JA, SLUČAJNI PRATILAC BEZVREMENOSTI!
Prođoše mnoga ljeta, još jedno je na pomolu. Behari okitili voćnjake, lipe mirišu nadaleko, a potok pronosi sudbine i nestaje u daljini. Gledam te prekrasne krajolike koji su grijali moju dušu, srce je kucalo u ritmu cvrkuta ptica, a zelena trava klizila je ispod mojih stopala. Moj pogled zastade na nebu, tamo gdje se sunce skriva iza tamnih oblaka koji užurbano nekuda žure, rastvarajući se u izblijedjele sjenke. Odjednom kao da se nebo otvori i pljusak toplih kišnih kapi zaustavi se na mome tijelu.U blizini ugledah krošnju velikog hrasta koji je prkosio prolomu oblaka i sjevanju munja. Brzim koracima probijam se kroz oluju i nedugo smjestih se u krošnji spasa. Ogrnula sam džemper,koji sam slučajno nabacila oko struka, sklupčala se kao u majčinoj utrobi zaklonjena od vjetra i padavina. Malo sam se zagrijala i san mi je počeo zatvarati kapke. Zelena ravnica polahko je nestajala u magli i mom pogledu…
