U avliji mog djetinjstva

 Dok pogledom milujem šarene cvjetove, osjetim oko sebe i ljude kako nekud žure, misli me na trenutak skrasiše u neka ljepša, radosnija i normalnija vremena… Sjetih se juna, te davne godine… Dan sličan, baš ovom današnjem; po sjaju sunčevih zraka, po ljepoti prirodnog zelenila, po cvrkutu ptica, ali osjećam i mnogo raznolikosti u ovom danu.

Kako i ne bi osjetila tu raznolikost? Kako ne bi?

Prije smo imali tako malo, a ništa nam nije falilo. Prije su i ruže ljepše mirisale, prije su i kiše mlake bile, prije je i snijeg škripao ispod gumenih čizmama… Prije su i ptice ljepša gnijezda svila, prije su i duše ispunjenije bile…

I danas osjetim taj dan… Sjedila sam u avliji, ispod procvjetale lipe, dok su jaki i nježni mirisi zavirivali u svaki ćošak mene, dok se lagahni povjetarac igrao u mojoj kosi, a raspjevane ptice skrivale se u širokoj i mirisnoj krošnji.

Sjećam se… Iz misli me trgnu glas nepoznatog muškarca:

„Kako si, djevojčice? Je li ti vruće? Jesu li tvoji kod kuće?“, gledao je neznanac u pravcu mene i nastavljao sa pitanjima i ne čekajući da mu bilo šta odgovorim.

Dugo mi je u ušima odzvanjao taj njegov, hrapavi, muški glas. Sjećam se, da sam podigla glavu i srela se sa njegovim pogledom. Ispitivački sam prelazila po njegovom izgledu. Bio je lijepo obučen, kao da se malo razlikovao od naših mještana, a i naglasak mu je odudarao od naše svakidašnjice. Crne hlače, pomalo šireg kroja, jednobojna košulja i ravne cipele, uokvirile su ga u gospodina kojeg sam izvlačila iz pročitanih romana i stranica raznih knjiga. U desnoj ruci je nosio crnu, četvrtastu torbu, a u lijevoj je držao bijelu maramicu kojom je brisao znoj sa čela.

U toj radoznalosti, poslije ispitivačkog pogleda, uhvatila me neka znatiželja i pomislih: -Što ovaj gospodin smjera u mojoj mahali? Šta se nalazi u njegovoj crnoj, pohabanoj torbi? Kako bih rado zavirila unutra i otkrila tajnovitost neznanca? – radoznalost je kolala u mojoj glavi, a sve više sam naprezala oči i misli da otkrijem sadržaj trošne torbe… Ali, uzalud…

Sakupila sam snagu, te ga, ipak, upitala:

“Zašto trebate moje roditelje? Ko ste vi?“ , i ne čekajući njegov odgovor pozvala sam oca:

“Babo, treba te neki gospodin! Nikada ga ranije nisam vidjela…! Dođi, brzo!“

Otac, kao da je odnekud virio, pomolio se iza kuće i već nam se približavao. Ugledavši oca pao mi je veliki teret, oči mi graknuše, a sunčeve zrake obgrliše moje obraze. Poselami se otac sa nepoznatim gospodinom i ponudi mu da sjedne na obližnju drvenu klupu ispod lipe.

Da li zbog silnog umora – neznac je jedva dočekao i brzo je njegovo umorno tijelo prigrlilo klupu, a svoju torbu lagahno spusti kraj sebe. Kad sam se susrela sa očevim pogledom, išaretom mi pokaza da potražim majku, ili stariju sestru, i da se posluži kahva, sok i keksa ako ga ima.

U to vrijeme nije se moralo govoriti po sto puta kao danas… Svi smo razumjeli; i poglede, i pokrete, i išarete – bez povišenog glasa i nadmudrivanja. Brzo sam se udaljila, ostavljajući ih da na miru eglendišu, prenijela babin išaret i još brže se vratila, da ne bih što propustila. Smjestih se malo podalje od njih – jer ne smiješ baš u oči se uvirati kad stariji razgovaraju i iz poprilične udaljenosti se pripremila za slušanje. A oni, započeli neke bezvezne razgovore; kako zdravlje služi, od čega se ovdje preživljava…, a meni vrije pod petama…

Kahva se ubrzo pušila na stolu, miris zavirivao im u nozdrve, mameći ih da okuse prve mirisne gutljaje ovog osvježavajućeg napitka. Babo kao dobar domaćin, napravi prvi gutljaj i gledajući musafira pravo u oči, počasti ga pitanjem:

“Koje dobro vas dovede u naš kraj?“, upita babo i namjesti se da sačeka odgovor.

