Svjetlost u meni

Noć… Duga tiha noć… Moj pogled ostaje zarobljen na sredini male sobe. Upaljena svijeća brzo gori. Treba je štedjeti, tako da rano moramo na počinak. Ponekad koristimo lampaš sa gazom i fitiljem koji zapaljen isijava jači plamen i tjera tamu, ali i neugodan miris koji dolazi od gaza nije nimalo ugodan. U tim previranjima tame, i prije ponoći bih prigrlila svoje snove.

U ljetnim noćima, kada se osjeti mirisna lipa u avliji, kada zvjezdano nebo svjetluca iznad nas, lepršala sam u igri svjetlaca i čekala zoru bijelu. Kuća naša i nije tako velika. Otac, mati i njihovo jato. Povelik nas je broj, nas osmero braće i sestara. Živjeli smo skromno, jer za bolje nismo znali. Prije nego što padne mrak, morali smo završiti sve poslove. Svako je znao što mu je činiti. Niko se nije bunio, i tako bi bili pošteđeni redanja, koja su boljela više od bilo kakve šibe ili šamara. Ispada; radi, šuti i još se smiješi. Takva su bila vremena. Svako je znao gdje mu je mjesto. Svijeća skoro dogorijeva. Dok svjetlost nije prestala, brzo smo morali da pripremimo mjesta za spavanje. Svako od nas je donosio svoju spužvu, jorgan i jastuk. Redali smo se jedno do drugog po podu, ko sardine. Odjednom tama.

-Hej, jesi li naučila onu pjesmicu za sutra? – upita me brat tiho.

-Jesam, još jutros. Znala sam da poslije nemam vremena, a uvečer ne vidim u mraku.

-A tvoja zadaća iz matematike? – tiho sam šaputala bratu na uho, da ostale ne uznemirim.

On se nasmijao iz glasa i uzvraćao: – Nisam ni pipnuo. Zaboravio sam. Sutra mi jedinica sigurno ne gine.

– Navikao si ti na njih – nasmijala sam se i ja i okrenula na svoju stranu.

Starija sestra se malo digla i upozorila nas da je kraj priči. Kad ona nešto kaže, to je zakon. Brat i ja, taknuli smo se rukom i okrenuli se u suprotnim pravcima. To je bio naš pozdrav za laku noć. Ponekad nam je bilo vruće i morali smo otvarati vrata. Jer, starinska kuća se brzo ugrije, a još brže ohladi, pa smo jorgane čas skidali sa sebe, čas ponovo navlačili. Ponekad se znalo desiti da nečiji jorgan završi skroz na drugoj strani sobe. Tada uzmeš prvi do sebe i šutiš. Moraš se snaći, da bi opstao. Najviše me strah bilo kasno u noći kad sam morala na zahod. Znala sam napamet gdje se ko nalazi, ali sam u mraku rukom pipala po njima i preskakala da ne bi koga povrijedila. Jednom sam bratu stala na stomak. Vrisnuo je da se kuća zaorila. Kroz mene je strah prošao od glave do pete.

-Samo da mu nisam drob istjerala. – pomislila sam u sebi.

On je još više revo u glas. Bilo mi došlo haman da ga izbacim kroz pendžer. Rukom sam pipala po mraku, da nađem svijeću. Jedva sam je našla. Kad ti se žuri i kada gori pod petama, tada baš neće. Palila sam drhtavim rukama šibicu, a ona se ugasi prije nego i kresne. Sekunde se otegnule ko teravija. Napokon, poslije ne znam koliko pokušaja, osvijetli se tama u meni i oko mene. Prvo sam pogledala u njegovom pravcu, a on je dodavao još veći gas plaču. Prišla sam mu u jednom koraku. Kada je vidio strah u mojim očima, odjednom je prestao plakati i nasmijao se iz glasa.

-Ma nije mi ništa, samo sam te htio malo zezati.

-A stvarno si me zezao?- ljutito sam ga upitala i opalila mu lagahnu pljusku.

-E, sad zezaj, mater i ćaću.

Ugasila sam svijeću i okrenula se ka zidu. Noćni rituali su svaki put bivali drugačiji. Nekad se vozilo biciklo u kasne sate. Ali tada ujutro imamo svi jezikovu juhu od majke. Kada zapalimo papir između nožnih prstiju, a žrtva u snu mlacara nogama, gore, dole, isprlja se posteljina ili čak nekad i progori.

Ujutro prvo bude prozivka. Ko je vođa? Svi šutimo. Niko nije.

Kaže mati:

-A, sigurno došo neko iz sela?”

Nekad dobro prođemo, samo upozorenje, a nekad kolektivno dobijemo po stražnjici i tada budemo mirni i po mjesec dana. I tako je svaki dan imao svoju priču.

Ali ovo je najljepša priča moga života.

