Devet heroja Armije RBiH

– Bedem je slobode naša rijeka Drina!. Sjećaš li se, brate, Mešića Hajrudina…
Blagi lahor pratio je bijelog konja koji na putu istine skrenu do Mezarja „Kovači“, gdje na blagoj uzvisini iznad Šehera, počiva prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, koji budan sanja i šalje selame cijeloj Bosni i Hercegovini od Drine do Une. Ovaj istinski Bošnjo, selame uputi i porodicama naših heroja, selami i sve ljude dobre volje koji u srcu nose našu lijepu Bosnu i Hercegovinu. Konjanici, većinom na bijelim konjima, brzim galopom svratiše prvo do Kule, grada Zvornika, Teočaka, Hemlijaša, Kalesije, Dubrave, Živinica, Bužima, Bihaća, brda Žuč i Mostara…

Svratiše konjanici u sva ta herojska mjesta, i sa barjakom koji se vihorio, prenosili su selame rahmetli predsjednika Alije… Dug je put stvaranja krvave zemlje Bosne i Hercegovine, i tako na putu istine, konjanici negdje i zanoćiše, pa opet ranom zorom put pod noge. Treba uzvratiti selame rahmetli Aliji i prenijeti mu stanje u njegovoj Bosni i Hercegovini. Ne prođe dugo i konjanici uzdignute glave, sa ponosom približavali su se mezaru rahmetli Alije. Stajali su mirno, a jedino barjaci nisu bili mirni… Ono što su tišinom prenosili najvećem sinu Bošnjaka, rahmetli Aliji Izetbegoviću, nije bilo ni blizu onog kako je predsjednik za života želio da bude. Tiho su mu prenosili: “Krvava Bosna i Hercegovina i danas u miru krvari“… Sve ove scene na ekranu, pratio je stari Bošnjo sa svojim Senahidom, dok je umilni glas Mustafe Isakovića pratio putovanja konjanika sa lepršavim barjacima i pronosio eterom herojstva naših gazija…
Javi se prvi Senahid, pun emocija:
– Stari, moj! Svevišnji nam staze otvara i zatvara! Ovih dana sve se nagonim da pišem o naših devet heroja… Ali, Božiji emer bi, da ću ovog trena perom se uputiti u krvave pohode naših heroja i njihovih odlazaka na vječni počinak.
– Tako je, sine moj! Sve se dešava Božijim određenjem! I kada nekad i ne ide po tvome zastani, odahni… Ne gubi nadu, ne tanji živce svoje, jer to su samo iskušenja koja nisu vječna. U zadnje vrijeme koliko puta htjedoh ti poslati neki išaret da nešto napišeš baš o njima. Krenem, pa zastanem i tako puno puta. Nisam želio da preduhitrim, ili usporim tvoje historijsko pero… Znam da će danas tvoje pero zapisivati crvenim mastilom našu historiju – reče Bošnjo i pruži tužni pogled preko zelenih polja i brežuljaka.
– E, moj babo! Danima i noćima bdijem nad ovim našim herojima… Obilazio sam njihove rodne avlije, njihova ratišta, njihove kabure. Poslije tih putovanja kroz prohujalo vrijeme, svaki put ostajao sam nijem i ukopan na jednom mjestu… Puno je tih nepomičnih mjesta u mojoj svijesti, babo moj. Dok mi još u glavi lete svježe slike naših heroja, suze mi obraz kvase i čujem eho njihovih imena: Hajrudin Mešić-Hajro, Mehdin Hodžić-Senad, Izet Nanić, Safet Zajko, Adil Bešić, Enver Šehović, Nesib Malkić, Safet Hadžić, Midhat Hujdur-Hujka.
– Sine, Senahide! Mnoge herojske bitke krase ovi naši odvažni momci. Sam znaš koliko puta smo zoru čekali i ispraćali kroz slavne podvige ovih naših gazija i svaki put nam nije bilo jasno kako smo opstali na ovim prostorima…? Ali, sine, jedno znam; da smo bili hrabri, neumorni i istinom smo branili svoju Bosnu i Hercegovinu. Zato, piši o njima, piši o svakom Bošnjaku, o svakoj suzi prolivenoj.
A sada ću nastaviti sa sudbinom jednog drugog heroja, koji je zajedno ratovao sa kapetanom Hajrom i poginuo nekoliko mjeseci prije Hajre. Dva heroja, dva Podrinjca su ratovala na istim prostorima, u duši nosili svoj narod i od neprijateljske paganske ruke dušom se svojom rastali.
– Zapamti, Senahide! Oni nisu umrli, njihove duše vihore iznad podrinjskog neba i podsjećaju svojim bitkama na krvavu historiju nas Bošnjaka…
– Tako je! I zato, babo moj, nikada ih ne smijemo zaboraviti, ni njih, ni njihove podvige, ni njihove plemenite likove. Zato zaposlih svoje pero da ispišem stranice ove hartije i kažem da je Mehdin Hodžić, rođen u Tuzli 1957. godine. Babo moj, dok sam istraživao o ovom našem heroju, saznadoh da je prije rata bio pripadnik MUP-a, i da je radio i živio u Splitu.

