Sine, proći će!

SINE, PROĆI ĆE!!

Žuti listovi igrali su svoj posljednji ples i lagahno padali na mokru travu, ostavljajući ogoljele grane na milost i nemilost prvim, ledenim pahuljama snijega. Kaharli, Ćazim svoj mokri pogled skloni sa samrtničke postelje, svoga babe Bešira i pridruži se plesu dotrajalih listova, koji su igrali svoju zadnju rolu.

U toj lepršavoj igri, Ćazim se ubaci na filmsko platno i otpoče svoje prve uloge. Prva rola svojih davnih sjećanja, bila je oronula, trošna seoska škola i spoznaja prvih slova i brojki.
Dalje su se redale scene iz njegova djetinjstva, kojeg je pratila neimaština i borba za svaki dan života. Ispred zamagljenog mu pogleda, lelujale su siluete rahmetli mu majke Zuhre, koja preseli na ahiret i ostavi ih sve jedno drugom do uha. Puna ih je kuća, prvi na vjetrometini je bio njegov babo, poharan u duši za preranim odlaskom njegove hanume, zatim sedam kćeri i najmlađi mu sin Ćazim.
Dugo su čekali na njega, i majka Zuhra je i umrla na porodu dok je Ćazima donosila na ovaj prolazni dunjaluk. U ovoj bolnoj roli zastade Ćazim sa mislima, prigrli svoju nevidljivu majku, utopli se u njenom naručju, dok su mu tople suze prekrivale blijede obraze. Babo se nikada više nije ženio i mukotrpno je radio da ne bi skapali od gladi. U tim našim teškim odrastanjima, naša trošna kuća je uvijek čekala na nas i velika babina ljubav izvirala je iz svakog budžaka. Najviše su mi se urezale u sjećanja duge i hladne zime, ledenice koje su zemlju dodirivale. U tim noćima dugim, znali smo odškrinuti crni limeni šporet i uz plamen koji nas je milovao po obrazima, babo mi nam ispredao najljepše priče koje je često puta i sam izmišljao. Uz njegove maštovite bajke znali smo se ušuškati u prelijepi san i bar na trenutak okititi se izobiljem hrane, pića i lijepih komada odjeće.

Uvijek u tim snovima došla bi nam u pohode i naša majka Zuhra, koja nam je savjete djelila, milovala nas po kosi, molila nas da ne budemo kaharli za njom i da se zajedno borimo kroz život.
Odjednom, filmsko platno zaustavi gromki jauk njegova babe, koji mu je išaretom pokazivao da sjedne kraj njega. Brzo Ćazim isprati siluete koje su nestajale u igri požutjelih listova i smjesti se pored svoga bolesnog oca. Sva djeca su već bila pored babine postelje, a on im je teško govorio svoje posljednje želje. Prvo ih sviju pomilova svojim utonulim i mokrim očima, avaz mu je sporo i tiho izlazio i jedva se moglo razaznati o čemu im babo želi pričati.
Nakašljao se sa velikim naporom i riječi su same klizile niz hrapovo mu staračko grlo: “Djeco moja! Došao je vakat da se i ja pridružim svojoj, dragoj Zuhri. Odavno me već ona čeka, a ja oduljio da vas sviju izvedem na selamet. Koliko sam vam bio dobar i otac i mati, sami ćete osjetiti kroz život“ – babinu ispovijed prekinu iz glasa plač kćerki i sina Ćazima.
Prva sa suzama javila se najstarija kćer Fatima:“ Stani, babo! Nemerem ovakve tvoje riječi slušati! Duša nam se na komade raspada! Majka nas ostavi dok smo još mali bili, a i ti bi sada nestao!? – i na zadnjoj rečenici stalo joj je nešto u grlu i dalje nije mogla.
Ponovo se začuše tihe riječi haste sa postelje:
“Draga, moja, djeco! Nije se pitalo ni vaše majke, a ni mene se ne pita kada ćemo preseliti. Sve to nam Bog dragi odredi po našem rođenju i tako mora biti. Želim još nešto da vam kažem:
“Živite uvijek u slozi i pomažite jedni drugima. Budite dobri insani i neka vas po tome pamte, jer ništa sa sobom nećete ponijeti, samo dobra djela. Ja sam se trudio da vas izvedem na pravi put, nekada nije bilo po mome, jer roditelji žele najbolje svojoj djeci. Imate ovu trošnu kuću, ali imate mirnu dušu i čisto srce i dišite jednom dušom. Sine, Ćazime, tebi želim ovo kazati:

“Pazi na svoje sestre. Sine, još ove dvi sestre lipo udaj, neka se smiste u kršnu familiju. Evo, sine ostavljam ti ove dvije, malehne kutije;crnu i bijelu. Kada ti bude teško, sjeti se babe svoga i otvori ovu crnu kutiju, a kada ti bude lijepo, kada budeš previše sretan, opet me se sjeti i otvori ovu bijelu kutiju. Tamo ćes, sine moj, naći odgovore!“- riječi više nisu prelazile preko babinih vrelih usana, ali svojim blijedim i mokrim pogledom zadnji put pređe po svakom djetetu, zinu tri puta k’o mali ptić, potom se moglo naslutiti da šehadet prelazi preko njegovih sada već plavih usana i dušu svoju babo ispusti.

