JA, SLUČAJNI PRATILAC BEZVREMENOSTI!
Prođoše mnoga ljeta, još jedno je na pomolu. Behari okitili voćnjake, lipe mirišu nadaleko, a potok pronosi sudbine i nestaje u daljini. Gledam te prekrasne krajolike koji su grijali moju dušu, srce je kucalo u ritmu cvrkuta ptica, a zelena trava klizila je ispod mojih stopala. Moj pogled zastade na nebu, tamo gdje se sunce skriva iza tamnih oblaka koji užurbano nekuda žure, rastvarajući se u izblijedjele sjenke. Odjednom kao da se nebo otvori i pljusak toplih kišnih kapi zaustavi se na mome tijelu.U blizini ugledah krošnju velikog hrasta koji je prkosio prolomu oblaka i sjevanju munja. Brzim koracima probijam se kroz oluju i nedugo smjestih se u krošnji spasa. Ogrnula sam džemper,koji sam slučajno nabacila oko struka, sklupčala se kao u majčinoj utrobi zaklonjena od vjetra i padavina. Malo sam se zagrijala i san mi je počeo zatvarati kapke. Zelena ravnica polahko je nestajala u magli i mom pogledu…
Dok je lampa sa neravnog duvara tjerala tamu u maloj sobi, dotle je jedan plamičak svjetlosti nenadano se iskrao i lagahno titrao razdraganim obrazima Ajše i Nazifa, čiji blistavi pogledi su ispredali najljepšu bajku svih vremena. Vrijeme kao da je stalo i zapisivalo svaki njihov damar, koji na mehkom dušeku ispijaju svoje želje. Ajša se trgnu iz blagog naručja svoga Nazifa i tiho ga zamoli:
Tiha noć prigrlila je svjetlucave zvijezde i sudbine koje su obilazile uspavane duše i ispisivale nevidljive stranice njihova života. Umorni moji kapci prekriše mi krupne, crne, oči, i tonula sam u duboki san, mimo svoje volje obilazeći nepoznate predjele. Odjednom zakoračih na pokošenu livadu, golim tabanima dodirivala sam ispucalu zemlju, trčala s’ kraja na kraj dugačke poljane, a miris pokošene trave širio se mojim lepršavim bićem. Malo dalje vidjeh babu kako udara brklju, a ostali su skupljali suhu travu i donosili blizu njega. Dok su mi krupne kapi znoja prekrivale rumene obraze, skrivečki bih bacila oko na svoga oca i vidjela bih preplanulo njegovo lice, visok, naočit, košćate, njegove težačke ruke, baš onakav kao iz dragih priča moje majke. Kako je sunce sve bliže bilo zapadu, tako je i njiva postajala čista, a sijeno uhrpano na visokim brkljama, ostavljalo je spokoj u našim dušama. Umorni svoj pogled raskrilih na sve strane i začuh babu kako govori: