Na današnji dan poginuo je slavni komandant Mirsad Crnkić!

Čekali su, osjetili su da se nešto sprema, a opet su mirni bili… I tako jednog dana grad ostade bez svojih žitelja… Kao da su u zemlju propali…Bošnjaci su tek tada shvatili da odlazak u tajnosti ne muslimanskog stanovništva znači i njihovu namjeru da zakuhaju, da napadnu, da protjeraju, da ubijaju… Ali sve te činjenice nisu puno promijenile svijest naivnih Bošnjaka… Sve do onog momenta kada su sa okolnih brda sa nastanjenim srpskim stanovništvom ispaljivane granate koje su pogađale zacrtane ciljeve i otvorile snene oči Bošnjaka da je počeo rat, počelo ubijanje, rušenje, nestajanje ulica, pomjeranje granica i bježanje bilo kuda…

Tog 21. aprila 1992. godine, oglasile su se prvi put sirene za uzbunu… Nastala je panika… Ljudi su bezglavo jurili ulicama, trčali u skloništa, podrume, skrivajući se od fijuka koji je završavao malo dalje od njih… Bili su svjesni da su postali meta, da svaki tren mogu postati i njihov cilj, a oni gađati dobro znaju… A, kako i ne bi znali? Školovali su se, naoružali se oružjem za koje smo decenijama svi izdvajali, uvježbavali se, planirali sve te strahote i čekali ovaj vakat.

Grad je u trenu poprimio sablasan izgled, kojeg su Krupljani sa bolom gledali i pospremali zadnja sjećanja u duše svoje…

I Mirsad je, kao i ostali, ostao na pragu izgubljenosti…, ali se nije dao zbuniti. Stao je, razmislio dobro i počeo djelovati…

… Most je postao začepljen; žene i djeca su bolnim kricima tišinu tjerali, dim se izdizao iznad grada i nestajao u suznom pogledu. Krovovi su padali ulicama, lom stakla pucketao je na sve strane, drveće je ostajalo bez svojih krošanja, a sudbine su žurile na sve strane i sustizale jedna drugu… Mirsad je ispod kuće imao veliko sklonište koje je ubrzo bilo krcato rodbinom, komšijama i prijateljima. Njih oko sedameset i više smjestilo se u tamu i čekali su zoru da se pridruže koloni nade i spasa. Muškarci su stražarili, izviđali, pripremali i organizirali izvlačenje civila prema Jezerskom, Pištalinama, Bužimu, Cazinu… Mirsad je dogovorio prevoz iza tunela i da prvim zrakama zore potraže sreću i prebace se na sigurno… Svi su osjećali isto, znali su sve – a ništa nisu znali…

Noć je postala duža od svih noći ispred. A kako i ne bi bila? Prvi put su osjetili zlo koje se širilo munjevitom brzinom iznad njihovih glava…

Osjetili su njihovu moć, njihovu bezdušnost, i njihov cilj… I oni su sada u trenu shvatili i svoj cilj. Jer čovjek bez cilja i nije čovjek. Shvatili su da moraju uzeti oružje u ruke, da moraju hrabrost skupiti, čelično srce imati, duh ojačati i stati u odbranu svoga grada…

Neprijatelj je već kontrolirao sve prilaze Bosanskoj Krupi sa Starog grada i okolnih brda i nišanio snajperskom cijevi sve što nije bilo po njihovoj volji… Kako im umaći, kako preći ovaj dio čistine koji imaju na dlanu? Ali, nema više čekanja. Mora se u smrt – ili život… Biti, ili ne biti- pitanje je sad!

Samo što su krenuli… počelo je… Gađali su, meci su titrali iznad njihovih glava… Neki su i pogođeni… Panika … Gruhalo je, ali nema povratka… Mora se naprijed…

Prema pilani čekali su kamioni i evakuirali građane Bosanske Krupe na sigurno. Sigurno? Da li postoji takvo mjesto u takvom i tom vremenu? Teško! Ima samo malo sigurnije od onog nesigurnog. I to je nada golema.

Smjestili su se u kamione i u jutarnjim satima opraštali se od svoga grada, koji je ostajao u plamenu, u dimu, u zgarištu sa avetima koji mu promijeniše izgled, oblik i pretvoriše u stratište njihovih bolesnih ideja i ciljeva. Samo ih je Una dijelila ovog jutra i ovog pogleda koji je ronio u suznim kapima i izmaglici jutarnjoj.

Dok su se udaljavali od svoga grada, razdanilo se, a sunce je tužno odašiljalo svoje zrake. Njihovi pogledi ostali su prikovani daljinom oblaka dima svoje napuštene avlije koji su nestajali u beskraju…

Tako je počeo egzodus Krupljana u nepoznato, a tako poznato… Kada osjetiš smrt u svojoj blizini, onda tek postaješ svjestan svega i svačega. Mirsad se smjestio u Pištaline i počelo se organizirano pripremati za borbu protiv agresora, za rat, za neprijatelja, odnosno „prijatelja“ dojučerašnjih.

Ratovalo se, branilo se ognjište, ginulo se i preživljavalo se… Ovaj dio Bosne i Hercegovine, tzv. „Bihaćki okrug“, bio je blokiran od svijeta preko 1200 dana, blokiran od prohodnosti života u kandžama dželata koji nisu imali milosti, a ni stida. Mirsad je postao komandant „511. slavne brdske brigade“.

Vodio je brigadu u svijetle pobjede, nizao uspjehe i želio slobodnu Bosnu i Hercegovinu, a i svoju Bosansku Krupu. Živio je za dan kada će osloboditi Bosansku Krupu i postrojiti svoju “Slavnu brigadu” na desnoj obali rijeke Une.

Juni je mjesec 1994. godine. Žestoke borbe vode se na „Autonomiji“ i drugim teritorijama na kojima agresor ne miruju.

Dani su prolazili u strahu, pucalo se, ginulo se, svaki dan ispraćani su šehidi na vječna počivališta…

Brzinom munje, Krajinom je odjeknuo tužni haber:

“Danas u pet sati ujutro 13. juna 1994., poginuo je naš komandant “511 slavne brdske brigade” Mirsad Crnkić i njegov pratilac Nihad Bužimkić, izvršavajući borbeni zadatak u rejonu Todorava”
…Idućeg dana skupila se Krajina, skupilo se i malehno i golemo da isprate svoga komandanta Crnkića na vječni počinak.

Tu su njegovi korijeni, tu je njegov posljednji oproštaj, tu je njegov kabur na blagoj padini iznad Jezerskog na mezarju „Solila“. Sa njegovom Senkom su bili svi, zajedno su tugovali, zajedno su nijemi bili, a na sav glas su pričali. Pričali su o svom komandantu Mirsadu Crnkiću, o njegovim podvizima, o njegovim pobjedama i njegovoj silnoj želji da oslobodi Bosansku Krupu i želji da postroji „511. slavnu brdsku brigadu“ na desnoj obali rijeke Une. Želje su jedno, a stvarnost je drugo… Tako se oslobodila njegova čaršija – ali bez njega, postrojila se njegova brigada – isto bez njega, ali sa njim žive vječno sjećanja na jednog komandanta, jednog gaziju, jednog borca, hrabrog viteza krajiškog, koji je postao vječan svojim djelima i svojim željama…