Pošto nemaš informacija iz vanjskog svijeta, ne znaš za ništa, misliš da je baš tako svugdje i stvorio si sebi nekakav svoj svijet i živiš ga. Ali jednog dana došao je nepoznati čovjek i pregovarao u avliji nešto sa mojim ocem. Djeca u to vrijeme nisu smjela ni blizu kad gost dođe. Gledali smo iz prikrajka…

Dugo su razgovarali i kao da su nešto i dogovorili. U nama vrije. Kako što prije saznati o čemu se radi? Odjednom je neznanac vadio neke kutije, kofere i još nepoznate stvari za nas. Počeo je da kopa po našim zidovima. Žao nam naše kuće. Kakva je takva je, naša je. Druge nemamo. Ne smijemo da pitamo, a dan se oduljio ko godina.

Kad smo uhvatili očima da se otac udaljio, brzo smo pritrčali majstoru i molećivo upitali: – A što nam razvaljujete našu kuću? Gdje ćemo noćas spavati?

Prašina je svuda bila, da si mogao po njoj haman pisati. Bilo je po podu i kamenčića i žbuke sa zidova. Iz razgovora njega i oca, što smo mogli malo načuti, znamo samo da se majstor zove Arif. On nas je odmjerio od glave do pete, pogladio nas po kosi i sa smiješkom govorio:

-Za nekoliko dana nećete moći zaspati od radosti.

-Pa recite nam o čemu se radi? – navaljivali smo ko ludi.

-Strpite se još malo – tihim glasom nas je smirivao, naočiti majstor Arif.

Posao se otegnuo i sutra i prekosutra, a nama se otegnuo vrat od zavirivanja i osluškivanja. Svašta nam se motalo po glavi. Treći dan kad se počela spuštati noć u svoje odaje, tajnoviti majstor Arif je spakovao svoj alat i poveću količinu novaca odložio u svoj novčanik. Gledali smo ga kako se udaljava od naše kuće.

Začuli smo stariju sestru: -Dođite svi brzo u kuhinju!

Za tren oka smo se nacrtali. Sestra je upalila svijeću. Otac je prišao plamenu i jako puhnuo u tom pravcu. Prostorijom se osjetio neugodan miris od ugašene svijeće i nazirale su se naše siluete, dok su oči svjetlucale kao u mačke.

– Od danas vam ne treba ni svijeća, ni lampaš, niti bilo što drugo. – pomilovao nas je otac po kosi a lice se i njemu zarilo od sreće.

Stisnuo je nešto na duvaru i poslije škljocanja prolamala se svjetlost cijelom prostorijom, da si mogao u iglu uditi.

– Dobili smo struju! – sa nježnim glasom izgovarao je otac ove riječi.

Mi smo u jedan glas uzviknuli: -“Ura,uraaaa!!!”

Sva kuća se zaorila. Skakali smo od sreće i gledali iz jednog ćoška u drugi, u pod, u plafon. Oči su kolutale na sve strane.

-Hoćemo li uvijek imati svjetlo? – brze riječi su bile upućene ocu.

Otac se samo smješkao i osjetila se sreća i na njegovom izboranom licu.

-A kako se to sad gasi? – postavljali smo razna pitanja.

Bojali smo se pritisnuti šalter.

-Što ako nam opet ne dođe struja, opet u mraku? – pomišljali smo u sebi.

-Slobodno gasite i palite koliko vam je volja. – izlazile su očeve riječi kroz smiješak usana njegovih. Mi smo trčali iz jedne sobe u drugu i uzvikivali:

-Ima je i ovdje i ovdje i svugdje, i zahod je osvijetljen.

Koje je to čudo Božje? – osjećali smo a nismo vjerovali. Tu noć stvarno nismo oka sklopili. Glasno smo razmišljali:

– Kako je onaj majstor Arif onako pametan?

Kako ta svjetlost prolazi kroz neke tanke kablove i imaš je koliko hoćeš. Naš pametni Arif, spoji tamo neke žice u raznim bojama i život ti promijeni u jednom trenu”

Nismo znali odgovore, a znatiželja nas je ubijala. Neka dragost i uzbuđenje se provlačilo kroz nas.

Pomisliš, samo jedan mali stisak i kao da je dan.

Taj dan se duboko urezao u meni. Za cijeli život. Sama pomisao, da svaku noć možeš ostati u avliji koliko hoćeš, činilo nas je sretnim i ispunjenim. Zar ima nešto ljepše od ljetnih mirisnih večeri, ogledati se u zvjezdanom ozračju, osjećati miris pokošenog sijena i slušati cvrkutanje ptica uz plam vanjske sijalice.

Poslije je taj majstor Arif, postao svima drag. Svi su ga poštovali i cijenili. I ja sama putujući kroz vrijeme, kad god bih ga srela, pozdravila bih ga sa smiješkom, sa jednom velikom zahvalom za osvjetljenje mene u meni… I danas poslije četrdeset i neku godinu, kada palim i gasim svjetlo, osjetim dragost i bojaznost. Dragost zbog osvjetljenja tame u noći, a bojaznost kad se ugasi da će ostati vječna tama u meni…