Odlomak iz romana – Vrijeme bez kazaljki

… Senahid i njegov Bošnjo poslije ručka malo zadrijemaše u udobnim foteljama… Dva uma, isto misle, žive po istim Božijim odredbama, udišu čisti podrinjski zrak, piju bistru izvorsku vodu i istim stazama koračaju. Svaki od njih zatvorenih očiju prebirao je po svojim sjećanjima. Stari Bošnjo u mislima je koračao sa svojom hanumom Senadom koja umilnim šapatima milovaše dušu svoga Bošnje i trčali su ovim podrinjskim ljepotama… Senahid se sa sjetom ukrcao u ta davna vremena držeći svoju majku Senadu za ruku i golim tabanima gazili su livadama zelenim. Dva insana, dva Bošnjaka i ovaj put utihnuše u najljepšem osmijehu svoje Senade… Iz tih misli trgnu ih umilni glas Mustafe Isakovića sa kasidom „Devet heroja“ i besjedama njegovim:

– Bedem slobode je naša rijeka Drina!. Sjećaš li se, brate, Mešića Hajrudina…

U isti tren ova dva zadrijemala Bošnjaka ispraviše se iz poluležećeg položaja, dok se eho o našim herojima sa golemog ekrana širio cijelom kućom i grijao im duše… Nijemo su pratili svaki kadar obilaska drevnih gradova, gdje se rodiše naši vitezovi, i gdje prhnuše u visine…

Blagi lahor pratio je bijelog konja koji na putu istine skrenu do Mezarja „Kovači“, gdje na blagoj uzvisini iznad šehera, počiva prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, koji budan sanja i šalje selame cijeloj Bosni i Hercegovini od Drine do Une. Ovaj istinski Bošnjo, selame uputi i porodicama naših heroja, selami i sve ljude dobre volje koji u srcu nose našu lijepu Bosnu i Hercegovinu. Konjanici, većinom na bijelim konjima, brzim galopom svratiše prvo do Kule, grada Zvornika, Teočaka, Hemlijaša, Kalesije, Dubrave, Živinica, Bužima, Bihaća, brda Žuč i Mostara… Svratiše konjanici u sva ta herojska mjesta, i sa barjakom koji se vihorio, prenosili su selame rahmetli predsjednika Alije…

Dug je put stvaranja krvave zemlje Bosne i Hercegovine, i tako na putu istine, konjanici negdje i zanoćiše, pa opet ranom zorom put pod noge. Treba uzvratiti selame rahmetli Aliji i prenijeti mu stanje u njegovoj Bosni i Hercegovini. Ne prođe dugo i konjanici uzdignute glave, sa ponosom približavali su se mezaru rahmetli Alije. Stajali su mirno, a jedino barjaci nisu bili mirni… Ono što su tišinom prenosili najvećem sinu Bošnjaka, rahmetli Aliji Izetbegoviću, nije bilo ni blizu onog kako je predsjednik za života želio da bude. Tiho su mu prenosili: “Krvava Bosna i Hercegovina i danas u miru krvari“… Sve ove scene na ekranu, pratio je stari Bošnjo sa svojim Senahidom, dok je umilni glas Mustafe Isakovića pratio putovanja konjanika sa lepršavim barjacima i pronosio eterom herojstva naših gazija…

Javi se prvi Senahid, pun emocija:

– Stari, moj! Svevišnji nam staze otvara i zatvara! Ovih dana sve se nagonim da pišem o naših devet heroja… Ali, Božiji emer bi, da ću ovog trena perom se uputiti u krvave pohode naših heroja i njihovih odlazaka na vječni počinak.

– Tako je, sine moj! Sve se dešava Božijim određenjem! I kada nekad i ne ide po tvome zastani, odahni… Ne gubi nadu, ne tanji živce svoje, jer to su samo iskušenja koja nisu vječna. U zadnje vrijeme koliko puta htjedoh ti poslati neki išaret da nešto napišeš baš o njima. Krenem, pa zastanem i tako puno puta. Nisam želio da preduhitrim, ili usporim tvoje historijsko pero… Znam da će danas tvoje pero zapisivati crvenim mastilom našu historiju – reče Bošnjo i pruži tužni pogled preko zelenih polja i brežuljaka.

– E, moj babo! Danima i noćima bdijem nad ovim našim herojima… Obilazio sam njihove rodne avlije, njihova ratišta, njihove kabure. Poslije tih putovanja kroz prohujalo vrijeme, svaki put ostajao sam nijem i ukopan na jednom mjestu… Puno je tih nepomičnih mjesta u mojoj svijesti, babo moj. Dok mi još u glavi lete svježe slike naših heroja, suze mi obraz kvase i čujem eho njihovih imena: Hajrudin Mešić-Hajro, Mehdin Hodžić-Senad, Izet Nanić, Safet Zajko, Adil Bešić, Enver Šehović, Nesib Malkić, Safet Hadžić, Midhat Hujdur-Hujka.

– Sine, Senahide! Mnoge herojske bitke krase ovi naši odvažni momci. Sam znaš koliko puta smo zoru čekali i ispraćali kroz slavne podvige ovih naših gazija i svaki put nam nije bilo jasno kako smo opstali na ovim prostorima…? Ali, sine, jedno znam; da smo bili hrabri, neumorni i istinom smo branili svoju Bosnu i Hercegovinu. Zato, piši o njima, piši o svakom Bošnjaku, o svakoj suzi prolivenoj.

– Babo! Namah krećem sa našim Podrinjcem Hajrom Mešićem, u narodu su ga zvali „kapetan Hajro“. To znači, da je ovaj heroj bio iz naroda, da se uvukao u svako bošnjačko srce i da živi i poslije svoje smrti.

I nastavi dalje kazivati Senahid: