Bosanske heroine koje su prkosile i burama i olujama

Kada se govori o ratu, kada se govori o vojniku, tada su sve oči i misli uperene ka muškarcu. Kakva je uloga žene bila u ratu u Bosni i Hrcegovini? Kakva je njena uloga, inače, u životu? Da li ponekad zastanemo nad ovim pitanjem? Da li ženi da odamo počast, bar kao majci? Da li?

Ova tematika je ogromna i o njoj treba pisati, o njoj treba pričati. Jer žena ima svoje posebno mjesto na ovom dunjaluku, zbog svoje uloge da rađa sinove, da rađa te iste vojnike. Zato ću kao žena pisati o njima i sada i poslije i mnogo prije…

Moja istraživanja i pisanja će ovaj put se smjestiti u bića nježnijeg spola koje su tako nježne, a tako hrabro branile svoju dragu domovinu, svoju avliju. Spoznala sam da našim ratištima su koračale hrabro naše bosanske heroine ne bojeći se ni smrti, ni gladi, ni prijetnji. Kada su akteri agresije na R BiH počeli kovati planove, planirati pobjede, rušiti gradove nisu planirali na njih 5.360 žena, koje su hrabro branile svoju državu, koje su odolile i burama i olujama bosanskih nevremena. Njih trinaest ratnica, njih trinaest heroina su dobitnice najvećeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan“.

Nažalost, Amra Sedić se nije našla među trinaest odabranih

Ali, sve majke, sve Bošnjakinje, sve hanume su zaslužile priznanja,ii opjevane su u pjesmama, ukrašene epitetima i smještene u bosansku hrabrost, u bosansku istinu…

AMRA SEDIĆ – ŽENA, ŽENA RATNICA

Bosanska Krupa, grad kojeg uljepšava smaragdna ljepotica Una i očarava rijeka Krušnica, koje svojim modrim kapima odmaraju duše umornih, svojim Adama skrivaju zanesene poglede, svojom brzinom pronose sudbine. Ova prekrasna čaršija ima svoju historiju, svoju tradiciju i svoju dušu. Grad u kojem su 1992. godine silom protjerani žitelji sa desne obale rijeke Une, a grad je porušen do temelja. Dala je ta bosanska kasaba svoju mladost za odbranu svoje domovine. Njih 503 pripadnika Armije Republike BiH, odnosno pripadnika „511. slavne brigade“, utkaše svoje živote u odbrani svoga ognjišta i smiraj njihovih duša smjestio se na blagim padinama Šehidskih mezarja „Solila“ u Jezerskom i „Ometaljka“ u Pištalinama.

Govoriti, ili pisati o šehidima, o gazijama, o hrabrim Krajišnicima, mora nam biti dužnost, obaveza i čast. Da, posebno čast!

I Ona se časno borila na putu istine, putu slobode, putu svih puteva. Ona… Amra Sedić! Krupska heroina, Bošnjakinja, hrabra i neustrašiva Krajiškinja! Napuštajući svoju mahalu, aprila ’92. godine, gušila se u suzama, u bolu, u čemeru. Crni oblaci dima iznad njenih uspomena, lomili su i posljednju nadu da rata neće biti.

Pitala se u sebi: “O, moji dojučerašnji prijatelji, šta nam to radite?“. Kao da su je čuli i još jače nastavili udarati po prijateljstvu lažnom. U plamenu, u fijuku, u odjeku, u crnom gustom dimu koji se nadvio nad njenim gradom, donijela je čvrstu odluku u sebi: “Boriću se u inat vama, dušmani prokleti! Boriću se kao žena ratnica i vratiću se u svoju čaršiju opet u inat vama!“

U sastavu „511. slavne brigade“ bilo je angažirano veći broj žena, ali Amra je jedna i jedina koja je bila neposredno na prvoj liniji zajedno sa pripadnicima „Druge pješadijske čete“ u sastavu Prvog bataljona „511. slavne brigade“. Ona nije željela da iz prikrajka posmatra rat. Željela je da rame uz rame sa svojim prijateljima, komšijama, rođacima obilazi sva ratišta i bude dio historije stvaranja slobodne države Bosne. Željela je da bude žena ratnica! Želja je njena postala stvarnost. Njen blagi tajanstveni osmijeh širio se prostranstvima kojima je hrabro i ravnopravno koračala u stroju iz bitke u bitku.

Svojim djelovanjem, hrabrošću brzo je stekla povjerenje, poštovanje, uvažavanje svojih saboraca na prvim linijama smrtnosti. Dijelila je sa njima i spavaonicu, i bojišta, i neimaštinu, i hrabrost i posljednju cigaretu. Nije željela nikakve privilegije-zato što je žena. Bila je i više od žene! Bila je čovjek prije svega, borac, patriota, heroina krupska. Da je bila neustrašiva ratnica govori jedna prilika, odnosno neprilika, kada je na „Autonomiji“ probijena prva linija odbrane u kojoj se njena hrabrost posebno istakla… Borci oko nje, strah i ptica u zraku, a naša Amra sa povicima napušta rovove i kreće u proboje. Njene riječi koje su upućene borcima: „Šta čekate kukavice?“, ostaće zabilježene za sva vremena. Kada bi između zatišja dobila slobodan dan, hitala je ka svome gradu, ka svojim uspomenama. Promatrala ga je iz blizine. Na dohvat joj ruke, a tako daleko.

Ali, očima i mislima je obilazila svaki budžak, svako sjećanje, svaku ulicu. Samo ih je Una djelila! Njih koji su joj mladost prekinuli, snove uništili, nadu osakatili i sebe koja se nebom uzdizala i živjela svoje snove.

I tog kobnog 15. januara 1994. godine, krenula je da obilazi svoja sjećanja, svoju avliju i nahrani svoju dušu. Na samom pružnom prelazu prema svojoj kući, nedaleko od „Autobusne stanice“ na lijevoj obali rijeke Une, ostao je zaleđen Amrin osmijeh na crvenom pločniku njene bezvremenosti u 24-oj godini života.

Usmrtiše je dušmani sa „Starog grada“ snajperskim hicem usred glave. Nepomično, beživotno tijelo ratnice ležalo je u toploj crvenoj njihovoj bezdušnosti. Krajinom se pronosila tuga, bol za njenim neustrašivim podvizima, blagim, nestvarnim osmijehom i ukočenim nebeskim pogledom.

Njena „Druga pješadijska četa“ dobila je naziv po njenom imenu, koja će jurišati iz pobjede u pobjedu sa njenim likom, sa njenim blagim osmijehom i sa njenom željom za slobodom svoje domovine.

U znak zahvalnosti na mjestu pogibije Krupljani su joj podigli spomenik za sjećanje, za vječnost.

Ali i pored tuge, boli, ovi vrijedni Krajišnici su izgradili ponovo svoj grad, još ljepši, još ponosniji, još stameniji da svjedoči jednom vremenu, jednoj hrabrosti, jednoj historiji, jednoj heroini krupskoj, heroini bosanskoj!