ALADIN HODŽIĆ: Pogledom sam tražio svoju nogu!

Stari grad “Ostrožac” na Uni

Uveliko se ratovalo na brežuljcima i proplancima prkosne i nedužne zemlje Bosne. Ratovalo se i u Krajini, a rat nije zaobišao ni Ostrožac, uzvisinu koja je zidinama „Starog grada“ podsjećala na minula vremena povijesnih događanja.
Ostrožac, kao stara utvrda i zamak, pravi je dragulj među svim znamenitostima prošlih vremena. Ovaj grad odolijevao je mnogim titularima i gospodarima u historiji i svi su pridodavali ponešto iz svojih kultura, mijenjajući mu izgled kroz vjekove burnih događaja. Više od sedam stoljeća, Ostrožac nad Unom, imao je dosta burnih događaja, te se često nalazio u središtu najznačajnih historijskih zbivanja.

Smjenjivali su se i gospodari nad njim i u njemu. Ovim gradom u to vrijeme, sredinom XVI vijeka, upravljali su kapetani iz porodice Beširević, skoro 300 godina, sve dok kapetanije nisu ukinute 1836. godine. Porodica Beširević je, zbog tako dugog gospodarenja Ostrožcem, dobila nasljedno pravo na „Stari grad“ i utvrdu. Po tom je osnovu Mehmedbeg Beširević, ostrožački grad prodao je Lotharu von Beksu, koji je u razdoblju od 1896. do 1905. godine bio načelnik bihaćkog okruga. Lothar von Berks je restaurirao „Stari grad Ostrožac“ i u njemu, na južnom dijelu, podigao svoj dvorac u koji se nastanio 1902. godine. Od tog vremena Ostrožac je za mnogobrojne znatiželjne promatrače, sa svojim prelijepim krajolicima, rijekom u podnožju i pitomom zelenom dolinom, postao grad iz bajke.

Oni sretnici, putnici namjernici, koji su imali prilike razgledati ga od tog perioda, pa do početka „II svjetskog rata“, sa ushićenjem su konstatirali da je dvorac raskošno uređen, da su odaje pune umjetničkih predmeta, da su mnogi saloni služili svojoj svrsi, a zidovi ukrašeni umjetničkim slikama, portretima članova porodice, svjedočili su i ukazivali na bogatstvo i raskoš vlasnika ovog predivnog kulturno historijskog zdanja. Postojale su mnoge raskošno uređene prostorije, počev od spavaćih soba raznih veličina i dugačkih hodnika na zidovima pokačenih raznih lovačkih trofeja, ali i raskošnim pokućstvom i namještajem s’ izričitim duborezima toga doba na sebi.
Svake godine „Kolonija skulptora“ u julu i augustu mjesecu, isklešu iz kamena bihacita skulpture raznih formata. Zahvaljujući ovoj „Koloniji“ „Stari grad Ostrožac“ je dobio „Park skulptura“, koji je svojevrsna „Galerija pod vedrim nebom“.
Ostrožac je odolijevao mnogim izazovima i prkosio svojim debelim i jakim zidinama svima onima koji su bili „zalutali u prostoru i vremenu“. A, takvih je bilo puno?
Dok su bosanskim nebom umjesto ptica fijukale granate, koje su bile smrtonosne i koje su pogađale bez srama zacrtane ciljeve, dotle su bezbrižna djeca uživala u svojim igrama koje će i ne sluteći postati sudbinske priče crnim mastilom ispisane.
Tog kobnog 9. jula 1994. godine, Aladin se sa svojim nestašnim drugovima zaigrao ispod vedrog neba, dok su sunčeve zrake milovale dječje rumene obraze. Odjednom je glad uznemirila Aladinov trbuh i tjerala ga da se žurno vrati kući, da popuni prazninu u želucu. Trčao je onako sićušan sa nepune četiri godine, veselo skačući čas na jednu, čas na drugu nogu i tražio da „s’ nogu“ nešto pojede i da se što prije vrati prijateljima koji su nestrpljivo izvirivali i čekali na njega. U povratku morao je preći preko malog zida i nastaviti tamo odakle se čula dječja galama koja je parala tišinu neba. Razigrano je trčao do kuće, tako se i razdragan vraćao svojim vršnjacima… I dok im se približavao činilo se da će svojim bezbrižnim igrama dotaknuti nebo, ali odjednom ošine ga strašan prasak koji je odzvanjao u njegovoj glavi i od siline udarca prostrijeli se po crnoj zemlji. Ostala djeca, kojih je bilo desetak, prikovala su se nijema na zelenoj travi ispraćajući fijuk granate, koji je još dugo odzvanjao u njihovim ušima. Vidjeli su nedaleko od sebe Aladina kako se prevrće po zemlji, natopljene krvlju njegovoj, krvlju jednog nedužnog mališana prekinutog u igri i koji je izgubljen vrištao od bola i straha.
Aladin je hitno prebačen u bihaćku bolnicu bez desne noge koja je visila a njeni dijelovi ostali su razasuti na zelenoj površini ispod plavog neba koje je dodirivalo mjesto zločina…

