Kada se približava crveni mjesec juli, ožive i bolna sjećanja, osluškuje se vrisak podrinjske tišine, uzburkaju se duše nedužnih… I, moje pero u tom julskom nevremenu, postaje britko i crvenim mastilom ispisuje historiju bošnjačkog naroda. Bilo bi me sramota i osjećala bih veliki grijeh da, posustanem na toj stazi, stazi nepravedno ubijenih Bošnjaka, čije kosti i danas leže razasute po proplancima napaćene zemlje Bosne. Bilo bi me sramota i zbog ljudi koji su došli iz daleka da bi govorili istinu o stradanju nedužnog bošnjačkog naroda i prenosili je svijetu. Jedan od takvih, prijatelja Bosne je, i škotski forenzičar, Robert McNeil, koji je na zahtjev UN-a došao u Bosnu i Hercegovinu, da bi svojim tridesetogodišnjim iskustvom pomagao identifikaciji žrtava i istinu o njima proslijedio istražiteljima u Haagu. S obzirom, da nam se uskoro približava 11. juli, uvaženom prijatelju, Robertu McNeilu, sam uputila nekoliko pitanja uz molbu za odgovorima.
Gosp. McNeil:“Da li nam možete reći što vas je posebno dirnulo u vremenu forenzičkog rada u Srebrenici? Koja je bila Vaša misija? Kako se osjećate danas poslije misije u BiH?“ – na postavljena pitanja iščekivala sam odgovore.
31. maj – Dan bijelih traka u Prijedoru
Danas sivi oblaci stidljivo lutaju nebeskim prostranstvima i grle istinu prijedorske stvarnosti. Istina je svima dobro poznata da, su srpske snage 31. maja 1992. godine naredile putem javnog glasila da svo nesrpsko stanovništvo okači na svoje kuće bijele čaršafe, a da na ruke vežu bijele trake. Na ovaj dan je osnovan i logor Omarska, kroz koji je prošlo više od 3.300 zatvorenika.Također surova je i istina da je u Prijedoru od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Trnopolje i Omarska, te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, djece i žena nesrpske nacionalnosti.
„Čak i suza ima svoju dužnost. Njena dužnost je da čisti teren za osmijeh koji dolazi nakon nje“, kaže Mevlana Dželaludin Rumi, nadnaravni persijski filozof, mislilac, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka. A, koliko je suza kroz vjekove proliveno, koliko je terena „očišćeno“, koliko je puta čovjek kidisao na čovjeka?… Koliko?
Kada se malo bolje osvrnemo na ovaj naslov možemo dokučiti o čemu se radi. Potoci suza presahli, vapaji iznemoglih „zagrlili“ bodljikavu žicu, pa tjeraju crne vrane da prelijeću i mjerkaju svoje žrtve. Ali, hoćemo li ikada moći dosegnuti njihove patnje i njihove boli? Hoćemo li?
Znam i uvjerena sam da nećemo nikada. Ali, zato možemo za njih uraditi mnogo više… Zapitajmo se, šta to možemo? Zapitajmo se, koja je naša uloga u njihovoj boli? Prošlo je dvadeset i neka godina od stradanja Bošnjaka, od genocida koji je počinjen nad tim istim nedužnim insanima, od silovanja, od zlostavljanja, od protjerivanja sa vjekovnih ognjišta! Toliko godina prošlo, ali u tim napaćenim dušama izviruju živa sjećanja.
Ramzija Kanurić-Oraščanin