Neznanac malo porumeni, okretao se oko sebe, čas rukama u neznanju prelazio po tajnovitoj torbi, čas brisao znoj sa čela, potom, tiho krenu sa pričom:

“Zovem se, Hasan! Dolazim iz Sarajeva… Dalek je to put, moj domaćine, a desetine kilometara moram i pješačiti. Sve to radim da bi uhvatio trenutak i zabilježio za sva vremena, a ujedno i zaradio nešto za život, i tako prehranio bolesnu majku, ženu i dvoje djece.“

Slušala sam ovu nepovezanu priču i ništa mi nije bilo jasno, a on je i dalje govorio, sve nešto nepovezano. Odjednom se Hasan malo pomjerio, otvorio torbu – koja je brečala od nekakvih papira, a neka čudna mašina, sa okruglim staklom, izvirivivala je iz torbe. Izvadio je hrpu slika, koje su bile crno bijele, u svim veličinama i pokazivao ih ocu. Primijetila sam očevo zanimanje i pratila svaki njegov pogled, koji je završavao na lijepim i nepoznatim licima sa fotografija.

„Eto, vidite – kako lijepo mogu uslikati svakog insana?! Mogu uvećati i stare slike, ako ih imate. I sve to mogu, a i ne košta mnogo!“, pokazivao nam je Hasan razne slike i ubjeđivao oca u njegovo umijeće i nastavio dalje sa pričom:

“Slike ostaju za sva vremena! I kada nas ne bude, i kad odrastemo, i kad se ne budemo sjećali sebe, i kad se nove kuće izgrade, i kad selo promijeni izgled. Ostaće zabilježeno jedno kazivanje o tom vremenu – koje će biti pospremito u seharu naših sjećanja“

Ja sam se duboko zamislila i namah poželjela da budem na takvom komadu papira, da imam za uspomenu i vrijeme, i sjećanje, i roditelje, i braću i sestre. Nedugo zatim sam čula oca kako se dogovara nešto sa Hasanom, a potom brzo skoči na lagahne noge i produži do kuće.

Trčkarala sam za njim, srce mi je ubrzano lupalo, a rumenilo neko izbijalo mi na obraze. Otac prvo potraži majku i ostale ukućane, pa uz blagi osmijeh obrati se svima:

„Fino se svi spremite, počešljajte i nama dođite pod lipu – da napravimo jednu porodičnu sliku“, reče i vrati se prema gostu koji ga je nestrpljivo čekao.

Mi, manji, smo vrištali od sreće i zadirkivali jedni druge, a ja sam prva počela:

“E, ti ćeš baš ispasti ružan!“, tiho sam šaputala mlađem bratu na uho.

On se sav zapali od huje i uzvrati mi:

“Vidi, kakva si? Štrkljasta – imaš, haman, dva metra u sebi? Kosa ti nikakva? Planula si od sunca – haman, bolje da i nisi sa nama – da nam ne pokvariš našu ljepotu“.

Trčala sam za njim da mu rukom začepim gubicu, ali je kao zvrk nestao iz kuhinje.

Počela sam tražiti šta da obučem… Isprobavala sam razne komade odjeće, ali mi se uvijek činilo da mi ne pristaje dobro i da izgledam hatljavo u njima. Na kraju sam obukla baš ono – što sam prvo probala. Brzo smo se svi okupili i zauzimali mjesta sa jedne i druge strane naših roditelja.

Neka nervoza me spopala… Stajala sam ispred roditelja i stalno se vrtila, razmišljajući u sebi:

„Na koju stranu da se okrenem? Kako da pogledam? Da li kosu da stavim malo u stranu? Da stavim ruke ispred, ili je možda bolje da ih stavim sa strane i podbočim se? Kako sa nogama….? Da bude jedna pored druge, ili jednu da stavim malo ispred…?“, i muka me spopala dok sam razmišljala kako da smjestim svoju osobnost u jedan kutak vječnosti.