Dok sam razgovarala sa Aladinom, prije nekoliko dana, o tom teškom životnom trenutku, bolno je započeo svoje sjećanje:
– Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me… od tih događanja sjećam se jedino kada sam ležao u bolnici i osjećao da mi nije bilo fino ležati bez ikoga svoga“
Dok mi je tužna priča ovog dragog dječaka parala uši, pitala sam se iz sveg glasa: „Kome je krivo dijete nepunih četiri godine? Kako se ne srame svojih zlodjela? Da li će moći gledati u oči malog, nedužnog djeteta? Da li mogu naslutiti jačinu bola i tuge Aladinovih roditelja? Da li imaju ljudskosti u sebi? Da li znaju kako se osjećao Aladin sa prazninom na svome tijelu?“

Mnogo je pitanja, a još više odgovora koji čekaju jednog dana istinu, koji čekaju Božju kaznu, koji čekaju pravdu, koji čekaju promjenu svijesti u jednom bolesnom djelu naroda…
Bio je mali dječak, a odrastao je na brzinu… Spoznao je teškoće i borbe za opstanak u jednoj nenormalnoj životnoj kolotečini. Kolotečini jednog bezumnog vremena. Da li je život postao normalan u dječjoj svijesti koja se širila sve većom potrebom za nogom koju je samo u snovima mogao dodirivati.
O tim trenucima Aladin se sjeća kao u magli:

Aladin Hodžić, dijete od 4 godine

– Sjećam se da sam često gledao kroz hlače i tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kada će mi opet narasti moja draga noga?
Majka, kao i svaka majka, nad ovakvim pitanjem gušila se u sebi. Morala je biti pribrana i tiha, dok joj je duša jecala iz glasa. Morala je tiho, a jako plakati… Kako boli takav plač? Kako boli kada stiskaš bol u grudima? Kako boli tišina odgovora na pitanja ova?
Ali, dalje se moralo živjeti… Jer, strahote rata su svakim danom bivale gore… Ginulo se… Rat je harao ljudskim sudbinama, a zločinci su uživali u dušama bolnim… Aladin je bio mali da bi se sjećao svoje boli, bio je mali da bi razumio zločince koji mu ukradoše mirne i sigurne korake i djetinjstvo bez boli… Ovaj mirni, tihi dječak sa blagim osmijehom imao je dobrotu u sebi, imao je osjećaj za svakog, imao je potrebu da bude svačiji…
Da li je upravo nedostak njegovog tijela pomogao da postane miran i blag?

Dosta često ni sam nije znao odgovor na ovo pitanje. Dok smo vodili razgovor osjećala sam da mu je teško vraćati se na početak boli, ali sam osjećala da i pored bolnog sjećanja ovaj divni mladić je negdje u dubini sebe želio da ispišem stranice ove knjige o njemu… Imam utisak kao da želi prenijeti poruku mladima? Da izrečenim riječima razuvjeri svoje najbliže, da ne brinu zbog njega? Možda je želio još mnogo toga što mi nije uspio reći?
Ali i ovoliko, koliko mi je ispričao, je velika hrabrost njegova. Koja ponekad tako zaboli između redova, a onda odmah ga digne na tron pobjede nad nepravdom, nad zločinom, nad zvjerstvom njihovim.
Danas sa dvadeset i šest godina Aladin se vraća u davna i teška vremena za njega:
– Još dok sam malehan bio mislio sam da je to normalno biti ranjen i da će mi kad tad noga narasti… Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da od toga nema ništa – bolnim riječima prenosi svoje unutrašnje naboje svoje boli, pa je nastavio:
– U svojim mukama upoznao sam jednu malu i divnu djevojčicu – Sanju Aleksić, koja je također u ratu ostala bez noge.

