Svježe aprilsko sunce polahko je zalazilo iza visokog brda, dok je Hazim umoran od silnog letanja za svojim identitetom naslonjen na recepciji hotela čekao ključ od iznajmljene male sobe. Ubrzo je umornim koracima grabio dugačkim stepenicama i otključavao vrata svog prenoćišta. Ugodna tišina milovala mu je preplanule obraze, spustio je lagahni prtljag na stolicu i krenu ka kupatilu da ledenim kapima osvježi svoje umorno tijelo. Nastavi čitati
Dok je lampa sa neravnog duvara tjerala tamu u maloj sobi, dotle je jedan plamičak svjetlosti nenadano se iskrao i lagahno titrao razdraganim obrazima Ajše i Nazifa, čiji blistavi pogledi su ispredali najljepšu bajku svih vremena. Vrijeme kao da je stalo i zapisivalo svaki njihov damar, koji na mehkom dušeku ispijaju svoje želje. Ajša se trgnu iz blagog naručja svoga Nazifa i tiho ga zamoli:
– Nazife! Stid me oblačiti se pred tobom! Šćela sam da sačekaš malo u hodniku, dok se spremim za spavanje? – sagnula je sramežljivo glavu i čekala odgovor.Nazif se nama dignu sa dušeka i uzvrati svojoj hanumi: Čekaću ispred vrata! Nemoj ni hititi! Nećemo dati vremenu da ide ispred nas! – šeretski se nasmija i polahko je izlazio zatvarajući vrata za sobom.