SANJA ALEKSIĆ: Voljeli su je, a nisu joj mogli pomoći?

Restoran “Makaba” Bosanska Krupa

Mjesto u ćošku predivnog restorana „Makaba“ za čudo je bilo prazno. Kao da je čekalo na nas. Moja draga prijateljica Hava, sjedila je preko puta mene i uz prijatni razgovor ispijale smo kaficu i limunada se našla na stolu. Dugo se nismo vidjele, što se osjetilo iz čvrstog stiska minule čežnje i suza radosnica. Terasa u staklu nad samom rijekom Unom, kao da je proticala mojim venama, kao da u odsjaju tih blagih slapova čujem arije iz daljine, kao da iz njene dubine osluškujem predivne bajke. Kao da nas sluša, pomalo utihne i leprša u daljini sa svojim pričama, sa svojim tajnama i skriva ih u svojim modro zelenim kapima. Moj pogled odjednom je preletio salom i gostima koji su bili i sretni i sjetni i neodređeni…
Kao da su osjetili ljepotu ovog aprilskog dana, ali istovremeno i tjeskobu nekog davnog aprila koji nije bio ni blizu ovom.

Sjećaju se Krupljani tog kobnog aprila 1992. godine, sjećaju se svoje boli, svoje poharene duše, svoga ponosa i želje da brane, da odbrane, da ponovo izgrade, ožive svoj voljeni grad. Mnogi su baš tog davnog aprila krenuli sa vrećicama uspomena i ne razmišljajući kuda… Jer nisu imali ni izbora, a ni vremena.
U tim vremenima teškim, ugledna porodica Aleksić sa dvoje maloljetne djece napustila je svoje ognjište i uputili se ka Bihaću. Mala Sanja za nekoliko dana trebala je proslaviti svoj četvrti rođendan… Ali, sudbina se smjestila u njeno djetinjstvo mimo njene želje…
Svoj kutak su osjetili u malom stanu svojih rođaka, između bihaćke džamije i kina u centru grada. Kino? Kome je bilo do filmskog platna, kada su svi dobili glavne uloge na sceni.
Jedino čuvena džamija „Fedhija“ je bila popunjena do posljednjeg mjesta… Svi su željeli da u molitvi osjete smiraj duše i osjete da su zaštićeni od Svevišnjeg, koji je gospodar sviju nas. Dani su prolazili u strahu. Pucalo se, zalihe hrane su bile sve manje, organiziraju se vojne jedinice, vrše se obuke mlade vojske na sve strane, a dječica i ne osjete sve te tjeskobe. Prošlo je i ljeto i jesen i zima se uvukla u kosti nedužnih insana koji su bili bez ogrijeva, bez nade u bolje sutra. Grad je poprimao neki novi izgled, ulicom je hodalo najviše uniformisanih vojnika, a cestama su odzvanjale sirene bolničkih kola…
Prošla je i Nova godina… Niko je nije haman ni osjetio, ni dočekao sa radošću… Jer, znali su Krajišnici da im se zlo sprema. U tim danima, dok je snijeg mamio izvana, mala Sanja je poželjela da se oslobodi male sobice i uzdahne i svježeg zraka i na sanjkama napravi koji đir. Sa njom je bio njen stariji brat Kristijan koji je pazio na svoju sestricu i uživao u zimskim radostima, kao i sva druga djeca.

Sanja Aleksić – ratna godina u Bihaću

Tog 7. januara 1993. godine, dvoje mališana je bezbrižno na sanjkama osjetilo i zimske pahulje i hladnoću i letove na snježnom ogrtaču. Odjednom se čuo fijuk granate i bezazleni smijeh mališana, zamijenio je jauk boli, vrisak duše i crveni natopljeni snijeg. „Slavljenička“ granata pravoslavnog Božića prosula se po mališanima. O, Bože! Kako su bezdušni i u njihovom svetom danu?
Bože, kako mogu biti sretni u tuđoj nesreći? Kako mogu ubojitim sredstvom slaviti unakaženost dječiju? Na crvenom snijegu ostala je mala Sanja sa krikom boli i krvlju po cijelom tijelu. Sirena bolničkih kola se čula iz daljine…Kobna sudbina prigrlila je usnulu djevojčicu. Ljekari su sa bolom u sebi gledali to najdivnije malo biće, kojem su morali amputirati nogu. Bože, što im je skrivila mala Sanja koja nije imala ni pet godina? Kako se ne srame njenog tužnog pogleda koji se oslikao na njenim krupnim crnim očima? Kako se ne srame njenih snova, njenih želja, njenog djetinjstva? Kako li je bilo tek njenim roditeljima, gledati svoju usnulu djevojčicu? Kako li je bilo bratu, brisati suze sa sestrinog blijedog lica?
Mala Sanja nakon svih patnji, napustila je bolnicu i ne znajući kako dalje kroz život?
Postala je simbol njihovog zvjerstva, simbol nepoštivanja različitosti, simbol jake vjere u Boga, u nepravdu. Svi su znali gdje stanuje to malo, nedužno, biće… Voljeli su je, suosjećali su sa njenom tugom, ali joj nisu mogli pomoći. Na drvenim štakama postala je okretna, živahna, puna volje za životom, za uspjehom i sa zahvalom Bogu dragom što je i kao takva ostala na životu.
Često puta bi pričala sa svojom najomiljenijom izblijedjelom lutkom koju je zvala „Barbika”. Pričala bi joj o sebi, o svojoj patnji, o svojoj duši, o njima… Pričala bi joj… Znala je da tom pričom neće povrijediti nikog, znala je i odgovore na sve te priče… ali je sve to ostalo u tišini njenoj. Eh, da nam „Barbika“ može ispričati sve te njene priče? Ali možda je i tako bolje…

Sanja Aleksić, nije se predala sudbini

Naša Sanja se hrabro uhvatila u koštac sa životom… Stavila je protezu na prazno mjesto svoje boli. Završava srednju školu, fakultet i prije nekoliko mjeseci dok sam ispisivala ove stranice, uspjela je i magistrirati. Imala sam priliku da na svoj način posmatram ovo blago i divno stvorenje.
Divila sam joj se. Izrasla je u prelijepu djevojku, sa krupnim crnim očima, valovitom crnom kosom i najljepšim osmijehom, koji je u sebi skrivao mnogo toga. Svi su je voljeli, baš zbog tog osmijeha, zbog njene upornosti, njene skromnosti i njene čvrste vjere u Boga, u pravdu… Odnosno nepravdu.
Prije nekoliko mjeseci, ta krajiška ljepotica, našla se na ulicama Minhena… Svojim znanjem magistrice socijalnog rada pomaže drugim ljudima. Pomaže onima koji su u nevolji i kojima će sigurno njeno stručno i životno iskustvo biti od velike koristi. Na tim istim ulicama, naša Sanja će širiti toplinu, pronositi mir i svojim tajnovitim osmijehom biti primjer jednoj svijetlijoj budućnosti…