NOĆ SPOJENIH DUŠA (odlomak iz romana)

Svježe aprilsko sunce polahko je zalazilo iza visokog brda, dok je Hazim umoran od silnog letanja za svojim identitetom naslonjen na recepciji hotela čekao ključ od iznajmljene male sobe. Ubrzo je umornim koracima grabio dugačkim stepenicama i otključavao vrata svog prenoćišta. Ugodna tišina milovala mu je preplanule obraze, spustio je lagahni prtljag na stolicu i krenu ka kupatilu da ledenim kapima osvježi svoje umorno tijelo.
Široki krevet se zatim ubrzo nađe u njegovom zagrljaju…
Okrenu broj telefona i nestrpljivo čekajući da mu se javi umilni glas sa druge strane žice:
-Halo! Jesi li se smjestila? – uslijedilo je Hazimovo zabrinuto pitanje.
-Prije nekoliko sati sam stigla! Čekam te nestrpljivo! – čežnjivi glas je ozvanjao u maloj Hazimovoj sobi.
-Sutra ujutro nestrpljivo čekam ličnu kartu! I namah krećem ka svojoj vječnosti! – pomalo tužno uslijedio je Hazimov odgovor.
-Žao mi je! Hladna soba mi noćas neće dati oka sklopiti! Željno te iščekujem! – drhtavi Esmin glas se širio Hazimovim venama.
Obadvoje sa sjetom u sebi spoznadoše da će se vidjeti tek sutra navečer.
Esmin čežnjivi uzdah uzburka tišinu, potom spusti svoje tužno lice na bijeli jastuk. Tople njene suze su završavale na kraju mokrog jastuka, a tužni pogled joj zastade na plafonu iznad njene glave. Prebirala je po svojim sjećanjima.
Imala je osjećaj da cijeli život čeka, a sama nije znala čemu da se nada. Svoj život je bojila nestvarnim likom koji je prati vjekovima. Osjetila bi često puta u svojoj blizini njegove lagahne korake, osjetila bi njegove dodire, topli njegov pogled po svome tijelu, a nikada ga nije dodirnula. Znala je da će nevidljiva silueta jednog dana oživjeti u njenim snovima… I desilo se… Javio se iznenada i odmah je spoznala njegovu vječnost u sebi. Družili su se u svim životima ispred, a nikad se nisu sreli. Takva razmišljanja su toplila njenu dušu u svitanje tog aprilskog jutra. Blagi osmijeh nestajao je na kraju njenih rumenih i vrelih usana i zatvori najednom umorne kapke. Probudila se tek iza podneva. Pogledavši na sat, okrenu se prema prozoru i skoči brzo iz kreveta, razmaknula je zavjese i žarko sunce joj bljesnu po blijedim obrazima.
Pomisli u sebi:
-Trgni se već jednom! Iako si na samom kraju bez kraja večeras tek život počinje za tebe! – zatim se nesvjesno našla pred ogledalom i posmatrala drago lice ispred sebe. Ponekad joj se to lice smiješilo, ponekad je tmurno bilo, a sada posebna dragost izvirivila je iz njene razbarušene plave kose, crnih očiju i preplanulih obraza. Osjeti kako joj neka milina titra cijelim tijelom. Namignu sama sebi i brzo se smjesti ispod ledenih kapi…
Nedugo zatim spustila se niz stepenice i lepršala ulicama živahnog grada dodirujući pogledom sve oko sebe. Osjećala je lagahni povjetarac na pramenovima svoje kose, osjećala je zelene proplanke i dugačku aleju visokih jablanova koji su ispredali svoje zanimljive i tajnovite priče. Vratila se tek u sumrak sa punim kesama i provjetrenom dušom.
Bacila se odmah na veliki krevet i nesvjesno grlila cijeli svijet. Vrijeme je odmicalo svojom putanjom, a ona je čekala davno obećano vrijeme. Zamišljala je njegove oči, boju kose, mehkoću prstiju i otkucaje srce. Kad god bi pogledala na sahat okačen na zidu, imala je osjećaj da kazaljke stoje, a venama joj je tekla uzavrela krv.
Pitala je samu sebe:
-Kako mu prići? Da li na vratima čvrsto se stisnuti u njegov zagrljaj? Da li ga gledati sa distance? Da li vrisnuti iz sveg glasa i reći mu koliko ga voli? Ili mirnio čekati njegove želje?
Iz takvih misli trgnu je lagahno kucanje. U jednom trenu se našla ispred vrata i već se ključ vrtio u njenim drhtavim rukama. Na širom otvorenim vratima ugledala je poznato lice sa recepcije, a iza njega je stajao on. On, koga čeka vjekovima, kojeg pozna i dušom i tijelom, kojem čita misli i koji kola njenim venama. Recepcionar se ubrzo vratio svojim obavezama, a oni su ostali nijemi dok su im pogledi sudarali se negdje na sredini sobe. U jednom trenu protutanjala je prošlost, sadašnjost i budućnost i stale su kazaljke.
Esma je uzburkanom dušom dodirivala čovjeka koji nikada nije bio daleko. Poznavala ga je… Bio je baš onakav kakvog ga je daljinom dodirivala. Hazim se približavao njenim uzburkanim mislima, dok su mu drhtave ruke grlile njena ramena i vrat. Smjestio je svoj pogled u njene sjajne crne oči i tako spojeni ostali su zarobljeni u svojim nemirima. Željeli su ovaj trenutak da traje vječno…
Kiša se polahko počela spuštati niz veliko pendžersko okno, a kapi su rominjale po sivom limu i stvarale lijep ugođaj za nedosanjane snove.
Sjeli su na kraj kreveta i odmotavali film svoga života…
Esma se duboko zagledala u njegove crne oči i tonula je u prošlost… Tek sad je osjetila sve vrijeme ispred. Osjetila je da nikada nije sanjala, već je živjela u drugim prostorima i nedokučivim vremenima… I on joj ispriča isti scenarij svoga života.
Istovremeno su se pitali:
-Da li smo stvarni? Ili ljudi oka nas nisu postojani? Da li je život ispred i bio život? Ili tek sada čekamo našu stvarnost?
Zaključili su da nikada nisu imali svoj dom, bez obzira što im je kuća bila puna. Nikada nisu bili svoji, a u punoj kući bili su sami, prazni, nepostojani. Da li će ikada zajedno krenuti u nepoznate prostore i zaustaviti vrijeme? Mnoga pitanja bez odgovora gubili su trag u tihoj, kišnoj noći… U tišini dodirnuli su svoje duše… On se preselio u njenu dušu, a ona je kolala njegovim bićem. U tim previranjima duše i tijela dočekali su zoru… I još jednu zoru…
Došao je trenutak da svako krene u svoju prazninu. Nijemi vrisak izvirao je iz njihovih drhtavih tijela… Tople suze pravile su široke brazde po njihovim obrazima. Vazduha je bilo sve manje, a tuge i boli sve više… Zatvoriše se vrata njihove vječnosti i svako krenu nestvarnim stazama zbilje. Ostade mala soba da čuva tajnu dvoje nestvarnih, koji nikada neće nestati. Visoki jablanovi u svoje krošnje ušuškaše njihove nemire.
Drugi dan poslije odlaska, Hazim se tužno javio:

