Sumorne moje misli na raskrsnici čekaju… Tiha ramazanska noć polahko odmiče… Kojim putem krenuti? Prostrani vidik „smjestio“ se u moj tužni pogled. U daljini nedokučivi prostori. Stojim kao ukopana. I pero zanijemilo… Razni mili i nemili događaji tutnjaju mi u glavi.
Pitam se: „Na koju stranu krenuti? Od kuda početi? Gdje zastati?“
Najradije bih se vratila unazad. Tamo u daljinu, u neka davna vremena, gdje je sve imalo smisla. Dok mislima lagahno stazama hodim, osjetim tu malu djevojčicu u sebi… Leprša ona vjekovima i prati me u stopu. Zbog nje sam i sretna, ispunjena, uvijek svoja. Kako i ne bih bila?… Dok se ja i ona družimo dotle i postojim. Ne želim nikada odrasti… U moje vrijeme, znalo se tačno ko kome i gdje pripada. I koje su nam uloge namijenjene. A Bog dagi rasporedio uloge po zaslugama. Neke je i nagradio, samo da ih iskuša. Roditelji su znali svoju ulogu, djeca svoju, a znali su se, Boga mi, i poglavari i titulari. Sve se smjelo, ali takav sklad se nije smio remetiti. A danas? Kako kažu stari mudraci: “Ne zna se ni ko pije ni ko plaća“ Ili, sve se to tako dobro zna, samo se pravimo malo zaboravni.