Mehdin Senad Hodžić- Crni labud

Mogao je ovaj naš Bošnjak oglušiti se o ratna dešavanja, i nastaviti živjeti lagodnim životom, daleko od krvave bosanske zbilje. Ali, oni iskreni Bošnjaci, nikada nisu bili ni nijemi, ni gluhi, ni slijepi. Tako i naš Mehdin Hodžić, čim je poslije rata u Sloveniji osjetio da se veliko zlo sprema i njegovoj Bosni, odmah, početkom 1992. godine, vraća se u rodnu Tuzlu i priključuje se Patriotskoj ligi.
Sapne, Teočak – 5. maja 1992.
Poslije pada Bijeljine, Mehdin Hodžić i Hase Tirić, sa jedinicom, dobro naoružanom i opremljenom, odlaze na područje Sapne i Teočaka. Odmah su prepoznali u njemu svoga vođu, i tako 25. aprila 1992. godine postavljen je za komandanta Taktičke grupe „Zvornik“ Njegov zamjenik postao je Hajrudin Mešić, zvani kapetan Hajro.
Bošnjo podignu ruku u znak da Senahid zastane i upita ga:
– Jesu li zajedno krenuli u borbu ova tri hrabra borca; Hodžić, Mešić i Tirić?
– Da, babo moj! Ova tri branioca Bosne i Hercegovine narednih dana vodili su žestoke bitke sa pripadnicima Jugoslovenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija na prostoru Teočaka, Sapne, Nezuka, Vitnice, Međeđe. Njihovoj jedinici počeli su se pridruživati mještani iz okolnih sela. Tako da početkom maja 1992. godine, grupa oko 200 Hodžićevih boraca pružali su herojski otpor daleko nadmoćnijem agresoru. Znali su dobro da je agresor daleko nadmoćniji i zato su morali razviti umnu taktiku da nadmudre neprijatelja. Mehdin Hodžić zajedno sa Hajrom Mešićem i ostalima minirao je branu u Đulićima i zaprijetio da će je dići u vazduh ako ne zaustave napade. Znao je agresor koju važnost ima ta ista brana, i Mehdinova prijetnja zaustavi agresorski prodor sa tenkovima iz Karakaja prema Đulićima…

Zaseok, 5 -10. maja 1992.
– U tom zatišju neprijatelj je pozivao rukovodstva sela Đulići i Klisa da predaju oružje i bezbjedno nastave živjeti u svojim selima. Bože, moj! Kada su četnici bili od riječi, dok rekoše, dok i porekoše. Mimo Mehdinove i Hajrudinove volje, nažalost, maloumno rukovodstvo ova dva sela predali su oružje agresoru, a samim tim i svoje živote…
– Naravno, da njima ne treba nikako vjerovati! – reče Bošnjo i upita. – I da čujem šta bi, Senahide?
– Nisu zločinci dugo istrajali na obećanom primirju i sigurnosti nesrpskog stanovništva, već su odmah stigli u sela i izvršili pokolj nad Bošnjacima. Mrtava tijela nedužnih Bošnjaka su ležala nepomična i ostala na vjetrometini njihovih zvjerstava, a jedinica pod Hodžićevom komandom nastavlja izvršavati prodor prema selima Zaseok i Nezuk. Suprostavljanje Hodžićeve jedinice nadmoćnom neprijatelju je dovelo do toga da snage Jugoslovenske narodne armije dovuku dodatne snage sa jedinim ciljem da unište ovu jedinicu i zatru joj svaki trag, a samim tim i njenog vođu Mehdina Hodžića.
– Hmm… Hrabrog li vojnika, komandanta i umnog stratega imadosmo. Da nam je samo u svim vremenima sličnih njemu – i namjesti se da čuje nastavak istine bolne:
– Četnici nisu vjerovali da im se neko smije suprostaviti, već da svi moraju mirno čekati na panju za klanje. U tom svom bijesu ove četničke snage 5. maja 1992. godine, vrše snažan napad iz pravaca: Karakaja, Boškovića, Rostočnice, Rožnja Miloševića, Malešića i Kiseljaka. Hodžićeva jedinica se našla u potpunom okruženju. Hrabri branitelji nisu ustuknuli nad nadmoćnijim neprijateljem, i uspijevaju odbiti nekoliko agresorskih napada, a zatim su se dogovorili da krenu u kontranapad i oslobode više sela i tako dođu do ratnog plijena, s’ kojim su naoružavali nove borce, a koji su im stalno pristizali.

