AZIZ ORAŠČANIN – LEGENDA KRAJINE

Februara mjeseca, godine 1956. u malom, prekrasnom mjestu Jezerski, opština Bosanska Krupa, rodilo se muško dijete od oca Muhameda i majke Zumre Oraščanin, rodio se najstariji sin Aziz. Majka Zumra, pored Aziza na svijet donese i ostale sinove;Nijaza, Huseina, Hasana, Esmira i Damira.

Ah, evo i jedne djevojčice – Fadie. I ona se nekako ugurala u njihov život i došla na ovaj svijet, pomalo nezapažena… Jer žensko, ionako, odlazi u drugi dom, odlazi u neke nove sredine i običaje. Veliko svoje jato je, skromna i nježna Zumra, savijala oko sebe, odgajala u onim teškim vremenima i bez struje i bez veš mašine i bez luksuza i komfora.

Dok ih je majka Zumra pripremala za život, radeći teške poljoprivredne poslove, njeno zdravlje se polahko trošilo. Oronula, postajala je svakim danom sve slabija i slabija. I, tako, jednog dana je i preselila na ahiret u 46-oj godini života. Ostadoše njeni golubovi, ostade njena golubica da na vjetrometini samoće nastave svoj život.

SENAHID BOLIĆ – BOLO, LEGENDARNI KOMANDANT OLOVA

Neizvjesnost bosanskih prostora vjekovima prkosi burnim i teškim vremenima. Znajući, da nam je vrijeme života posuđeno, ciljano se ukrcavamo na traku prolaznosti, sa željom dostojnog života, usklađenog s našim moralnim vrijednostima. Danas, na trenutak zaustavljajući lahor vremena, časno zakoračih s perom u davno prošlo vrijeme, na prostor udaljen svega 50-ak kilometara stazom sjeverostočno od Sarajeva prema Tuzli. Magistralni put s krivinama nepredvidivih sudbina, uvijao se poput zmije na ovim prostorima, prateći historiju još od davne 1382. godine, u mjestu po imenu Plumbum (lat. olovo), što u(kazuje) da je ovo naselje bogato rudama olova, po čemu će se kasnije i zvati Olovo.

Kada se približava crveni mjesec juli ožive i bolna sjećanja, osluškuje se vrisak podrinjske tišine, uzburkaju se duše nedužnih… I moje pero u tom julskom nevremenu postaje britko i crvenim mastilom ispisuje historiju bošnjačkog naroda. Bilo bi me sramota i osjećala bih veliki grijeh da posustanem na toj stazi, stazi nepravedno ubijenih Bošnjaka čije kosti i danas leže razasute po proplancima napaćene zemlje Bosne. Bilo bi me sramota i zbog ljudi koji su došli iz daleka da bi govorili istinu o stradanju nedužnog bošnjačkog naroda i prenosili je svijetu. Jedan od takvih prijatelja Bosne je i škotski forenzičar Robert McNeil koji je na zahtjev UN-a došao u Bosnu i Hercegovinu da bi svojim tridesetogodišnjim iskustvom pomagao identifikaciji žrtava i istinu o njima proslijedio istražiteljima u Haagu. S obzirom da nam se uskoro približava 11. juli, uvaženom prijatelju Robertu McNeilu sam uputila nekoliko pitanja uz molbu za odgovorima.