Tiha noć prigrlila je svjetlucave zvijezde i sudbine koje su obilazile uspavane duše i ispisivale nevidljive stranice njihova života. Umorni moji kapci prekriše mi krupne, crne, oči, i tonula sam u duboki san, mimo svoje volje obilazeći nepoznate predjele. Odjednom zakoračih na pokošenu livadu, golim tabanima dodirivala sam ispucalu zemlju, trčala s’ kraja na kraj dugačke poljane, a miris pokošene trave širio se mojim lepršavim bićem. Malo dalje vidjeh babu kako udara brklju, a ostali su skupljali suhu travu i donosili blizu njega. Dok su mi krupne kapi znoja prekrivale rumene obraze, skrivečki bih bacila oko na svoga oca i vidjela bih preplanulo njegovo lice, visok, naočit, košćate, njegove težačke ruke, baš onakav kao iz dragih priča moje majke. Kako je sunce sve bliže bilo zapadu, tako je i njiva postajala čista, a sijeno uhrpano na visokim brkljama, ostavljalo je spokoj u našim dušama. Umorni svoj pogled raskrilih na sve strane i začuh babu kako govori:
Vjekovi ispred i zid visoki. Zid koji nebo dodiruje! Zid pred kojim je šutnja golema, i koji odolijeva burama i olujama njihovih zločina. Na tom zidu ispisana sva stradanja, sva tlačenja, svi genocidi nad Bošnjacima… Njih jedanaest genocida i samo jedan narod…! O, Bože! Zar nije previše tih genocida, za jedan narod koji nikom ništa skrivio nije? Nije skrivio, a bacan na lomače, zatvaran u logore, silovane majke i kćeri naše, djeca poubijana…