Svaki uspjeh Hodžićeve jedinice izazivao je očaj i bijes kod neprijatelja i tako 10. maja 1992. godine agresor uz svu raspoloživu snagu i praćen artiljerijom izvodi najžešći napad do tada na selo Zaseok koje je bilo i komandno mjesto Mehdina Hodžića
– Ječala je zemlja, tresla se brda, a nebom su odjekivali rafali iz svih raspoloživih naoružanja. U blizini linija, u samoj šumi, nalazili su se ranjenici, žene, djeca i starci tako da mu je to bio dodatni problem. Na samom početku ove teške bitke ranjen je i Hase Tirić, a dan prije ranjen je i kapetan Hajro i oba su smještena u poljsku bolnicu u gustoj šumi, svega 500 metara od prvih linija odbrane. Na ratištu je sa svojim borcima odolijevao sam Mehdin Hodžić. Ranjenih je bilo sve više, a obruč oko branioca se sve više stezao… Mehdin Hodžić je i ovaj put dobro razradio taktiku ratovanja, i pustio agresora duboko u selo, a prije toga je svoje borce podijelio u dvije jurišne grupe, koje hrabro krenuše u napad sa poznatim „osama“ to jest ručnim bacačima. U ovom napadu uspjeli su uništiti nekoliko neprijateljskih tenkova. U tim jurišima, Hodžić sa svojim saborcima uspijeva zarobiti i prvi tenk – samohotka, i najvažnije je što je prvi put sačuvan narod ovog kraja i slobodna teritorija Teočaka i Zvornika. Znao je umni Mehdin Hodžić da ne smije stati, jer neprijatelj ne miruje, pa su već natjerali agresora da se povlači prema rijeci Sapni, i tom prilikom im uništili preostala četiri tenka i osigurali svoje odbrambene linije…
– Na čelu je i dalje bio on, taj hrabri momak?-pitao je Bošnjo.
– Da! – odgovori Senahid. Na čelu ovoga juriša bio je komandant Mehdin Hodžić, koji je jurišao ka slobodi koju nikada nije osjetio… Snajper ga pogodi tačno u srce, u predvečerje, 10. maja 1992. godine, u selu Zaseok…
Stalo je vrijeme… Borci su zastali i nisu vjerovali da im je komandant pogođen. Gledali su krv kako šiklja iz njegovih prsa. Svi su se skamenili i ostali nijemi… Dugo… Dok se borio sa dušom, uspio je izustiti zadnje riječi: “Srušite mostove na Drini“… Njegova glasna poruka je svima bila jasna da mostovi na Drini više ne spajaju ljude već su agresorske staze za uništavanje bošnjačkog naroda.
– Samo da znas, Senahide, koja me samo tuga uhvati dok slušam tvoju bolnu istinu!
– I mene, babo!