Djeca su zanijemila od bola i tuge. Rukama su prelazili po babinom slabunjavom tijelu, dozivali ga i shvatiše da je njihov babo preselio na ahiret. Pribrali su se, proučili mu Fatihu, pozvali strica i obavijestili efendiju i rodbinu. Sutradan su ispratili svoga oca, onako kako je i živio i kako bi i on sam želio da ga isprate. Skromno, dostojanstveno, sa saburom i po običajima naše vjere. Prvu noć poslije babine dženaze, djeca su ostala zajedno i uz obećanje između sebe, ugnijezdili se u babine posljednje želje.
Ćazim je nastavio mukotrpno raditi, pomagao sestrama, malo obnovio staru kuću, dobio troje djece, udao sestre u fine i kršne familije…

Ali poslije nekog vremena sve mu je krenulo po zlu… Često je Ćazim gledao u bolesnu djecu, nije mu bilo lahko gledati ni sestru koju je muž otjerao od njene djece, a žena mu je često bila kaharli. Iznemogli Ćazim je u tim belajima povlačio se često u sebe. Nije vidio izlaza iz ambisa u koji su sve dublje propadali. U takvom stanju sjeti se Ćazim babinih kutija. Laknulo mu je. Imao je osjećaj kao da je već došao kraj njegovim problemima. Brzo je otišao u gostinjsku sobu, našao crnu kutiju i još brže je otvorio. Na dnu kutije stajao je presavijen papir, koji je od godina čekanja već poprimio žutu boju. Uze papir u ruke i stisnu ga na svoja prsa, gdje se glasno čulo kucanje njegova istrošenog srca. Nije dugo moga gledati u papir. Kada su otkucaji srca postali umjereniji razmotao je papir i dugo gledao. Gledao… Požutjele riječi sa papira su prodrle do njegove svijesti. Na papiru je štampanim, iskrivljenim slovima pisalo: „SINE, PROĆI ĆE!“
Gledao je Ćazim dugo u požutjela slova. I, cijeli babin život mu je brzinom munje prošao kroz glavu. Koliko je samo iskušenja prešlo preko pleća njegova oca, ali on nikada nije posustao, nije se žalio, nije odustajao. Pomisli u sebi: „Kad je babo mogao izaći kao pobjednik u još većim belajima, e mogu i moram i ja!“
Ćazim je brižno odložio mudru poruku svoga oca i vratio kutiju na staro mjesto. Vrativši se u kuhinju, sa blagim osmijehom na obrazima i nadom u bolje sutra, smišljao je kako da se iščupaju iz ovakvog sivila koje ih je poklopilo. Sutradan su se svi probudili veseliji i krenuli ka boljem. Nije prošlo mnogo vremena, nestalo je onog sivila, djeca su ozdravila, sestra se vratila svojima, hanuma je bila veselija, pravili su i novu kuću. Život ih je počeo milovati i uživali su u jedinstvu svoje velike porodice.
Prošlo je dosta godina i Ćazim je uselio u novu kuću i spremao sina za ženidbu iz dobre i ugledne porodice u selu. Na dan kada su se okupili svatovi i kada je srce Ćazimovo bilo najveselije, požalio je što babo i majka nisu sa njima da podijele njihovu ogromnu radost. U tom trenutku sjetio se babine bijele kutije i njegove želje da ju otvori kada bude najsretniji. Danas je došao taj dan da se zaviri u kutiju i obznani i babinu želju… Neprimjetno se provukao između svatova, otišao u sobu i brzo se bijela kutija već našla u njegovim drhtavim rukama. Ovaj put je osjećao nekakvu nelagodu da ju otvori, a opet ga je kopkalo šta mu to babo želi poručiti. Stisnuo je zube, udahnuo duboko i drhtavim prstima raskrilio sada još više požutjelu hartiju.
Opet je Ćazim ostao bez daha. Gledao je u hartiju koju je lagani povjetarac sa oškrinutog pendžera lepršao u njegovim blijedim rukama. Ispisana babina velika slova dopriješe mu do svijesti i dobro se zagleda u već poznati tekst: „SINE, PROĆI ĆE!“
Ista poruka kao u prethodnoj kutiji. Uzburkale su mu se misli.

Poruka je bila jasna… Pomislio je, kako mu je babo bio mudar i kako ga je težak život isklesao u velikog mudraca. On nam je poručio da ništa nije vječno, sve prolazi, sve se kreće, a i mi smo dio te prolaznosti. Moramo biti jaki, boriti se na Allahovom putu i biti uvijek spremni na vječni polazak. Dok je u sebi Ćazim odmotavao poruke svoga oca, topla suza se spusti niz njegove rumene obraze i pade na požutjelu hartiju. Dugo je stajao ukočen na jednom mjestu. Kao da je stalo vrijeme… Polahko se, uznemireni Ćazim okrenu na sve strane svijeta, neka blagost mu prođe venama, potom spusti bijelu kutiju sa požutjelom hartijom na staro mjesto, uzdahnu duboko i prigrli prolaznost dunjaluka u dobru i zlu.
Dok je lagahno silazio niz basamake čuo je glasni eglen svatova i na samom izlazu ugleda svoga sretnog sina u svijetloplavom odijelu i nečujno mu poruči: “SINE, PROĆI ĆE!“