Sanja i Aladin, sudbina ih je povezala

– Sudbina je htjela da budemo zajedno na slikama jednog francuskog novinara, čije slike su obišle svijet. Tako smo i upoznali svoga dobrotvora Marca Becija, koji nam je u augustu 1995. godine obezbijedio papirologiju i otišli smo u Italiju da bi dobili proteze. Niko od nas nije bio sretniji. Zamislite, nemate noge i odjednom idete normalno, bez štaka, ne treba ti ničija pomoć… Koračaš nebu pod oblake! – sjeća se svoje radosti tog ratnog dana i opet ushićeno dadaje:

– Imao sam osjećaj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovo nogu, iako nije moja zavoljet ću je jednoga dana kao da i jeste. To smo ja i Sanja najbolje znali, ispričati jedno drugom i najbolje smo se razumjeli… Svaki naš pogled pratio je naše priče, naše molbe u kojima nismo tražili da nas žale… Jer, mi smo normalni i u duši i u tijelu. Nikada nisam imao problema sa protezom. Ponekad sam znao nažuljati nogu… ali nažulja insan nogu i kada kupi nove cipele… Tako sam odrastao i nikada se nisam žalio na ono što mi se desilo… Naravno, da mi je žao i volio bih da imam dvije noge, a ne jednu… ali nikada zbog toga nisam pravio od sebe žrtvu. Ovaj nedostatak nije mi bio prepreka za neki posao, bio sam prvi u raznim sportovima i normalno sam živio – kaže Aladin te samouvjereno doda:

Aladin se bavi i teškim sportom

– Za mene nije bilo nemogućih misija, ako je postojala jaka želja i još jači cilj. Prošle godine sam pješačio 20 kilometara stazama slavnog komandanta rahmetli Izeta Nanića, u Bužimu, kroz šume i puteljke prisjećajući se djela i lika ovog besmrtnog bužimskog viteza. Trenirao sam godinu dana MMA, po mom mišljenju jedan od najteži sportova koji postoje i opasni isto, u teretanu redovno idem i nikada mi proteza nije stvarala probleme…

Ovaj dobroćudni i simpatični mladi čovjek pogleda me pravo u oči, pa smireno nastavi svoju životnu priču:

– Sa narodom nisam često pričao o nezgodi koja me je poklopila, a ne znam zašto se nisu nikada ni raspitivali o mojoj prošlosti… Možda su mislili da ne volim o tome pričati? Kada sam bio malehan bio sam puno sramežljiv i stidljiv, možda je to bilo baš zbog noge… Uvijek sam se bojao nešto reći, ili raditi, misleći šta će narod o meni misliti… i takve životne spoznaje su me dovodile da mi je više trebalo i vremena i prostora da se uklopim u neko društvo…

… O ratu nemam baš puno za reći, osim da ne želim da se to ikad ponovi. Jer niko ko je normalan ne bi želio živjeti stalno pod strahom da te od jednom može nestati, ili nestati neka osoba tebi draga – kaže Aladin, a onda je brzo dodao:

– Kroz život jedno sam naučio da se ništa ne dešava bez razloga i da svaki problem ima i rješenje, čak i onaj najteži, a do nas je kako pronaći sistem rješavanja poteškoća oko nas. Za Italiju sam iš’o preko jednog čovjeka koji je radio za neku talijansku organizaciju nakon što je vidio naše slike; mene i Sanje, pa se zarekao da neće napustiti Bosnu bez nas. Tako je i bilo. Prvo sam ja i otac Abdulah otišli u Italiju, da bi nam se malo poslije pridružila mama Fata i sestra Azra. I Sanjini roditelji su bili uz nju. Sa Sanjom sam u kontaktu cijelo vrijeme, a kada nam se ukaže prilika popijemo kahvu uz ugodan i srdačan razgovor prošlih dešavanja.

Aladin i Adisa, zajedno kroz život

Aladin je ostao u Italiji i uvijek je u sebi želio da upozna jednu finu, osjećajnu Bošnjakinju sa kojom će dijeliti sve lijepe trenutke ovozemaljske. Sudbina je htjela da baš takvu sretne u Budimlićima nedaleko od Stijene prema Cazinu i krenu u zajednički život sa svim ljepotama i izazovima. Adisa je, ozarena lica, u augustu godine (2016) izgovorila sudbonosno „da!“ i stazama sreće i blagostanja zakoračili su u jedan novi život u kome će razumijevati jedno drugog i poklanjati uzajamne blage osmijehe i umilne riječi.