Ljetna suša vapila je za kišom… Ispucala zemlja, uvehlo lišće kukuruza, pazno klasje žita odavno su zaboravljeni od ljetnih pljuskova.
Ustali smo kao i obično pred samu zoru. Ispred pendžera vidjeli smo oca, zamišljenog i pogleda uperenog nigdje. Njegove bore se uduplale, široke obrve navukle se na utonule oči, a golema tuga obavila njegovo lijepo lice. Sejrio je i daje u prazninu… Gledali smo ga dugo…dugo. Niko nam ništa ne priča, a tuga izviruje iz svakog budžaka.