraj dugačke poljane, a miris pokošene trave širio se mojim lepršavim bićem. Malo dalje vidjeh babu kako udara brklju, a ostali su skupljali suhu travu i donosili blizu njega. Dok su mi krupne kapi znoja prekrivale rumene obraze, skrivečki bih bacila oko na svoga oca i vidjela bih preplanulo njegovo lice, visok, naočit, košćate, njegove težačke ruke, baš onakav kao iz dragih priča moje majke. Kako je sunce sve bliže bilo zapadu, tako je i njiva postajala čista, a sijeno uhrpano na visokim brkljama, ostavljalo je spokoj u našim dušama. Umorni svoj pogled raskrilih na sve strane i začuh babu kako govori:
