Tiha noć ispratila je na počinak prohladni zimski dan i nastavila milovati duše dok snivaju ili se bore za parče sebe u sebi. San kojeg priželjkujem odavno sam sanjala, ali mi se često taj isti san sakrije, pa opet iznenada hrupi i tako u nedogled… Pitam se:
“Dokle sanjati nestvarne snove? Dokle toplom dušom grliti hladni svijet? Dokle moliti bezdušne?“
Mogla bih redati ovakvih pitanja do svitanja, i opet nigdje kraja? Zaustavih misli ispred velikog pendžera i krenuh opet ispočetka! Koliko tih početaka, Bože dragi? Svaki početak sluti i kraj, a kraj ne želim? Možda neki krajevi nisu trebali ni početi? Vjerujem da nisu! Zašto je morao početi rat, zatim bolest, smrt, mržnja, zavidnost, siromaštvo? Zašto?

Nastavi čitati