Dokle toplom dušom grliti hladni svijet?
Tiha noć ispratila je na počinak prohladni zimski dan i nastavila milovati duše dok snivaju ili se bore za parče sebe u sebi. San kojeg priželjkujem odavno sam sanjala, ali mi se često taj isti san sakrije, pa opet iznenada hrupi i tako u nedogled… Pitam se:
“Dokle sanjati nestvarne snove? Dokle toplom dušom grliti hladni svijet? Dokle moliti bezdušne?“
Mogla bih redati ovakvih pitanja do svitanja, i opet nigdje kraja? Zaustavih misli ispred velikog pendžera i krenuh opet ispočetka! Koliko tih početaka, Bože dragi? Svaki početak sluti i kraj, a kraj ne želim? Možda neki krajevi nisu trebali ni početi? Vjerujem da nisu! Zašto je morao početi rat, zatim bolest, smrt, mržnja, zavidnost, siromaštvo? Zašto?
Široke su te moje spoznaje, ta moja prostranstva, pružila se od Save do Drine, od Une do Neretve, od neba do zemlje i poput lahora nevidljivim krilima obilazim svaki budžak planete Zemlje. Iz tih dalekih daljina izdvojila se jedna velika, prelijepa i posebna avlija i zagospodarila mojom skromnom dušom i kola mojim žilama. Moja avlija! Vaša avlija! Naša avlija!
Nekada kada osjetim kako je zlobnici grizu, trgaju, komadaju, kako pljuju po njoj, kako joj utrobu diraju i mene sve nešto nagriza iznutra. K’o da mravi hodaju po meni! Okrenem se na sve strane i nikako smiraj ne nalazim. Kako insan može
miran biti kada mu diraju nešto njegovo što mu pripada vjekovima! Kako miran biti kada mu remete tišinu kabura najmilijih? Kako miran biti kada mu diraju i majkinu šamiju i dimije majkine i babin fes i hašlamu u bašči, i šefteliju niže kuće, i baklavu, i hurmašice, i sutliju, i hošaf od suhi nanini šljiva, i ezan sa Šehidskih džamija… Kako biti insan miran kada zlo nam misle, kada planove opet kuju, kada nam gole kosti bacaju da ih glođemo? Dokle ćemo bez zuba kosti glođati? Dokle? Imamo i zubare, i ljekare, i arhitekte, i učitelje, i doktore nauka, i akademike, i historičare, i psihologe, a drugi nam historiju pišu, um pomućuju, avlije pustoše, dijele nas, zube nam lome…
Dokle ćemo osluškivati vjetrove sa istoka i zapada? Dokle ćemo biti razjedinjeni? Dokle ćemo ispraćati našu djecu u hladne krajeve? Imam osjećaj da je mnogima sve tuđe bolje i ljepše od našeg? Ali nigdje behar ne miriše k’o u naninoj avliji? Skoro čitajući jedan post srce mi je bilo veliko k’o planina! Kažu ovako:
“U donošenju neke važne odluke ravnopravno odlučuju;Hrvati, Bošnjaci, Srbi i ostali narodi“
Čitala sam ovu rečenicu nekoliko puta… Ma stotinu puta! A, srce mi ubrzano kucalo, a duša sva treperila… Do skoro smo bili i Muslimani, pa muslimani, pa neopredijeljeni, te Jugosloveni, a sada znamo tačno ko smo i što smo…
U ovom našem identitetu utkalo se 68101 ubijeni nedužni Bošnjak…
Ne smijemo dozvoliti da se danas iko igra sa njihovim nevinim životima koje ugradiše u krvave temelje naše nam jedine domovine Bosne i Hercegovine. Oni su utihnuli svoje korake, oni nisu dočekali svoje unuke, neki nisu dočekali ni djecu svoju… Oni su nam u amanet ostavili ono što nam je vjekovima i pripadalo… Svjetska javnost je uperena u našu ravnodušnost i dokle ćemo se bojati bura i oluja iz našeg okruženja… Budimo jednom za sva vremena; jedinstveni, umni, mudri i budimo svoji na svome i sa čvrstim kormilom u našim rukama zaplovimo i morima i oceanima i proplancima našim…
