U zamagljenom mi pogledu smjestila se uzdignuta kupola, naslonjena na čvrste stubove domovine naše, ispod koje u smiraju nazire se kabur našeg dragog i milog Alije. Približavam se nijemo, a kao da stojim na jednom mjestu… Ispriječilo se vrijeme preda mnom. Osjetih njegovo umilno bošnjačko lice sa još finim i merhametli eglenom. Svilena mahrama padala je po ramenima mojim, a lagahni povjetarac pomilova moje blijede obraze na kojima se spuštala golema suza, ostavljajući iza sebe topli trag. Osjetih oko sebe opet onaj isti povjetarac koji milovaše bijele, nišane šehidske, gubeći se na blagoj uzvisini Šehidskog mezarja Kovači…




