Gusta magla u decembru, pratila me od Srebrenice do Sarajeva. Tišina i sivilo se prostiralo čak do Haga. Sa tugom golemom prolazim pored Sebilja i ugledah naše srebreničke majke; Nuru, Hatidžu i Hajru u jednoj sarajevskoj buregdžinici. Već sam otvarala vrata i čvrsto grlila majku Nuru. Sedmicu prije boravila sam par dana u Srebrenici kod Nure Mustafić, kojoj bezdušnici ubiše tri sina i babu njihova. Poselami se i sa Hajrom i Hatidžom i njihovom skrhanom dušom. Znam gdje su bile i zato mi se i tijelo ledilo, a iz očiju navirale su mi goleme suze. Vratile su se iz Haga sa izricanja presude najvećem ratnom zločincu Ratku Mladiću. Gledam ove tri bosanske i bošnjačke majke, a golema knedla mi čuči u grlu. Niti se mogu pomjeriti, niti mogu što govoriti. Stalo je vrijeme i ja nepomična stojim pored njihova stola.

Hatidžu sam upoznala putem medija i prilikom razgovora sa njenim Srebreničanima… Ispričah im na brzinu – da pišem roman o Srebrenici i da želim otrgnuti od zaborava nevino ubijene Bošnjake…

Hatidža me tužno pogleda i jedva je izgovarala: