Svježe aprilsko sunce polahko je zalazilo iza visokog brda, dok je Hazim umoran od silnog letanja za svojim identitetom naslonjen na recepciji hotela čekao ključ od iznajmljene male sobe. Ubrzo je umornim koracima grabio dugačkim stepenicama i otključavao vrata svog prenoćišta. Ugodna tišina milovala mu je preplanule obraze, spustio je lagahni prtljag na stolicu i krenu ka kupatilu da ledenim kapima osvježi svoje umorno tijelo. Nastavi čitati
Tiha noć ispratila je na počinak prohladni zimski dan i nastavila milovati duše dok snivaju ili se bore za parče sebe u sebi. San kojeg priželjkujem odavno sam sanjala, ali mi se često taj isti san sakrije, pa opet iznenada hrupi i tako u nedogled… Pitam se:
“Dokle sanjati nestvarne snove? Dokle toplom dušom grliti hladni svijet? Dokle moliti bezdušne?“
Mogla bih redati ovakvih pitanja do svitanja, i opet nigdje kraja? Zaustavih misli ispred velikog pendžera i krenuh opet ispočetka! Koliko tih početaka, Bože dragi? Svaki početak sluti i kraj, a kraj ne želim? Možda neki krajevi nisu trebali ni početi? Vjerujem da nisu! Zašto je morao početi rat, zatim bolest, smrt, mržnja, zavidnost, siromaštvo? Zašto?
Jutro se ogrnulo zubatim suncem i vedrim nebom, koje se ugnijezdilo u moje misli. Svi nekud žure, uvukli se u svoje sjenke i lelujaju ka svome cilju. A koji je njihov cilj? Da li i sami znaju? Nemamo vremena za nikoga, poslije nemamo vremena ni za sebe, a vrijeme nas samo gazi. Naviknemo se na tu bezvremenost i postanemo stranci i sami sa sobom.
Ramzija Kanurić-Oraščanin