Ova tužna vijest o pogibiji heroja Mehdina Hodžića, brzinom munje širila se u svaku bošnjačku kuću. Vrijeme je stalo, a historijsko pero zapisalo je: „Dana 10. maja 1992. godine, u kasnim popodnevnim satima prestalo je da kuca hrabro junačko srce viteza bosanskog, komandanta Mehdina Hodžića u 35-oj godine života. Nijedan borac, nijedna majka, nijedan insan, od tuge i bola nije mogao zaustaviti suzu na svom obrazu. Krvarila je zemlja Bosna, a potoci suza i crvene kapi bojile su krivudavu Drinu. Mnogi su zastali nad krvavom sudbinom i osjećali veliki gubitak i prazninu za svojim komandantom, Mehdinom Hodžićem, koga su od milja zvali kapetan Senad. Edhem Omerović – Tito, jedan od Hodžićevih boraca je pričao da nije bilo borca koji nije pustio suzu za svojim komandantom, ali nisu htjeli pokazati slabost i krili su ih jedni od drugih. Iskrao se njihov komandant Mehdin Hodžić, iza kojeg je ostala ogromna praznina, i u komandi, i na prvim crtama borbenih linija. Njegovi borci sa komandom, u spomen na njega, osnivaju elitnu jedinicu Armije Republike Bosne i Hercegovine „Crni labudovi“, jer je Mehdin Hodžić, početkom rata, imao kodni naziv „Kapetan labud“, a tako su ga čak i neprijatelji prozivali.
– A, zašto, baš „crni labud“? – upita babo njegov.
– Zašto? Zato, što su Crni labudovi endemi, što je uistinu Mehdin Hodžić svojim načinom vođenja akcija, svojom mudrom organizacijom boraca i postao posebna endemska vrsta bosanskog ratnika – odgovori Senahid, pa krenu dalje sa kazivanjem o ovom heroju bosnaskom:
– Za ratne zasluge dobitnik je najvećeg ratnog priznanja, „Orden heroja Oslobodilačkog rata“ i značke „Zlatni ljiljan“. Danas dvije ulice u Tuzlanskom kantonu podsjećaju na ovog heroja bosanskog: jedna u Kalesiji, i druga na periferiji Tuzle. Ukopan je iste večeri 10. maja 1992. godine sa grupom boraca, koji su dali svoje živote za odbranu zemlje Bosne i Hercegovine, u selu Zaseoku. Na zahtjev njegove majke Hurije, posmrtni ostaci „Crnog labuda“ su 18. februara 2008. godine preneseni u Hemijaše kod Kalesije, sa željom da zadnje trenutke svoga života majka posjećuje mezar svoga sina i uz Fatihu i nijemi razgovor skrati preduge staračke dane – tužni egleni izvirali su iz umnog Senahida, pa je babu svog upoznao dalje:

– Uz vojne počasti, kako i dolikuje heroju Bosne i Hercegovine, obavljena je dženaza uz oproštaj njegovog saborca i generala Vahida Karavelića, koji je britko govorio: “Kada govorimo o heroju, kakav je bio naš Mehdin Hodžić, treba ustati na noge i odati mu posebnu počast. Čast mi je danas pred ovolikim brojem ljudi govoriti o liku i djelu ovog heroja. Bio je čovjek iz naroda. Zajedno smo išli od Srebrenice do Orašja i pripremali ljude za odbranu od agresora. Moramo shvatiti da se on borio za cijelu Bosnu i Hercegovinu i da je svoj život ubetonirao u temelje ove države. Neka nam njegov lik uvijek titra pred očima i njegove zasluge trebamo prenositi na buduće generacije. Ne smijemo ga nikada zaboraviti, samo ćemo se nezaboravom odužiti našem „Crnom labudu“ našem Mehdinu Hodžiću“.
– Fino ti to zapisa, dijete moje drago!
– Babo, moj! Moje pero zapisa podvige ova naša dva heroja, Mehdina i Hajre… Razmišljam šta bi bilo da njih dvojica nisu svojim koracima vodili goloruki narod?
– Senahide moj! Dok si pričao, slušao sam i umom svojim zajedno sam koračao sa ovim herojima! Spoznadoh, sine! Da nije bilo ovih heroja samo Bog zna koliko bi bilo poubijanih Bošnjaka? Spasili su Podrinje kada su vojevali, a poslije znamo kakva ih teška sudbina zadesi?
– Nikako se ne mogu otrgnuti pitanja, babo moj: – Zašto tolika mladost glavu izgubi? Zašto najbolji sinovi zemlje Bosne i Hercegovine svojom krvlju platiše slobodu? Zašto su neki sada gluhi i nijemi na sva ta njihova herojstva? Zašto je fotelja preča od samog života? Zašto? Na kraju sam shvatio, babo, da insan ostaje insan, a hajvan ostaje hajvan! I još ću ti nešto kazati, stari moj:
– Moje pero je ovih dana ovjekovječilo podrinjske heroje: Hajru Mešića i Mehdina Hodžića! Ove ispisane stranice su posvećene Podrinju, patnjama podrinjskog insana, genocidu nad nedužnim ljudima. Tako da su se ova dva heroja sa pravom našla na ovim stranicama krvavim. Ostalim herojima ću posvetiti pažnju kada Allahovom voljom zaposlim svoje pero i otisnem se u njihove krajeve, da ispisujem svijetle staze naših brigada i njihovih vođa. I doći će ubrzo i to vrijeme, stari moj…