-Esma, moja! Ostao sam zarobljen u našem zagrljaju! Ostao sam u maloj sobi našeg postojanja! Sa sobom sam ponio samo hladne kišne kapi, koje mi lome dušu i sjećaju na tebe!
Esma je samo slušala eho riječi iz daljine i nije ništa govorila. Danima je bila zarobljena u njegovim očima, njegovom zagrljaju i njihovim spojenim dušama…
Jednog dana Hazim joj se javio sa putovanja iz Istambula. Na svako njegovo pitanje ona je kratko odgovarala… Osjeti da je duša izdaje…
Drugi dan kada se malo pribrala, zamišljala ga je kako leprša istambulskim ulicama i sa blagim osmijehom na usnama jedva mu je pisala:
-Nedostaješ mi, ljubavi moja vječna! Srce me izdaje! Teška praznina me guši! Voli…m….voli…m…
Tog dana poslije sastanka, Hazim je prvo pogledao u telefon. Skamenio se na zadnjoj nezavršenoj rečenici. Neka strašna bol mu je strujala cijelim tijelom. Gušilo ga nešto jako. Obuzela ga hladnoća i drhtao je kao list na vjetru. Osjetio je da joj se nešto strašno desilo…
Svi pokušaji da dobije bilo kakav odgovor na svoje sumnje ostali su uzaludni… Poslije nekoliko dana iz novina je saznao da je njegova Esma preselila na onaj svijet. Osjeti koliko ju je volio njen narod…

Prije vremena se vratio sa službenog puta… Više ništa nije imalo smisla… Zatvorio se u svoju sobu… Gledao je u prazno… Želio je dodirnuti njenu dušu… Njen mili i dragi lik mu je titrao ispred zamagljenog mu pogleda. Pružao je svoje drhtave ruke i dodirivao njenu siluetu. Ustao je lagahno sa kreveta, još čvršće je zarobio u svoj zagrljaj i uputio se prema visokoj Šari. Skoro negdje pri samom vrhu ove nedokučive planine, poželi da je spusti kraj sebe na zelenu, cvijetnu i mirisnu livadu. Sunce je sramežljivo izvirivalo iza sivih oblaka… Spustio se na zemlju i lagahno je položi uz svoje drhtavo tijelo. Zatvorio je umorne kapke i polahko prstima klizio po mirisnoj travi. Iz daljine je čuo njen blaženi osmijeh i eho njegovog imena. Trčala je po perivojima u bijeloj dugoj haljini dok joj je plava kosa lepršala po zelenoj travi. Povjetarac je pratio njenu ljepotu… Najednom nestala je iza visokog brda…

Hazim se naglo trgnu, dozivajući izglasa svoju dragu Esmu… Od silne tuge otvori natečene kapke i na svome dlanu ugleda uspavanu šarenu leptiricu. Znao je da je to njegova Esma. Nije mogla bez njega… Njena duša je ostala zarobljena u njegovoj duši one kišne noći u sobi njihove vječnosti…
Prolazili su dani… Ništa više nije bilo kao prije… Hazim se više nije vraćao kući. Tražili su ga svugdje… Jednog dana na samoj uzvisini prelijepe Šare ispod vedrog neba, lutajući čoban pronašao je uspavanog Hazima, ukočenog i hladnog tijela, a u ruci je držao svoju šarenu leptiricu, dok mu je blagi zaleđeni osmijeh zarobio vječnost njihova postojanja…