I dalje nisam imala mira:

“Šta ako ispadnem ružna? Svi će mi se smijati!“

Dok sam smišljala kako se namjestiti – odjednom sam osjetila samo nekakav bljesak u očima svojim. Trgnula sam se!

Samo sam čula Hasana: „Gotovo je!“

Pomislih:„Uh, šta sad…! Ne znam, ni kako sam se namjestila? Ne znam, ni jesam li se osmjehnula? Gdje su mi tek ruke bile?“, neka nelagoda me zarobila, jer više se ništa nije dalo popraviti…

Hasan pospremi svoj aparat i novac koji mu otac izbroji za njegovo umijeće, i na kraju sam čula uz srdačan njihov pozdrav da će Hasan svratiti za petnaestak dana. Počela sam odbrojavati dane… Nekako su dani postali dugački – kao godina… Ali, proći će… Moraju proći i prošli su…

Tog dana, dok sam pospremala sto od popodnevnog kafendisanja, u daljini sam primijetila dugo iščekivanog Hasana. Brzim koracima sam potrčala u kuću, stepenice sve po dvije preskakala i zadihano vikala:

“Babo, stigao je…! Došao je!“

Otac je zbunjeno gledao u mene i upita:

„Šta pričaš? Smiri se! Duša će ti izaći! Ko je došo?“

Ja sam prvo zamuckivala, pronalazila razne riječi, a nikako odapeti. Tek odjednom ko iz topa:

„Hasan je došao! Vani je! Bogami, istinu vam govorim!“, i ne čakajući odgovor brzo sam trčala iz kuće sa ostalom braćom i sestrama.

Vidjela sam umornog Hasana – kako se već smjestio u duboki hlad. I torba je bila sa njim. Moj pogled je bio izrogačen u pravcu torbe – koju sam silom otvarala, sa jedinom željom da što prije ugledam sebe i njih i nas. Ni u jednom trenutku nisam sklanjala pogled sa tog pravca i čekala sam i čekala… Potom ugleda košćate Hasanove ruke kako zaviruju u torbu. Gledala sam u tom pravcu, kao da ne dišem…

U tom silnom iščekivanju slika iz Hasanove ruke prekrila je pogled moje stvarnosti, moje postajnosti… Od nemira u meni, nisam ništa mogla razaznati, te sam brzim korakom našla se kraj Hasana. Oči su bile uperene u to davno iščekivanje, u tu znatiželju moju, u taj moj strah. Iznenadila sam se…

Nasmijah se naglas i uzviknu:

„Kako smo lijepi! Baš sam dobro ispala i tiho bratu na uho dodala, “pogledaj i moje lice i oči i osmijeh kao na filmu, a sad pogledaj sebe, uha su ti malo klempava, razdjeljak ti je malo nakriv, oči su ti ždreljave”, i dalje nastavila prstima prelaziti od jednog do drugog i osjećajući dragost i neki nemir u sebi.

Gledajući svakog od nas na tom parčetu papira, nisam ni primijetila da je Hasan već daleko poodmakao i otišao sa namjerom da sudbine mještana prekriju neke nove slike, ovjekovječi ih, usreći…

Ostali smo dugo sa zabilježenim trenutkom na tvrdom papiru, i gledali, i pripovijedali i pronalazili mane, veličali ljepotu i smijali se do besvijesti.

Na kraju smo pronašli mjesto u jednoj ladici starog kredenca i pospremili našu sliku zamotanu u novinski papir, koju smo poslije često skrivajući jedni od drugih ponovo vadili i ponovo razgledali, uživali, pronalazili mahane jedni drugima i vraćali da počiva do idućeg gledanja.

Danas je prošlo mnogo godina, i neki više nisu sa nama… Nema ni stare kuće, ni mirisne lipe, ni drvene klupe, ni dragog Hasana, ni mojih roditelja, ali taj dan postao je vječan u sjećanjima našim, u našoj duši. Ona su uvijek svježa, postojana, ne brisana, vrijedna.

Kad god osjetim tugu u sebi, poslužim se zabilježenim sudbinama ispod mirisne lipe u avliji djetinjstva moga. Poslužim se siluetama neprocijenjivih dragulja – koji su bogatstvom me okitili, dušu mi ispunili i koji me čine postojanom u svijetu nepostojanosti. Hvala ti, Hasane, što si svratio, što si zabilježio, što si sačuvao od zaborava trenutak koji traje na požutjelim siluetama vječnosti…!