U zamagljenom mi pogledu smjestila se uzdignuta kupola, naslonjena na čvrste stubove domovine naše, ispod koje u smiraju nazire se kabur našeg dragog i milog Alije. Približavam se nijemo, a kao da stojim na jednom mjestu… Ispriječilo se vrijeme preda mnom. Osjetih njegovo umilno bošnjačko lice sa još finim i merhametli eglenom. Svilena mahrama padala je po ramenima mojim, a lagahni povjetarac pomilova moje blijede obraze na kojima se spuštala golema suza, ostavljajući iza sebe topli trag. Osjetih oko sebe opet onaj isti povjetarac koji milovaše bijele, nišane šehidske, gubeći se na blagoj uzvisini Šehidskog mezarja Kovači…

Sine, jel pronađe makar jednu kost moga Samira?

… Senahid i njegov Bošnjo poslije ručka malo zadrijemaše u udobnim foteljama… Dva uma, isto misle, žive po istim Božijim odredbama, udišu čisti podrinjski zrak, piju bistru izvorsku vodu i istim stazama koračaju. Svaki od njih zatvorenih očiju prebirao je po svojim sjećanjima. Stari Bošnjo u mislima je koračao sa svojom hanumom Senadom koja umilnim šapatima milovaše dušu svoga Bošnje i trčali su ovim podrinjskim ljepotama… Senahid se sa sjetom ukrcao u ta davna vremena držeći svoju majku Senadu za ruku i golim tabanima gazili su livadama zelenim. Dva insana, dva Bošnjaka i ovaj put utihnuše u najljepšem osmijehu svoje Senade… Iz tih misli trgnu ih umilni glas Mustafe Isakovića sa kasidom „Devet heroja“ i besjedama njegovim:

– Bedem slobode je naša rijeka Drina!. Sjećaš li se, brate, Mešića Hajrudina…

U isti tren ova dva zadrijemala Bošnjaka ispraviše se iz poluležećeg položaja, dok se eho o našim herojima sa golemog ekrana širio cijelom kućom i grijao im duše… Nijemo su pratili svaki kadar obilaska drevnih gradova, gdje se rodiše naši vitezovi, i gdje prhnuše u visine…