Tiha noć ispratila je na počinak prohladni zimski dan i nastavila milovati duše dok snivaju ili se bore za parče sebe u sebi. San kojeg priželjkujem odavno sam sanjala, ali mi se često taj isti san sakrije, pa opet iznenada hrupi i tako u nedogled… Pitam se:

“Dokle sanjati nestvarne snove? Dokle toplom dušom grliti hladni svijet? Dokle moliti bezdušne?“

Mogla bih redati ovakvih pitanja do svitanja, i opet nigdje kraja? Zaustavih misli ispred velikog pendžera i krenuh opet ispočetka! Koliko tih početaka, Bože dragi? Svaki početak sluti i kraj, a kraj ne želim? Možda neki krajevi nisu trebali ni početi? Vjerujem da nisu! Zašto je morao početi rat, zatim bolest, smrt, mržnja, zavidnost, siromaštvo? Zašto?

Danas su ove riječi postale stvarnost. Planski se izjednačuju žrtve i agresori. Oni, koji su obranili državu Bosnu i Hercegovinu danas se omalovažavaju nepravosnažnim presudama! Jedan od takvih je Zlatni ljiljan Safet Džidžo Isaković.

U septembru je Sud Federacije BiH, nepravosnažnom presudom proglasio krivim za komandnu odgovornost jednog od najvećih sinova Bosne, Zlatnog ljiljana Safeta Didžu Isakovića, odredivši mu kaznu zatvora od četiri godine.

Noć… Duga tiha noć… Moj pogled ostaje zarobljen na sredini male sobe. Upaljena svijeća brzo gori. Treba je štedjeti, tako da rano moramo na počinak. Ponekad koristimo lampaš sa gazom i fitiljem koji zapaljen isijava jači plamen i tjera tamu, ali i neugodan miris koji dolazi od gaza nije nimalo ugodan. U tim previranjima tame, i prije ponoći bih prigrlila svoje snove.