„Čak i suza ima svoju dužnost. Njena dužnost je da čisti teren za osmijeh koji dolazi nakon nje“, kaže Mevlana Dželaludin Rumi, nadnaravni persijski filozof, mislilac, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka. A, koliko je suza kroz vjekove proliveno, koliko je terena „očišćeno“, koliko je puta čovjek kidisao na čovjeka?… Koliko?
Kada se malo bolje osvrnemo na ovaj naslov možemo dokučiti o čemu se radi. Potoci suza presahli, vapaji iznemoglih „zagrlili“ bodljikavu žicu, pa tjeraju crne vrane da prelijeću i mjerkaju svoje žrtve. Ali, hoćemo li ikada moći dosegnuti njihove patnje i njihove boli? Hoćemo li?
Znam i uvjerena sam da nećemo nikada. Ali, zato možemo za njih uraditi mnogo više… Zapitajmo se, šta to možemo? Zapitajmo se, koja je naša uloga u njihovoj boli? Prošlo je dvadeset i neka godina od stradanja Bošnjaka, od genocida koji je počinjen nad tim istim nedužnim insanima, od silovanja, od zlostavljanja, od protjerivanja sa vjekovnih ognjišta! Toliko godina prošlo, ali u tim napaćenim dušama izviruju živa sjećanja.
