Danas o genocidnoj tvorevini rs. svjedoči jedina preživjela Zehra Turjačanin, koja se spasila lomače na Bikavcu u blizini Višegrada. Danas o toj genocidnoj tvorevini svjedoči i jedini preživjeli Zijo Ribić, kojem su ubijeni roditelji, brat i šest sestara. Svjedoče o toj istoj gnusnoj tvorevini i majke Srebrenice, Prijedora, Višegrada, Sarajeva, Bosanske Krupe, Ključa, Sanskog Mosta, Tuzle, čiji sinovi u kaburima leže, čije kćeri silovane dunjalukom hode. Svjedoči o tim monstrumima i Fatima Muhić, koja se rodila i vratila svome Gospodaru. O njima svjedoči i Samir Beganović, prvi pilot Armije RBiH, čije kosti još i danas nisu pronađene. O njihovim zlodjelima će se pisati knjige, snimati reportaže, filmovi i govoriti će se vjekovima. O, Bože, dokle doseže njihova svijest? Jednog dana će ih stići suza majčina, jednog dana će osjetiti uzdah jetima naših, jednog dana”progovoriti” će šehidski mezari razasuti po cijeloj prkosnoj, ponosnoj, časnoj zemlji Bosni. Sve će to biti jednog dana, a danas, tebe Bošnjo, molim da progovoriš. Tebe, Bošnjo, molim da podigneš svoj glas, da razbistriš svoj um i odupreš se nepravdi i pomiluješ svojim bistrim razumom i uplakanu majku, okaharitog babu, tužne kćerke i sinove njihove…Tebe, Bošnjo, još jednom molim da ne zaboraviš 68 101 (šezdesetosamhiljada i stojedan) kabur, i da prenosiš svojoj djeci krvavu istinu o stvaranju naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.Sjetimo se danas svih nepravdi koje su nas zadesile i koje će se opet ponoviti ako sve to ode u zaborav…
Zehra Turjačanin je osjetila lomaču, osjetila vrisak svojih najbližih dok su u plamenu dušom svojom se rastajali…
JA, SLUČAJNI PRATILAC BEZVREMENOSTI!
Prođoše mnoga ljeta, još jedno je na pomolu. Behari okitili voćnjake, lipe mirišu nadaleko, a potok pronosi sudbine i nestaje u daljini. Gledam te prekrasne krajolike koji su grijali moju dušu, srce je kucalo u ritmu cvrkuta ptica, a zelena trava klizila je ispod mojih stopala. Moj pogled zastade na nebu, tamo gdje se sunce skriva iza tamnih oblaka koji užurbano nekuda žure, rastvarajući se u izblijedjele sjenke. Odjednom kao da se nebo otvori i pljusak toplih kišnih kapi zaustavi se na mome tijelu.U blizini ugledah krošnju velikog hrasta koji je prkosio prolomu oblaka i sjevanju munja. Brzim koracima probijam se kroz oluju i nedugo smjestih se u krošnji spasa. Ogrnula sam džemper,koji sam slučajno nabacila oko struka, sklupčala se kao u majčinoj utrobi zaklonjena od vjetra i padavina. Malo sam se zagrijala i san mi je počeo zatvarati kapke. Zelena ravnica polahko je nestajala u magli i mom pogledu…
Ramzija Kanurić-Oraščanin
