Zašto ste ubili mene i sve moje prijatelje?

31. maj – Dan bijelih traka u Prijedoru

Danas sivi oblaci stidljivo lutaju nebeskim prostranstvima i grle istinu prijedorske stvarnosti. Istina je svima dobro poznata da, su srpske snage 31. maja 1992. godine naredile putem javnog glasila da svo nesrpsko stanovništvo okači na svoje kuće bijele čaršafe, a da na ruke vežu bijele trake. Na ovaj dan je osnovan i logor Omarska, kroz koji je prošlo više od 3.300 zatvorenika.Također surova je i istina da je u Prijedoru od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Trnopolje i Omarska, te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, djece i žena nesrpske nacionalnosti.

Svi pokušaji otpora ugušeni su za osam dana i u naredna tri mjeseca srpske vojne snage ubijali su svakodnevno 32 muškarca, po tri žene i barem po jedno dijete. Do kraja rata uspjeli su lišiti života 3176 sugrađana. Posmrtni ostaci 640 žrtava nikad nisu pronađeni.
Među nedužnim žrtvama našlo se i 102 djece, a jedno od njih je i Velid Softić koji je imao samo tri mjeseca. Što im je krivo malehno dijete koje se samo melecima smijalo? Što su im kriva i ostala djeca koja su raznih uzrasta bila? Istina je da, im je smetalo sve ono što je ne srpsko? Velid Softić, malehna beba, ostavio nam je poruku i pouku i vratio se svome gospodaru. Danas bi Velid imao 28 godina, danas bi imao svoju porodicu i danas bi nam možda ovako pričao sa neke uvažene katedre:
…“Želim svijetu kazati istinu, a isto tako želim pitati i svoje krvnike:

-Zašto ste me ubili? Zašto ste ubili i sve moje prijatelje; i Muhameda i Aliju i Emira i Zikreta i Nerminu i Refiku i Elvisu i svu ostalu djecu? Zar vam nisu lijepa ova naša imena? Zar niste vidjeli strah u našim nedužnim dječjim očima?
Dobro znate da, tih dana i tih godina niste ubili samo nas? Ubili ste i našu djecu i djecu naše djece? Zamislite, koliko ste samo generacija ubili? Ubili ste sve generacije do kijameta! Pitam opet svoje krvnike:
-Da li možete mirno spavati, dok vam se u snove tiho prikradamo, dok slušate naše zadnje urlike, naše vapaje, dok „osjetite“ toplu krv po našim sićušnim tijelima? Kako možete svoju djecu milovati, a naše bezbrižne korake silom ste zaustavili? Kako se možete veseliti svadbama svoje djece, dok ste naša veselja u dženaze pretvorili?
Sjetite li se nekad i naših matura, naših prvih izlazaka, naše mladosti koju ste ubili dok smo još pupoljci bili? Moram vam kazati da bih u mjesecu Ramazana radovao se i noći Kadra. Časno bih stajao u džematskom safu i svojom čistom dušom molio se Svevišnjem? Ali, zato u svakoj noći Kadra mnoge duše molit će za nas. Ali kad malo bolje razmislim i ne treba se za nas moliti? Jer mi smo bili samo pupoljci koji su tek trebali procvjetati? Ne treba se za nas moliti, jer mi nismo imali priliku zgriješiti?

Krvniče, kako sam mogao griješiti kada nisam znao ni govoriti? Krvniče, kako sam mogao griješiti kada nisam mogao ni hodati. Nisam znao nikome ni zla pomisliti…? Krvniče, ništa nisam znao, jer sam samo tri mjeseca imao? Imao sam ja i babu i majku svoju, imao sam i didu i nanu, imao sam i avliju svoju! Sve sam to imao, ali ste mi sve to uzeli!
Uzeli ste mi i moje djetinjstvo i moju avliju i moju porodicu i moje prijatelje i moj grad! Uzeli ste sve ono što nikada vaše nije ni bilo! Jer moj život pripadao je gospodaru, moja avlija pripadala je mome babi, a moj grad pripadao je mome narodu…!“