E, MOJ BOŠNJO!
Vjekovi ispred i zid visoki. Zid koji nebo dodiruje! Zid pred kojim je šutnja golema, i koji odolijeva burama i olujama njihovih zločina. Na tom zidu ispisana sva stradanja, sva tlačenja, svi genocidi nad Bošnjacima… Njih jedanaest genocida i samo jedan narod…! O, Bože! Zar nije previše tih genocida, za jedan narod koji nikom ništa skrivio nije? Nije skrivio, a bacan na lomače, zatvaran u logore, silovane majke i kćeri naše, djeca poubijana…
….Probudi se, Bošnjo! Ne spavaj, dok drugi oči ti vežu, um pomućuju i sjećanja brišu! Probudi se, Bošnjo, ko Boga te molim! Kako možeš sniti? Kako možeš miran biti, dok obroncima preliva se krik njihove patnje? Kako možeš zaboravti majčinu suzu, dok su joj kćerku nejačku silovali? Kako Bošnjo, možeš zaboraviti nerođeno djete u utrobi ubijene majke? Kako možeš zaboraviti, iznemoglu srebreničku majku koja je stojići rodila je sina i kojem zločinci golemom, prljavom, paganskom čizmom drob istjeraše? Kako možeš, ti isti Bošnjo, zaboraviti kosti svojih najbližih? Ne zaboravi Bošnjo; ni Srebrenicu, ni Goražde, ni Prijedor, ni Zvornik, ni Manjaču, ni Keraterm, ni Foču, ni Višegrad, ni Kozarac, ni Bosansku Krupu, ni Sanu, ni Omarsku, ni Sarajevo, ni Tuzlu…! Ne zaboravi Bošnjo, ni majku Havu Prijedorčanku kojoj ubiše šest sinova, šest njenih sokolova i Muharema čojka njenog!
Ne zaboravi Bošnjo, molim te ni Biljane, nadomak Ključa, gdje u jednom danu ubiše 240 nedužnih Bošnjaka, i u hladne i duboke jame ih baciše. Ti isti Bošnjo, sjeti se vedrog neba i njihovih tijela u žici bodljikavoj! Neka ti pogled zastane na njihovim rebrima, koja su virila ispod tanke kože! Sjeti se njihovih kostura koji su dušom svojom se bočili i umirali polahko! Sjeti se i njihovog tužnog pogleda dok su čekali u redovima smrti!
Sjeti se, Bošnjo svih tvojih sinova i kćeri koji su razasuti po bijelom svijetu! Sjeti se i ognjišta njihovih koja su zarasla u tugu! Sjeti se, moj dragi, Bošnjo i džamija naših koje su ležale po zemlji! Sjeti se i Fate Orlović i njihovog inata u njenoj avliji!
Sjeti se svih bijelih nišana razasutih po krvavoj, napaćenoj, izmorenoj zemlji Bosni! Sjeti se i predaka svojih koji su iste golgote prolazili! Sjeti se Bošnjo i Adela Šabanovića, dječaka od 8 godina koji je prao krvave noževe poslije klanja Bošnjaka. Sjeti se i žive lomače u Višegradu, i jedine preživjele Zehre Turjačin!
Mogla bih Bošnjo pisati do sutra, i opet pisati i opet ne bih sve ispisala. Jer puno je nepravdi prema nama učinjeno, samo zato što smo različiti od njih i što se tako zovemo. Poubijali nas Bošnjo, silovali naše majke i kćeri, porušili domove, raselili nas i ovo malo što nas je ostalo žele zavaditi i um nam pomutiti. Da li baš u ovom teškom vremenu za nas, moramo se baviti sitnicama i mjeriti nečije vrline, mjeriti stepen nečijeg patriotizma, mjeriti brade i baviti se onim što je najmanje bitno! Dokle će nam biti bitno, ono što uopšte nije bitno! Stani Bošnjo na svoje noge, razmišljaj svojim umom i koristi svoj razum u donošenju bitnih odluka za bošnjački narod i zemlju Bosnu! Nemoj Bošnjo da tvojim umom upravljaju oni što su nam glave došli! Zato, sjećaj se i kad spavaš i kada si budan. Ako tvoja sjećanja izblijede, dragi moj Bošnjo, tada će tvoja djeca platiti tvoj zaborav. Zato Bošnjo, molim te, nikada ne zaboravi! Zato, dragi moj,Bošnjo, neka tvoja sjećanja postanu bezvremena, svježa, urezana duboko u svijest i kad nalete bure i oluje, i jutrima i danima i noćima… !
