Kada se približava crveni mjesec juli ožive i bolna sjećanja, osluškuje se vrisak podrinjske tišine, uzburkaju se duše nedužnih… I moje pero u tom julskom nevremenu postaje britko i crvenim mastilom ispisuje historiju bošnjačkog naroda. Bilo bi me sramota i osjećala bih veliki grijeh da posustanem na toj stazi, stazi nepravedno ubijenih Bošnjaka čije kosti i danas leže razasute po proplancima napaćene zemlje Bosne. Bilo bi me sramota i zbog ljudi koji su došli iz daleka da bi govorili istinu o stradanju nedužnog bošnjačkog naroda i prenosili je svijetu. Jedan od takvih prijatelja Bosne je i škotski forenzičar Robert McNeil koji je na zahtjev UN-a došao u Bosnu i Hercegovinu da bi svojim tridesetogodišnjim iskustvom pomagao identifikaciji žrtava i istinu o njima proslijedio istražiteljima u Haagu. S obzirom da nam se uskoro približava 11. juli, uvaženom prijatelju Robertu McNeilu sam uputila nekoliko pitanja uz molbu za odgovorima.

 Dok pogledom milujem šarene cvjetove, osjetim oko sebe i ljude kako nekud žure, misli me na trenutak skrasiše u neka ljepša, radosnija i normalnija vremena… Sjetih se juna, te davne godine… Dan sličan, baš ovom današnjem; po sjaju sunčevih zraka, po ljepoti prirodnog zelenila, po cvrkutu ptica, ali osjećam i mnogo raznolikosti u ovom danu.

Kako i ne bi osjetila tu raznolikost? Kako ne bi?