Tiha noć ispratila je na počinak prohladni zimski dan i nastavila milovati duše dok snivaju ili se bore za parče sebe u sebi. San kojeg priželjkujem odavno sam sanjala, ali mi se često taj isti san sakrije, pa opet iznenada hrupi i tako u nedogled… Pitam se:
“Dokle sanjati nestvarne snove? Dokle toplom dušom grliti hladni svijet? Dokle moliti bezdušne?“
Mogla bih redati ovakvih pitanja do svitanja, i opet nigdje kraja? Zaustavih misli ispred velikog pendžera i krenuh opet ispočetka! Koliko tih početaka, Bože dragi? Svaki početak sluti i kraj, a kraj ne želim? Možda neki krajevi nisu trebali ni početi? Vjerujem da nisu! Zašto je morao početi rat, zatim bolest, smrt, mržnja, zavidnost, siromaštvo? Zašto?
Jutro se ogrnulo zubatim suncem i vedrim nebom, koje se ugnijezdilo u moje misli. Svi nekud žure, uvukli se u svoje sjenke i lelujaju ka svome cilju. A koji je njihov cilj? Da li i sami znaju? Nemamo vremena za nikoga, poslije nemamo vremena ni za sebe, a vrijeme nas samo gazi. Naviknemo se na tu bezvremenost i postanemo stranci i sami sa sobom.
JA, SLUČAJNI PRATILAC BEZVREMENOSTI!
Prođoše mnoga ljeta, još jedno je na pomolu. Behari okitili voćnjake, lipe mirišu nadaleko, a potok pronosi sudbine i nestaje u daljini. Gledam te prekrasne krajolike koji su grijali moju dušu, srce je kucalo u ritmu cvrkuta ptica, a zelena trava klizila je ispod mojih stopala. Moj pogled zastade na nebu, tamo gdje se sunce skriva iza tamnih oblaka koji užurbano nekuda žure, rastvarajući se u izblijedjele sjenke. Odjednom kao da se nebo otvori i pljusak toplih kišnih kapi zaustavi se na mome tijelu.U blizini ugledah krošnju velikog hrasta koji je prkosio prolomu oblaka i sjevanju munja. Brzim koracima probijam se kroz oluju i nedugo smjestih se u krošnji spasa. Ogrnula sam džemper,koji sam slučajno nabacila oko struka, sklupčala se kao u majčinoj utrobi zaklonjena od vjetra i padavina. Malo sam se zagrijala i san mi je počeo zatvarati kapke. Zelena ravnica polahko je nestajala u magli i mom pogledu…