Danas o genocidnoj tvorevini rs. svjedoči jedina preživjela Zehra Turjačanin, koja se spasila lomače na Bikavcu u blizini Višegrada. Danas o toj genocidnoj tvorevini svjedoči i jedini preživjeli Zijo Ribić, kojem su ubijeni roditelji, brat i šest sestara. Svjedoče o toj istoj gnusnoj tvorevini i majke Srebrenice, Prijedora, Višegrada, Sarajeva, Bosanske Krupe, Ključa, Sanskog Mosta, Tuzle, čiji sinovi u kaburima leže, čije kćeri silovane dunjalukom hode. Svjedoči o tim monstrumima i Fatima Muhić, koja se rodila i vratila svome Gospodaru. O njima svjedoči i Samir Beganović, prvi pilot Armije RBiH, čije kosti još i danas nisu pronađene. O njihovim zlodjelima će se pisati knjige, snimati reportaže, filmovi i govoriti će se vjekovima. O, Bože, dokle doseže njihova svijest? Jednog dana će ih stići suza majčina, jednog dana će osjetiti uzdah jetima naših, jednog dana”progovoriti” će šehidski mezari razasuti po cijeloj prkosnoj, ponosnoj, časnoj zemlji Bosni. Sve će to biti jednog dana, a danas, tebe Bošnjo, molim da progovoriš. Tebe, Bošnjo, molim da podigneš svoj glas, da razbistriš svoj um i odupreš se nepravdi i pomiluješ svojim bistrim razumom i uplakanu majku, okaharitog babu, tužne kćerke i sinove njihove…Tebe, Bošnjo, još jednom molim da ne zaboraviš 68 101 (šezdesetosamhiljada i stojedan) kabur, i da prenosiš svojoj djeci krvavu istinu o stvaranju naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.Sjetimo se danas svih nepravdi koje su nas zadesile i koje će se opet ponoviti ako sve to ode u zaborav…
Zehra Turjačanin je osjetila lomaču, osjetila vrisak svojih najbližih dok su u plamenu dušom svojom se rastajali…
Svježe aprilsko sunce polahko je zalazilo iza visokog brda, dok je Hazim umoran od silnog letanja za svojim identitetom naslonjen na recepciji hotela čekao ključ od iznajmljene male sobe. Ubrzo je umornim koracima grabio dugačkim stepenicama i otključavao vrata svog prenoćišta. Ugodna tišina milovala mu je preplanule obraze, spustio je lagahni prtljag na stolicu i krenu ka kupatilu da ledenim kapima osvježi svoje umorno tijelo. Nastavi čitati
Tiha noć ispratila je na počinak prohladni zimski dan i nastavila milovati duše dok snivaju ili se bore za parče sebe u sebi. San kojeg priželjkujem odavno sam sanjala, ali mi se često taj isti san sakrije, pa opet iznenada hrupi i tako u nedogled… Pitam se:
“Dokle sanjati nestvarne snove? Dokle toplom dušom grliti hladni svijet? Dokle moliti bezdušne?“
Mogla bih redati ovakvih pitanja do svitanja, i opet nigdje kraja? Zaustavih misli ispred velikog pendžera i krenuh opet ispočetka! Koliko tih početaka, Bože dragi? Svaki početak sluti i kraj, a kraj ne želim? Možda neki krajevi nisu trebali ni početi? Vjerujem da nisu! Zašto je morao početi rat, zatim bolest, smrt, mržnja, zavidnost, siromaštvo? Zašto?